Obično je to tako. Prođu godine dok se mi sjetimo da skrenemo s glavnog puta i zaputimo u sjenovite bosanske šume. Tu nas dočekaju čuda kakvim bi se divili negdje u svijetu, a ovdje i ne znamo da ih ima. Jedno od takvih je i Obelisk u Bakićima.
U daljini se zelene planinski vrhovi, negdje među njima je ušuškano mjesto prema kojem namjeravam krenuti. Polegla brda, k'o nacrtana rukom slikara amatera, precizno odvojena od nebeskog plavetnila.
Put nas prati ravnodušno, preko kladanjskih klada i olovskih luka.
Kafa u Panorami se nekako podrazumijeva. Pogled na olovske krovove i mladi konobar koji začudo zna za Obelisk.
Kad već skreneš s glavnog puta i kaldrmom miliš pravo, obično pomisliš da si negdje pogriješio. Onda korakom, putem koji je tu odvajkada, a koji je saprala voda, dublje u šumu.
Sjenke se igraju, jelike šute.
Pred putnika neočekivano izrone obelisk. Gromada je veća nego što mislite i moćna. Šare očuvane i duboke. Sačuvan je sasvim pristojno i još dugo će taj izazivati divljenje kod onih koji ga obiđu.
Ne može se spriječiti pitanje. Znam da su i drugi nagađali i pogađali, ali zaista, šta je to, ni stećak ni nišan, zašto je ovako bogato išaran i uspravno zasađen?
Možete pitati, ili samo uživati u svoj toj neobičnosti i snazi, vještini klesara i onoga ko ga je u zemlju posadio pa stoji kao da je iz nje iznikao.
Ovdje stoji i nema mu mrdanja na neko mjesto koje bi ljudima više odgovaralo. I da, ne dolazi se pred obelisk slučajno…
Obelisk u Bakićima
Samuju naše gromade po zabačenim mjestima sretne jer ih još niko nije oborio. Uspješno se odupiru vremenu, ali sa ljudima je drugačije. Oni bi da ruše, da potkopaju, da miniraju, prenesu, da u svom neznanju misle da nešto znaju. Smotre ih kako dolaze i prolaze sa istim žarom u očima, jedni se plaše nepoznatog, a drugi ne skrivaju mržnju. Urijetko svrate i oni radoznali, otvorenog uma i njih je sve manje.
Obelisk u Bakićima, mada ranjen još stoji uspravno. Rijetki koji zalutaju gledaju ga otvorenih usta i čude se. Otkud ovdje, šta je ovo, ni stećak ni nišan, ni spomenik… I čiji je, jer nama je uvijek bilo bitno da znamo čije je šta, ako nije naše da rušimo i pravimo stariji… Ili ostavimo rupu da zjapi kao rana, s tim imamo iskustva.
Nije ostalo ništa osim priče, a priča kaže da je kralj bosanski išao u lov po ovim šumama bogatim svakojakom divljači. I kako mu je dosadilo da je stalno okružen slugama, željan adrenalina koji udari samo kad si sam protiv divljine, iskrao se i uputio u tajanstvene šume. Baš tu, gdje stoji taj veliki nišan, napade ga vepar i teško rani. Jedva je, kažu živu glavu izvukao i u svojoj nemoći Boga prizivao u pomoć. U čast nemilosrdnoj divljini koju nije briga ko je seljak a ko kralj, iz poštovanja prema životinji koja ga je mogla dokusuriti a nije, podignut je na tom mjestu onoliki obelisk.
Kad nema ništa drugo onda se osloniš na priču, a priče znaju dugo preživjeti i biti interesantne. Doduše, ovo nije jedina priča o obelisku, ali je meni najinteresantnija.
Ovdje se dolazi maksuz
Dugo već hoću da odem da ga posjetim i priupitam za zdravlje. Ali kada sam na putu za Sarajevo samo minem dalje i ostavljam za neki naredni dan, a on nikako da dođe. Ovdje se dolazi maksuz, i nikako drugačije. Ponekad uspijem uloviti vrijeme i pronaći izgubljene biljege obavijene onom bajkovitom maglicom. Žao mi, umrijet ću, a neću stići da obiđem sva mjesta koja bih rado nogom premjerio. Doduše, ovakva mjesta su strpljiva i ništa im ne znače naši mjeseci i godine i to što putem starimo i žalimo. Njihova mjerila su sasvim drugačija. Načekat će nas ili neće, njima je svejedno.
Kažu da je bilo pokušaja da se iz olovskih šuma začudni biljeg premjesti u Zemaljski muzej, ali se iz nekog razloga nije dao iskopati i pomjeriti, a da se ne ošteti. Izgleda da je više volio da ostane tu gdje je nikao, između omorika, da šapuće sa vjetrom i druži se sa divljim životinjama koje i dalje obilaze ovo mjesto gonjene nekim čulom koje ne razumiju, kao neko svoje svetište.
Historija pokušava da datira i objasni, da opiše i locira, ali to sa bosanskim čudima ponekad nije moguće. Svi se slažu u jednome, u pitanju je jedan od najznačajnijih i najzanimljivijih spomenika Bosne i Hercegovine.
Neki se kategorično opiru podatku da je obelisk vezan za vrijeme Tvrtka i datiraju ga kao dosta starijega. Pa se s razlogom pitaju: odakle ovdje, od čije ruke je isklesan, s kojim povodom, iz kojeg vremena, šta označavaju zmajevi, šta kugla, zašto je uspravan, je li to do sada neviđena vrsta stećka? Dio historije Bosne i Hercegovine koji je još uvijek nerazjašnjen, a pitanje je da li će ikada i biti…
Obelisk je četverostran, visok oko 2,5 metra, bogato ukrašen. Potiče najvjerovatnije iz XIV ili XV vijeka. Po riječima Šefika Bešlagića, autora jedinstvene monografije „Stećci – kataloško-topografski pregled“ radi se o kvadratičnoj visokoj prizmi koja se postepeno sužava da bi prešla u piramidalni krov sa kuglom na završetku. Poznati arheolog Ćiro Truhelka, u “Glasniku zemaljskog muzeja” objavio je 01.04.1889. godine zapis o ovome spomeniku u kojem stoji: “…Nalazi se nedaleko od Olova kod sela D. Bakići usred gaja. Spomenik na kojem je grb uklesan imade oblik četverobrida obeliska, 2,5 m visoka stupa koji završuje u piramidu sa dosta golemom krugljom. Ovaj spomenik je jedan od najljepših spomenika bosanskih, a uriješen je bogato klesarijama. Vještina u izradbi tih klesarija nije baš najveća, ali prispodobivši ih s drugim bogumilskim spomenicima, valja tom samotnom stupu, koji leži usred lijepe šumice, u svakom pogledu dati prednost. Bridovi stupa uriješeni su uklesanom prugom, spletenom u obliku konopca, a slično izrađene prečke razdjeljuju svaku od četiri strane stupa u tri polja. Gornje i dolnje polje urešeno je sa dva para vijaka, složenih u oblik latinskog slova «s», a među njima nalazi se jedna ili dvije ruže. Grb se nalazi u srednjem polju, te se sastoji od štita i od glave. Glava je dosta nejasno izrađena, a bez kake bar fantazije teško bi bilo odlučiti, kakvu zvjerku prikazuje. Sa vrata te zvjerke nastavlja se tijelo bez nogu, savito kao zmajevo tijelo, te obuhvata s jedne strane štit. Desno nad štitom nalazi se zvijezda. Sam štit je majušan bez ikakva znaka».
Ivan Lovrenović objavio je tekst sa fotografijama ovoga obeliska. On navodi da se radi o grobu nekoga plemića ukrašenog između ostalog i motivima vepra. A i inače od ljudi iz Bakića čuje se priča da se radilo o pogibiji nekoga velikaša u lovu na divlje svinje. Znano je da je Olovo bilo posjed bosanskih plemića Pavlovića. Okolo obeliska nalaze se više stećaka.
Svako čita ono što je u njemu upisano, pa nije drugačije ni sa oslikanim kamenim stubom u šumama iznad Olova.
MEHMED Đedović
