Kamen je tu odvajkada, duže nego što traje ljudsko pamćenje, a ono, ako ćemo pravo i ne traje tako dugo.
I bolje da vam na pamet nije palo da ga nazovete kamenom pred nekim od domaćih ljudi, mogli bi se naljutiti.
– Nije to kamen, to je Crna stijena govore i to nekako s ponosom, gordo, punih usta kao da su oni zaslužni što je on tu.
Kad su Švabe probijale novi put na sred trase im se nacrtala prepreka. Nisu mogli vidjeti na karti, ali kad su izašli na teren i došli u Zlatne vode, cvrc, ogromna stijenčuga na putu.
Ljudi su gunđali.
Šta fali starom putu, ništa. Turci njime bili zadovoljni četiri stotine godina, a ovi, ha su došli probijaj, sijeci, buši, nasipaj…
I još ga prave ravnicom… Pa ko je to vidio…
Probijali su oni brda pa im ni taj kamen ništa nije značio.
Sklonit će ga. Minirati. Rasuti u milion sitnih komada. Šta je za Švabu jedna bosanska kamenčina, ništa…
Sejfo bio miner.
Eh, šta je taj sve u nebo digao to ni zamisliti ne možeš. Radio kod Austrijanaca, probijao tunele. Imao Sejfo tri kćeri, bio veseljak, vazda nasmijan.
Valja skloniti onu stijenu, smeta putu, danas izbuši i miniraj, a sutra kad dođeš zapali, tako nekako mu rekli.
Radnik ko radnik, sluša šta mu se naredi.
Kamen jedva probušio, slomio četiri borera pokušavajući, neće i Bog. Misli, kako li će sutra u one plitke rupice ugurati dinamit.
Ujutro poranio. Rosa se cakli na listovima. Pred stijenom stoje dvije djevojke. Kosa im bijela, a oči zelene, tijela vitka. Takvu ljepotu Sejfo nikada nije vidio.
Gledao ih otvorenih usta i sav zgrahnut.
I one gledaju u njega, ali nekako ozbiljno i strogo, kao da su ljute.
Ovo je naša kuća, a vi bi da je srušite. Ako joj se išta dogodi neće ostati ni jedna jedina ljudska kuća sve do vode i oko vode.
Ništa one nisu rekle, nisu usta otvorile ali Sejfo je čuo jeku njihovih glasova i više niko ga nije mogao nagovoriti da ruši i minira.
Poslije mislio šta znači ono do vode i oko vode. Zvornik i sva sela oko Zvornika, nema šta drugo biti.
Od tad Sejfo nije dobro, promijenio se, više se ne šali i ne smije.
Nijemac ko nijemac, nađe drugog minera, pa trećeg, pa četvrtog…
Onda odustane, promijeni nacrt, a trasa puta obiđe taj kamen za koji se pred domaćim ljudima ne smije reći da je kamen. Nisu razumjeli zbog čega je toliko bitan ali su poštovali upornost domaćina da ga ne diraju.
Put prođe pored samog kamena, ako dobri ne gledaš možeš i udariti u njega kada ideš od Kule prema gradu.
Sejfo je jedno vrijeme šutio, nikome nije smio reći šta je vidio i šta mu je rečeno. Onda više nije mogao izdurati pa šapnuo ženi koja ga slušala i smijala se. Kad mu ona ne vjeruje kako će drugi.
Kad je vrijeme oteklo, a ljudi se promijenili, imalo se o čemu drugom pričati.
Na tom mjestu, baš oko kamena, odvajkada se, na Đurđev održava vašar Omaha. Niko ne pamti kada je to počelo i zašto baš tu, u kotlini, oko stijene koju urijetko dotiče sunce.
Nekad se u gluho doba noći nije smjelo proći tim putem, jer su pričali da prikaze napadaju i plaše.
Vaš je dan, noć nam ne smijete dirati, došla poruka preko nekog prestravljenog momka koji se kasno vraćao od cure, pa po nesreći zabasao tim putem.
Crna stijena je ostala, niko je nije mogao skloniti, pomjeriti, razbiti. Neki koji ne vjeruju ni u šta probali su, ali bez uspjeha.
Prve kuće do stijene su bile kuće Adema i Senada, oni bi, da su živi mogli svjedočiti o onom malom komadu svoga vremena do rata. Kod njih rode trešnje i džanarike na radost djece. Sad ih niko ne bere.
Kad je Omaha dođe onaj ko je navikao da dođe. Igra se i veseli. Stijena srasla sa okolinom, stopila se sa žilama i jablanom. U miru je s komšijskom djecom dok se oko nje igraju.
Da li je neko nasrtao na stijenu i probao da je ukloni, razbije, raspoluti, o tome se ne zna. Narod je pričao da u njenim njedrima ima blaga koje je sakrio neki austrijski inžinjer i koje je živo, čeka ko će ga izbaviti iz kamena.
Uglavnom, da je Sejfo živ potvrdio bi svoje najcrnje slutnje.
Ljudi se pomamili, nije ostati ni jedna jedina ljudska kuća do vode i oko vode. Potekla krv, ubijen život, vrištale žene. Ono oko stijene opustjelo, umrlo, zaraslo.
Na njoj ko jedva vidljiv biljeg stoje one rupice koje je Sejfo onomad izbušio.
Za stijenu vrijeme ne znači mnogo.
Danas je ona tek kamen pored puta na koji niko ne obraća pažnju, i nema ko da se ne složi kad je kamenom nazovu.
Kuće su puste i prazne, djeca se ne igraju, a trešnje ostaju na grani, čvorcima i crvima.
Ostalo je nepoznato da li su vile ostvarile svoju prijetnju i pronašle način da sklone život iz svoje blizine, ili su ljudi dovoljni sami sebi i niko drugi im ne može nanijeti toliko zla kao oni što su u stanju.
(oslobođenje.ba)
