U bašti Radničkog doma, stjecištu brojnih nostalgija svih Banovićana što su se rasuli po svijetu kao biseri s ogrlice, sjedim i pijem limunadu sa Zaimom Numanovićem, jednim od onih koji je iz Banovića odlazio u svijet, ali se uvijek vraćao. Sredina je ljeta 2020. godine, prestupne, kakva je bila i ona 1992. godine, koje se upravo sjećamo. Sunčano je i toplo. Sa Konjuha puše ugodna svježina i lagano njiše pruće žalosne vrbe u banovićkom parku. Dva penzionera na klupi slušaju salu sa munare. Korona hara svijetom. Nije mimoišla ni nas, rudare.
Zaimova bokserska i životna biografija mrjestilište je inspiracije kojoj moja spisateljska sposobnost i ograničeni intelekt nisu dorasli. No, vrijedi pokušati i odmah na početku raščistiti prvo sa sobom, a onda i sa čitaocima: neću pisati da je Zaim Numanović bio vrhunski bokser, da je odboksovao 370 mečeva za sarajevski Željezničar; da je dva puta bio treći (bronzani) u bivšoj Jugoslaviji u kategoriji srednja i poluteška i da bi sigurno bio i prvi da nije morao „bacati rukavicu u lice“ direktnim konkurentima za tron kakvi su bili, pazi sad: Škaro, Josipović, Bašić i Vojinović, i da je kao reprezentativac tadašnje Jugoslavije 1981. godine sudjelovao na Evropskom prvenstvu, i da je usput, bio i kandidat za učešće na Svjetskom prvenstvu u SAD-u; neću pisati ni da je kasnije postao veliki bokserski trener i lovac na talente (Jasmin Sejdinović, Esmir Kukić, Sulejman Bajrić, Emir Salčinović…); i da je još mnogo toga, ne znam, skakao sa johe na glavu u Redžin vir na Krivaji, odakle niko nije smio… ne, čast svemu tome, neću o tome pisati jer to i ptice na grani već znaju. Dobro-dobro, pisat ću o boksu, ali na jedan sasvim drukčiji način, a sve s ciljem da ponudim odgovor na naizgled retoričko pitanje, koje odgovor i ne traži: Zašto je boks plemenita vještina? Evo odmah, uglavu, i odgovora: Zato jer bokser prije svakog meča mora biti toliko psihički spreman da i u pobjedi i u porazu ostane sportista. Hoću dakle, pisati o ljubavi bokserskog plemenitaša. Hoću priču o tome.
Putem spasa Trnovo-Grebak-Goražde kojim su u opkoljeno Goražde stizali hrana i lijekovi, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu prošlo je, kažu, četrdesetak hiljada ljudi. Jedan od njih bio je i bokserski šampion Zaim Numanović iz Banovića. U Trnovu su mu rekli: „Idi putem, samo putem.“ Šestoga dana pješačenja, umoran, gladan, iscrpljen, Zaim se obreo u nepoznatom selu na Grepku. Noge su mu se odsjekle kad je pred sobom ugledao četvericu ljudi u sivomaslinastim uniformama kako tovare nekakvu lamperiju na mršava konja.
Šta ‘š u Goraždu, Bog te na hair okren'o?
Susret se nije mogao izbjeći, a s njim i razgovor:
– Selam alejkum! Dokle ljudino? – pozdravio ga je jedan od neznanaca.
– Vozdra – otpozdravio je bokser šanerski oprezno, kao kad iskusni bokser ulazi u ring pa ispituje protivnika. Strah da je možda upao u selo u kome žive bosanski pravoslavci, a i blizina cilja ustostručili su oprez. Možda je ovaj pozdrav tek kušnja. A onda je bojažljivo odgovorio i na pitanje: – Do Goražda!
– Odakle si? – čeprkala je dalje radoznalost seljana.
– Iz Banovića!
– Čuj, iz Banovića?! Šta ‘š u Goraždu, Bog te na hair okren'o?
– Idem se oženit’!
– Kako si došao do Grepka?
– Pa, pjehe, uglavnom! Malo kamionom, malo autobusom nekakvim, tamo oko Kaknja i tako, et’.
– Da se oženiš, kažeš?
Malo je falilo da prasnu u gromoglasan smijeh. Ovaj mora da je lud, mislili su. Svi bježe iz Goražda on u Goražde. I to da se ženi.
– Šta imaš u rancu? – upitao je momak milujući konja po sapima i kratko pogledavši bokserske mišiće na Zaimovim ramenima.
– Ponio malo milosti!
Strah koji mu je odsjekao koljena neposredno prije susreta s nepoznatim ljudima, a kakvog ne bi osjetio sve da mu je u ring izašao i Teófilo Stevenson pa i sam Muhamed Ali, odjednom je splasnuo. Povjerenje u nepoznate ljude naglo je skočilo kad je jedan od njih kazao i ovo:
– Ne boj se, povest ćemo te mi, da ti policija na punktovima ne bi uzela tu tvoju milost, kako kažeš.
A u ranac je Zaja natrpao čokolada, bombona, kafe, šećera, da obraduje punca i punicu, svoju Nisvetu, djecu…
– Pametno – uključio se jedan od one četverice – pametno ljudino, i ja sam se neki dan oženio, a evo hoće i moj komšija Enes. Šta ja znam, sutra me more ščelit’ metak i ja odoh, a za mnom ne osta ništa, nit potomstvo, nit sam jabuku okalemio, nit ćupriju kakvu skovao, nit hair vodu, ništa. Pa-met-no.
Zaim je radosno zavintao misao: Dobro je, nisam ja jedina budala. Motivacija ženidbe i udaje u ratu naizgled je teško shvatljiva zdravom razumu, ali činjenica da je upravo u tim graničnim situacijama sklopljen najveći broj brakova imat će kad biti predmetom interesa psihologa, sociologa pa i sportista, boksera pogotovo.
Na vrhuncu karijere morao je Zaim okačiti rukavice o klin i u ruke uzeti pušku kako bi se borio, ovaj put u nekom sasvim novom ringu, u ovoj balkanskoj areni, prema nekim sasvim novim pravilima. Vidio je odmah da u ovom meču mnogo toga ne štima: plemenitost je poništena s prvom granatom ispaljenom na civile, fiar play je bio pogažen od početka oružane agresije kada je agresor imao na raspolaganju neiscrpan arsenal naoružanja bivše JNA a žrtvi su embargom vezane ruke, kada ratuju ljudi motivirani mržnjom koju je teško definirati, kad se razvaljuju porodice, ruše kuće, bogomolje, pale biblioteke, kad se razdvajaju mladi i zaljubljeni, kad nema ni sudije koji će reći break ni gonga koji će označiti kraj runde, ni trenera koji će baciti peškir kako bi prekinuo neravnopravnu borbu u kojoj bokseri ne boksuju već jedan tuče drugoga, kad sve i kad bi se rat završio, sudija ne bi imao kome podići ruku u znak pobjede jer borba je to u kojoj svi gube.
– Zna li tvoja draga da dolaziš po nju?
– Ne zna!
– Ne zna?
– Ne zna, nisam joj mogao javiti, pokidane su telefonske veze, srušeni radijski odašiljači. Nismo se čuli otkako je pala Vozuća. Ne zna ni moj babo Emin. On misli da sam ja na liniji. Da sam mu rek'o samo bi se džabe nasikir'o.
Zaim se odjednom zatekao kako se povjerava nepoznatom čovjeku čak i više nego što ovaj traži. A tamam je bio zaustio da mu kaže i ovo: Još kao student šumarstva zaljubio sam se u Nisvetu Kalkan, mladu i lijepu studenticu, Goraždanku sa Drine. Vilu sa Drine. Šest godina smo se zabavljali i toliko smo se srodili, uvukli jedno drugom pod kožu da je meni ova i ovakva ženidba sasvim prirodna i normalna. Rat nas je pokušao razdvojiti i mi smo kao i svi normalni ljudi vjerovali da će „ovo ludilo“ trajati sedam dana, deset, ne više. Ja sam na početku rata bio u Sarajevu, a onda sam u ljeto došao u Banoviće. Tamo sam vidio da je vrag odnio šalu i da je počeo mržnjom puniti topovske cijevi. Ubitačnom mržnjom. Kolone podrinjskih prognanika već su stizale i u Banoviće.
No, nije mu ništa od ovog rekao, premda je mogao. Čovjek ne samo da je izgledao dobrodušno već je zaista takav i bio.
Kad je čovjek zaljubljen lišen je svake kalkulacije i nošen instinktom on uskače u vodu kao spasilac za davljenikom potpuno nesvjestan rizika i opasnosti kojoj se izlaže. Treba li kazati da zaljubljeni bokser po svoju dragu nije došao helikopterom. Ne, naravno, osedlao je plemenitu namjeru i krenuo pješke u odiseju kakva je moguća još samo u Bosni i Hercegovini, pješke od Banovića preko Kaknja, Visokog, pa na Igman i Bjelašnicu, a onda preko Grepka i Vitkovića u Goražde. Hej, koliko je to kilometara. Išao je svakako: prvo kamionom sa Budom do Kaknja, pa pješke, pa malo nekim autobusom, pa opet pješke, pa kamionom od Igmana do Bjelašnice. Samo još konja nije jahao. Spavao je gdje ga je uhvatila noć, nekad u kasarni, nekad kao pravi musafir u kućama dobrih domaćina, nekad i pod vedrim nebom. A sve sâm, bez pratnje, bez upute, bez kompasa.
Sedmog dana tabananja, preko sedam gora i sedam rijeka, kroz visoke trave i kaljave drumove, Zaim je najzad stigao. Dolje u dolini, na jarkom oktobarskom suncu bljeskala je kriva Drina. Dlanovi umornog boksera su se znojili, ali ne od umora već od ljubavi i silnog uzbuđenja. Nije osjećao ni glad, samo umor. U posljednja dvadeset i četiri sata pojeo je tek jednu mrkvu i jednu jabuku. Kao žedan postač što sjedi kraj hladna izvora i on nije pomišljao da uzme barem jednu čokoladu. Vjernici to zovu nijet i kažu da kad si na dobroj kasti onda si u nijetu. A Zajina kasta je bila dobra. Najbolja. Iznenada ga je obuzela strepnja, a onda ponovo skoro panični strah. Od onog prvog straha što ga je spopao pri susretu sa nepoznatim ljudima u nepoznatu selu, nekako se i mogao braniti, ali pred ovim drugim bio je nemoćan: Šta ako se Nisveti nešto desilo. Rat je, ljudi ginu. Goražde je u okruženju.
Nije se plašio pucnjave tokom četverosatnog pješačenja od Trnova do Grepka, čuvat će to u sebi pa će se nekad retroaktivno plašiti, možda baš sad u bašti Radničkog doma, a tad je mislio samo na svoju dragu. Svakave crne misli napadale su boksera i razbijale krhki gard. Mislio je tad na Nisvetu kao što majka misli na svoje dijete koje je ispratila na kupanje u duboku i hladnu jezeru. Najgore misli i najbolje želje, ružne riječi kao popoutbina, kao zalog najvećeg mogućeg prijateljstva. Paradoksalno, ali to je najbolja definicija prijateljstva.
NEK SE ZNA KAD SE ŽENI BOKSER
Bila je živa, a to je bokseru u tom trenutku bilo najvažnije. Nije Zaim naročito rječit, on je čovjek djela, ali, prisjećajući se tih trenutaka umije kazati: „Trebalo je vidjeti izraz njezina lica kad me ugledala. Ličila mi je na boksera koji je upravo osvojio zlatnu medalju na olimpijskim igrama.“
Tek tada Zaim se uspio javiti ocu i reći mu gdje se nalazi i zašto se tu nalazi. Nestalo mu stiskova.
U Goraždu je ostao cijelih dvadeset dana jer je put bio ponovo blokiran, a onda se sa mladom uputio kući.
Neobična „svatovska“ kolona krenula je istim putem, ali u suprotnom smjeru: Goražde – Grebak –Trnovo – Bjelašnica – Igman – Visoko – Kakanj – Banovići. Put spasa preko Grepka otkrio je inače Hasan Turčalo Brzi, spasio hiljade ljudi, ali ne i sebe. Nestao je jednostavno, kao evlija. Sa agresorskih uporišta utvrđenih po brdima diljem svatovske trase ispaljivane su granate velikih kalibara. Bio je to poseban šenluk: Nek se zna kad se ženi i kako se ženi bokser Zaim Numanović.
U svadbarskoj koloni koja je više ličila na partizansku kolonu iz filmova Bitka na Sutjesci ili Neretvi, bile su žene i djeca, starci i ranjenici koji su u pratnji pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine krenuli ka Sarajevu, iz jedne opsade u drugu. Ispratio ih je Zaim Imamović, legendarni komandant 14. divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Imenjak Zaim Numanović nije uopće poznavao ovog momka. U jednom trenutku sudarili su im se pogledi. Imamoviću se Zaja učinio kao Šef iz legendarnog stripa Alan Ford, a Numanoviću je ova podrinjska „britka sablja“ ličila na jednog njegovog rođaka iz Ribnice. Kako god, u povratku, cijelim putem Zaja se osjećao nekako sigurnim. Čak je u jednoj pauzi neko zapjevao i pjesmu još jednog Zaima, onog našeg sevdalije: Znaš li da te duša sanja. Cijelim putem Zaima je za jednu ruku držala mlada Nisveta, a za drugu ruku jedna djevojčica. Njezina majka je vodila drugo dijete a djevojčicu je povjerila Zaji. Muž je ostao u Goraždu. Kakve sve sudbine plete rat.
Opasani redenicima i natovareni rančevima brašna, ulja, lijekova, borci Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su bili u pratnji ove tužne kolone izazivali su u Zaimu i čuđenje i divljenje. Oni priskaču u pomoć hitro i spretno poput srne. Jedan nespretni korak poslao je Zaima u veliku provaliju na Grepku. Izvukao ga je žilav crnomanjast borac dvostruko manji od Zaima.
Babo Emin čvrsto je vjerovao da će Zaim uspjeti, a kad je najzad stigao, stao je između mladenaca kao sudija u ringu i podigao obje ruke uvis. Pobjeda ljubavi, trijumf plemenitosti. Već sutradan svetroje su prionuli na posao, Eminaga se baš uživio: „Spužve valja opšiti, rukavice i strunjače također, obložit ćemo i konopce platnom, tebi snaho ova mala igla, ja ću čuvalduzom, a onda ćemo napraviti prvi banovićki ring. Ti sine, odloži tu pušketinu u sošku, ne pristaje ti nimalo, ali, podmaži je, šta znaš.“
Nisveta je rodila Zaimu dva sina: Amera, magistra prava, i Enida, novog bokserskog šampiona. Zaim je bio i ostao plemenitaš pretplaćen na vječitu borbu iz koje pobijeđen-poražen izlazi uvijek kao sportista.
Vjetar sa Konjuha jednako puše, „šumi i bruji“, donoseći ugodnu svježinu što lagano njiše pruće žalosne vrbe u parku. Banovićkom.
Safet Berbić
