Piše: Tomislav Marković
Prije nekoliko mjeseci razlegao se vapaj po medijima da ćemo uskoro ostati bez profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti. Podaci sa fakulteta bili su alarmantni: na tri beogradske katedre za srpski jezik i književnost upisala se 104 brucoša od predviđenih 270, a i ostali univezitetski centri pokazuju isti trend. U Nišu se za slobodnih 50 mjesta prijavilo tek 29 brucoša, u Novom Sadu njih 17, iako je predviđeno 58 mjesta, a na odsjeku Srpske filologije u kontaktu sa slovačkom/mađarskom upalo je samo dvoje, a predviđeno je 15. Kasnije su mediji prenosili nešto drukčije brojke – da se na 393 slobodna mjesta u Beogradu, Novom Sadu i Nišu prijavilo ukupno 128 kandidata, ali je zaključak ostao isti: mlade sve manje zanimaju studije srpskog jezika i književnosti.
Pustoš koja polako ovladava pomenutim katedrama nezgodno se poklopila s brojnim akcijama države i dežurnih dušebrižnika za odbranu i zaštitu srpskog jezika, pisma, književnosti i identiteta, što pokazuje izvjesnu zakonomjernost. Što se profesionalni ljubitelji nacije više trude da sačuvaju kulturu u nacionalnom zabranu, što nam glasnije utuvljuju da je književnost sluškinja nacije, što žešće fetišizuju ćirilicu, što upornije propagiraju da je funkcija književnosti i kulture očuvanje famoznog i fantomalnog nacionalnog identiteta, to mladi ljudi više bježe od tog njihovog dobro čuvanog brloga.
Jeretički poklonici kauzalnosti bi iz navedenih podataka možda zaključili da postoji uzročno-posljedična veza između kulturnog rata za nacionalno biće i rastuće nepopularnosti te borbe, možda bi nekom palo na pamet da je opšta bježanija od literature uslovljena nacionalističkim utjerivanjem umjetnosti u Prokrustovu postelju, ali ne i naši borci za ovejanu suštinu. Oni ne odustaju od bitke za srpsku stvar sve do konačne propasti onoga za šta se bore.
Svakidašnja jadikovka
Aktuelna jadikovka neminovno priziva onu višedecenijsku kuknjavu nad lošim položajem pisca i književnosti u našem društvu. U pitanju je ritualna žalopojka, takoreći obavezan dio kafanske liturgije, koja se može čuti kad god se najmanje dva pisca sastanu i krenu u pretresanje tekuće kulturne i društvene problematike. Država ne ulaže ništa u književnost, časopisi su nestali, gotovo niko više ne plaća honorare za literarne tekstove, u prvom planu su kič i šund, prave vrijednosti su bačene u zapećak; budžet za kulturu je manji od makovog zrna, a i to malo ode na pozorište i film, dočim političarima puca prsluk za pisce; nema nikakve potpore za djela u nastajanju, kao u susjednoj Hrvatskoj; od pisanja ne samo da ne može da se živi, već ne može ni da se životari, ako ne računamo autore raznih popularnih knjižuljaka za jednokratnu upotrebu, ali to drljanje po monitoru ionako nije književnost; pisac nema više nikakav značaj niti ulogu u savremenom društvu, skrajnut je i marginalizovan; ozbiljnu literaturu više niko i ne čita, a nije ni čudo kad se čitalački maksimum sveo na SMS ili Twitter poruku od 280 karaktera…
Teče jeremijada, nema joj kraja, sve su to gole činjenice koje se ne mogu osporiti, a kad jadikovka najzad malo umine i pređe u fade out, vrijeme je za sljedeću uobičajenu fazu: lament nad položajem pisca u Jugoslaviji i nostalgiju za boljom prošlošću. Eh, kako je bilo nekad, tvoje je samo da pišeš i objavljuješ, a država brine za sve drugo. Poslije par izdatih knjiga učlaniš se u Udruženje književnika, potom dobiješ i stan, urednički posao ili neku drugu sinekuru, i nemaš brige. Časopisa koliko hoćeš, izdavačke kuće drže do prave literature, svi plaćaju izdašne honorare, ne možeš da postigneš da napišeš koliko bi mogao da objaviš. Isplativost, popularnost, tržište – to su strani pojmovi rezervisani za truhli kapitalizam, kod nas je na cijeni prije svega kvalitet, koga briga da li se nešto prodaje.
A tu su i radio, televizija, pozorišta, film, dnevni i nedjeljni listovi, silne rubrike za kulturu, posla za pisca koliko hoćeš. Pritom je položaj pisca cijenjen, uvažen, poštovan, jesmo raskrstili sa Sovjetskim Savezom, ali je ipak ostalo nešto od shvatanja da su pisci inženjeri ljudskih duša. Još je i čitav komunistički projekat usmjeren na prosvjećivanje, opismenjavanje, obrazovanje, knjiga je vrijednost po sebi, a njen autor je mali bog. Kad pogledaš ankete iz šezdesetih, bar polovina ispitanika kaže da slobodno vrijeme uglavnom provodi u čitanju knjiga. Tiraži knjiga za današnje pojmove bili su potpuno nevjerovatni, zbirke prevedene poezije štampane u po 10.000 primjeraka, prva izdanja romana domaćih pisaca u 15.000, a bilo je i većih tiraža, pogotovo u popularnim bibliotekama.
Pisac nije posljednja rupa na krajnjoj svirali, naprotiv, njegova riječ se uvažava i poštuje, a država ne žali para da mu položaj učini što komfornijim, e da bi se mirno posvetio književnom i intelektualnom radu. Čak i oni inokosni pojedinci koji nisu držali do privilegija, već su se trudili da žive isključivo od svog rada – imali su dovoljno prostora da razviju tu svoju za naše pojmove pomalo bizarnu djelatnost. Evo, na primjer, Radomir Konstantinović je cio radni vijek proveo kao honorarni saradnik Radio Beograda nekoliko listova i časopisa, što bi se danas reklo – kao frilenser.
Pisac blaguje, a njegov narod pati
Da, to su bila vremena, bješe naše, što bi rekao Bora. Država jeste tetošila pisce, ali oni ipak nisu bili zadovoljni. Lijep je taj privilegovani položaj, ugodne su svila i kadifa, prijaju pažnja i obožavanje, zgodno je biti ušuškan, bezbrižan i obezbjeđen za cio život, ali piscima je sve to malo. Pa su stali da se bune protiv zlog socijalističkog poretka koji je gušio i suzbijao njihove najintimnije čežnje. Krenuli su pisci i intelektualci udarnički da razaraju tamnicu naroda, dok je nisu temeljno razvalili da od nje ništa ne ostane. Neki su na tome radili decenijama, ali većina se presaldumila krajem osamdesetih, kad je postalo bezopasno biti protivnik sistema, a počinjalo je i da se isplati, jer su se spisateljske rušilačke težnje poklopile sa naumima novog vožda Slobodana Miloševića.
Lijepo je piscu da uživa na lovorikama, ali ga iznutra izjeda teška muka: on blaguje, a njegov narod pati. Doduše, u to vrijeme je i narod bio ubjeđen da mu je dobro, jer mu je i bilo bolje nego bilo kada prije u historiji, od doseljavanja Slovena na Balkan, ali zato su tu narodni pisci da objasne narodu kako je sve to iluzija. Pa su neki zasjeli i napisali Memorandum SANU, e da bi ubijedili Srbe kako su diskriminisani i obespravljeni. A potom su na sva zvona udarili te svoje ideje isisane iz malog prsta.
Evo kako je, recimo, Dobrica Ćosić zborio u julu 1989. za „Književne novine“:
„Srpski narod je u posljednje četiri decenije doživio pravu razistoriju. Razaran je njegov historijski, duhovni, ekonomski, politički identitet i inegritet. Ideološki su poništavani i krivotvoreni motivi i rezultati oslobodilačkih ratova srpskog naroda; oduziman mu je i otet njegov Srednji vijek; skraćena mu je historija”.
Strava i užas! Oteše srpskom narodu srednji vijek, i to usred epohe u kojoj su svi ključni srednjovjekovni spisi konačno prevedeni na savremeni srpski jezik i objavljeni, ne u privatnoj režiji, već o trošku te iste srbomržačke države koja je oduzela srednji vijek Srbima. Eh, ti pisci, vazda su bili maštari i izmišljači, a to ostaju i van romana, kad se navrzu na pustu stvarnost njihovi čitaoci se iznenada probude usred krvavih spisateljskih maštarija.
Zlostavljanje privilegijama
U februaru iste godine pisac i akademik Antonije Isaković otvorio je “Dugi” svoju napaćenu dušu:
“Srbi su se odricali srpstva u korist Jugoslavije i jugoslovenstva. I to je trajalo godinama. Do skora, jer su izgleda uvidjeli da je ta njihova nacija, taj narod, da je sapet, da je napravljena ne jedna, nego milion mreža oko nje. Tek sada, oni su počeli shvatati da su se odrekli svog u ime nečeg što je fiktivno, počeli su da shvataju gde im je historijska greška. (…) ta greška usvojena je iznutra, a bila je nametnuta. I to lako nametnuta, jer je srpska duša bila široka, široka za sve naše narode. A mi smo pristajali na to nametanje. A to naše pristajanje je bilo baš u ovom: što smo mi u našim očima i srcima imali jednu metafiziku i iracionalizam metafizike. Mi smo prezirali i državu i naciju. Prezirali smo sve nacionalno: i pjesme, i himnu, i zastavu, na jedan način, sve smo potisnuli. I našu historiju, i naše bitke, sve smo to suzili, zaboravili, postali smo suženi ljudi, ogoljeni, i zato smo bili žrtve manipulacije, koja je, kažem, imala u nama dobru podlogu. To su, eto, bile historijske greške Srba, srpskih komunista”.
Eh, Antonije, Antonije, vraže mali! Nije ti bilo lako, nametnuli su ti da pišeš partizanske priče umjesto da ispjevaš ep o Kosovskom boju ili bar o Kajmakčalanu, nije ti bilo lahko dok si prezirao sve nacionalno. Napatio si se dok su ti komunističke zloće ekranizovale silna književna djela, godinama si se zlopatio na mjestu potpredsjednika Srpske akademije nauka i umjetnosti, toliko su te zlostavljali da si godinama bio u lektiri. To više nije moglo da se podnosi, sreća da je Bog poslao Ćosića i Miloševića da ti otvore oči. Malo je falilo bez duše da ostaneš, što si i sam primijetio u intervjuu iz septembra iste godine:
“U ovih 40 godina nama su naši mitovi bili gotovo zabranjivani. A što to znači? Ako su htjeli da nam unište mit, to znači da su htjeli dušu da nam unište”.
Poetska pravda
Ni Miloradu Paviću nije bilo lahko da živi i radi u prokletoj SFRJ. Jeste bio univerzitetski profesor, pa čak i dekan, jeste mirno pisao i objavljivao studije i prozu, jesu snimili film po njegovom scenariju, jeste dobijao nagrade, jeste postao i nadnaravno popularan sa “Hazarskim rječnikom”, ali ga je sve vrijeme nešto duboko u duši kopkalo. Najzad, poslije silnih decenija susprezanja, zatomljavanja i ćutanja, u 62. godini života riješio je da progovori. Evo šta je rekao u ispovijesti za “Politiku” 1991. godine:
“Slovenci, Hrvati, Makedonci i Albanci naviknuti su da im je u Brozovoj Jugoslaviji i van nje bilo sve dozvoljeno. (…) Gospodin Milošević je prije svega morao da prevlada taj problem nesposobnih kadrova oko sebe (…). Gospodin Milošević je prvi i posljednji političar koji je usred antisrpski nastrojene komunističke Jugoslavije učinio nešto dobro i veliko za Srbiju. Svi znamo pod kako teškim uslovima, koliko i kako u veoma kratkom vremenu”.
Ne zna se ko se od srpskih pisaca više napatio u antisrpskoj Jugoslaviji, golema je ta lista: Ćosić, Isaković, Pavić, Bećković, Vitezović, Nogo, Crnčević, Rakitić, Toholj, Danojlić… Toliko su Srbi bili zlostavljani i diskriminisani u srbožderskoj SFRJ da su silni srpski pisci napravili karijere i živjeli kao bubreg u loju, uživajući sve moguće privilegije društvenog sistema koji su iz dna duše mrzili i prezirali. Jedva su dočekali da postave eksploziv u temelje te odvratne države i da uživaju gledajući kako neman leti u vazduh, odnoseći sa sobom desetine hiljada života, sela, gradove, kulturne spomenike i nebrojene ljudske sudbine. U toj apokalipsi usput je stradao i položaj pisca, književnosti i kulture, kao kolateralna šteta.
Vodećim kreatorima propasti među piscima, u koje spadaju svi pobrojani, destruktivna djelatnost se višestruko isplatila, svoje usluge su bogato naplatili, nastavljajući da uživaju privilegije i u novom poretku. Međutim, ogromna većina njihovih kolega i vjernih sljedbenika nije bila te sreće, jednostavno kazan nije dovoljno veliki da namiri sve apetite. Dok su očevi nacije ubirali plodove svog ubilačkog rada, njihova odana pastva je mahom radila za sjemenke. A oni koji su došli poslije njih zatekli su devastirano stanje kulture i društva u kojem su čitanje i pisanje skoro pa neprijateljske djelatnosti. Ima neke poetske pravde u današnjem sunovratu kulture, književnosti i intelekta, jer su taj strmopizd pokrenuli upravo pisci i intelektualci. Što bi rekla narodna poslovica: Naljutili se pisci na SFRJ, pa odsjekli sebi pisaljku.
(Izvor: nomad.ba)
