Andrej Mihaljčišin OPUŠCI PORED PUTA
Džentlmenu, koji je vodio unaprijed izgubljenu bitku
Ne volim velike riječi. Međutim, kada se pomene ime Andreja Mihaljčišinove ne mogu se pomiriti sa onim što ne dotiče suštinu ljudskog trajanja.
Kada je otišao zapisao sam nešto što me, kako vrijeme odmiče, sve više iznenađuje. Samog sebe sam nadišao jer Andrej je i onda, kada je hod zamijenio letom, generirao inspirativnu energiju: I da smo krenuli stotinu godina prije tebe nikada te ne bi stigli.
I zaista. Imam dovoljno godina (ako to može reći čovjek koji sanja umrijeti kao dijete) da mi je posve jasna tačnost iskaza koji sam, nekad davno, pročitao kod Miodraga Pavlovića kako su sve velike istine paradoksalne. Paradoks izrečen pri Andrejevom odlasku potvrđuje se svakog trena. Kada, onako bez reda i cilja, od ljudi iz generacije kojoj smo pripadali, saznam nešto sporedno, naizgled nebitno, do čitanja njegove zaostavštine koja je nastala kao odraz njegovog življenja, za koje mislim da je jedno od najautentičnijih koje sam zabilježio u ovom Noejmovskom životu – sve potvrđuje navedenu rečenicu.
Andrej Mihaljčišin nije podnosio kič. Kao Sabina u Kunderinom romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja, kada ga prepozna ona odlazi. I on, dok je mogao bježao je. Kada je koncentracija kiča postala nepodnošljiva otišao je – zauvijek.
Rođen u vremenu kada sistem, koji je bio kič (previše mladi da bi to znali) nije dozvoljavao prodor kiča u javni prostor, Andrej je nastavio (ili bar pokušao) živjeti u vremenu kada je provala kiča postala sveopšta i sveprisutna. Više nije postojao kutak gdje se mogao skloniti i postalo je neminovno otići negdje gdje je mir potpun.
Jednu od najviših tačaka u samoj knjizi Opušci pored puta, kada je kič u pitanju, nalazimo u rečenici koju zapisuje kada se Krupje (alter ego Andreja Mihaljčišina) našao pred poželjnim tijelom: Ipak, Krupje nije zatucani pećinar, naprotiv, veoma je tolerantan i mnogo toga može progutati, ali da neko gleda, odnosno sluša PINK FOLK, za nekog ko voli PINK FLOYD – to je nedopustivo.
Drugo što nije mogao podnijeti je ljudska glupost. Ne znam da li je ona uvijek vezana za kič (da li ih neko doživljava kao sinonime) ali iz redova Andrejeve knjige koja je iza njega ostala izbija njegovo zgražavanje nad ovom pojavom koja je tako žestoko zapljunula prostore koje nastanjujemo. Na prostore razvijenog svijeta gdje je konzumerizam ranije stigao, ona se odavno ugnijezdila. Više se nije mogla izbjeći. Krupje živi u nepotkupljivom ubjeđenju da: anatomija vrata svinji ne dozvoljava da se duže zagleda u nebo. A upravo tamo, na nebu, nastanjivalo se ono zbog čega misleći čovjek živi. Jer utočišta u prostoru kojim je koračao – jednostavno nije bilo.
Kao i svaki misleći čovjek, Krupje je imao nepotkupljivog pratioca – sumnju. No, u trenucima očaja, on ne sumnja u jedno – crno mlijeko zore popio je još iz majčinih grudi. Ono će teći njegovim venama sve vrijeme trajanja ovog prolaznog života: Crnim mlijekom sumnje zadojen, Krupje je posljednji koji može da si pomogne i to je bilo jedino u šta nije sumnjao. Dodao bih: Ipak, i u to treba sumnjati. Teško je to za podnijeti.
…zato ne pitajte Krupjea kako je dospio u pakao – lijepo, svojom voljom…
Ma koliko bilo nekompatibilno sa prethodnim rečenicama, za one koji će u knjizi tragati za više mozga nego srca, dajemo nekoliko poetoloških odrednica Mihaljčišinove knjige Opušci pored puta. Ona je nesumnjivo spoj poetike kojoj su bili odani predstavnici Beat generation i onoga što je kroz Gospodina Cogita dao, jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća, Zbignjev Herbert. Sve je to preliveno Celanovim crnim mlijekom iza glasovite pjesme Fuga smrti.
Esencijalne osobine bitnika daju se iščitati iz Andrejevih zapisa: umor, poraz, ali i ritam, blaženstvo; udružuje socijalnu neangažiranost, razvija osjećaj nepripadnosti institucionaliziranom društvu, zastupa srodnost s filozofijom i životnim stilom vezanim uz džez. Razlika Krupjea i Gospodina Cogita je u tome što prvi vodi borbu protiv kiča i ljudske gluposti a drugi je suprotstavljen svemu što miriše na autokratiju. Kada bi se našli ispred Herbertovog ogledala imali bi isti odraz. Celan tu dođe kao gorki preliv koji se neprestano dodaje ljudskom trajanju. Kako vrijeme odmiče njegovo prisustvo je sve obilnije.
U svijetu kakav jeste, sa ljudima kakvi jesu, Mihaljčišin je ispisujući posljednje stranice svoje knjige ispisao i posljednju rečenicu ovog teksta: Urušio se, osamio, učaurio.
U betonskom kokonu (čauri) čeka da mu izrastu krila.
P.S. Dok sam završavao skromno podsjećanje na Andreja Mihaljčišina, neprestano se ponavljala pjesma Pink Floyda Shine On You Crazy Diamond (Taj ludi sjaj dijamanata.) Nešto mi nije dalo zaustaviti njeno ponavljanje. Ostao sam zakovan nad prvim stihovima: Sjetite se kad ste bili mladi, sjali ste poput sunca.
u ranim satima, pijući crno mlijeko zore
Sarajevo 14.9.2020.
Uz odlazak Čovjeka – Andrej Mihaljčišin 1964.-2020.
ODLAZAK NA PROSLAVU
Već sedam dana unaprijed počela je da otvara plakare i ormare, a ni onaj za obuću nije ostao pošteđen. Jednu za drugom isprobava haljine i nakon svake odlazi do ogledala. Zatim obuva cipele i kao svaka djevojčica u majčinim cipelama pomalo nesigurnog koraka prošeta hodnikom. Kao što je i normalno, prvo je probala najsvečanije, ali štikla je previsoka i ruka joj zadrhti dok ih nevoljno vraća. Konačno jedne prikladne, istina nisu tako svečane, ali su zato neuporedivo udobnije.
Nakon sedam dana, već spremna, još jednom se vratila sa praga, zastala ispred ogledala, osmjehnula se, a zatim, čvrsto se pridržavajući za rukohvat, stepenicu po stepenicu, polako krenula na proslavu pedesetogodišnjice mature.
Kao tvrđava na raskršću sa koga se ulazi u mahalu, sa brijačnicom u prizemlju, je kuća pokojnog čika Faruka. Za vrijeme Austro-Ugarske djed mu je doselio u kasabu, zasnovao porodicu, stekao ugled i u znak zahvalnosti ili kao uspomenu na zavičaj, prezime zamijenio nadimkom po kome su ga Prnjavorčani znali – Glamočak. Od djetinjstva je šišao Krupjea, a priču o prezimenu mu je ispričao par godina prije nego što će odseliti sa ovog svijeta. Djeca su mu se skrasila još dalje od rahmetli dide i sada su prozori iznad brijačnice vječito zamračeni.
Odmah uz čika Farukovu je kuća u čijem je suterenu nekada bio BB. Nije bio baš prvi, ali je za Krupjeovu raju bio prvi „naš kafić“ čiji je gazda sa prelaskom na tržišnu ekonomiju, zajedno sa svojom klijentelom otišao u vražiju mater.
Kuća Mibe Ćejvana. FARFISA – HOUSE OF THE RISING SUN. Nikad, zvuk njegovih orgulja Krupje nikada neće zaboraviti.
Susjedno dvorište dijele dvije, prva je Mirse fudbalera, a iza nje proviruje kuća prvog prnjavorskog instruktora plesa, Osmana Ćejvana. Kažu da nakon odlaska nikada više nije prekoračio njen prag. Kao i svoju, par puta godišnje ju Mirso provjetri.
Vjetar kovitla lišće, pozlatu za dvorište Nermina Islamovića Kuštre, ako ne naj… onda svakako jednog od naj… bubnjara na svijetu svih vremena.
Nešto dalje, na suprotnoj strani, u sjenci zapuštene loze, vrata Hidajetove kuće. NO HIDAJET! Jedan od dvojice pionira prnjavorskog tenisa. Drugi – odnosno prvi je bio njegov stariji brat o kome Krupje ništa ne zna, a Hidžo je nastavnik geografije u Sarajevu.
Dvadesetak koraka i kuća Mustafe Muhića. Krupjeovog nešto starijeg druga iz izviđača. Sa raskrsnice gledana potonula, neomalterisana, razjapljenih čeljusti, praznih očnih duplji. Nakon svega srce ga je izdalo i nije stigao da ju završi.
Naspram nje kuća školskog druga Fikreta Kolarića. Oluje su ga odnijele do Australije. Više se nisu vidjeli i Krupje ne zna šta radi, ali zna da u slobodno vrijeme peca i izvrsno, izvrsno pjeva.
Preko puta kuća Krupjeovog najboljeg druga iz djetinjstva i kuma Smole.U njegovoj sobi na spratu svjetlo nije upaljeno više od dvadeset godina. Očuh Vlado je otišao petnaestak godina nakon Smole, a nedugo za njim i Smolina majka, teta Greta. Mlađi brat Šulc živi u Banjaluci, a sestra Helena u Beču. Rijetko dolaze.
Koliko kuća, koliko zamračenih prozora…
Krupje nije bio siguran da li je taj dan uopšte svanuo, ali se već oko četiri poslije podne ponovo smračilo. Utkan u maglu, oko pet se dim razlijevao gradom. Oko devet je počela kiša. Tada je obukao mantil, raširio kišobran i zajedrio pustim ulicama. Dobovanjem kiše usanjan, prigušenim, grubim glasovima probuđen.
– Pusti ga bolan, ko bi normalan šetao po ovakvom vremenu, nemoj griješiti dušu.
– Čuj, griješiti dušu, čovječe, osevapićemo se.
Bila su dvojica, u crnim jaknama, na pješačkoj stazi, tri-četiri koraka ispred njega. Prekasno da se izbjegnu, a pored njih neće ići lako.
Proći ću kroz njih, odluči Krupje i spokojno nastavi dalje.
Sa pet i po Krupje je počeo da stari, jer kako drugačije objasniti opsjednutost zapuštenim grobovima u prikrajku, grobovima samoubica i nekrštenaca, strah od rake potopljene novembarskom kišom, strah od spoznaje da sa svojim najdražim već stoji u redu, možda tek korak-dva iza.
Nakon majčine prijetnje da će stvarno umrijeti ako on ne prestane da brine, savladao je strah i od tada je prkosno gazio godine sve do četrdesete kada je prvi put osjetio da se budi umoran, ali je to prihvatio kao najnormalniju stvar na svijetu.
Prevalio je pedesetu, ali mu se čini da od četrdeset osme, kada je tragično izgubio desetak godina mlađeg druga, mjesečno stari po godinu dana. Računica je veoma prosta, a rezultat užasavajući – Krupje je vampir.
Ali ako je to, zašto mu se gadi i sam pogled na sirovo meso, zašto svaki put kad se naloče do svitanja povraća krv?
Nije to, u pitanju je nešto drugo, ali ga mrzi da ide kod ljekara.
Pada već drugi dan, ali juče se mrzovoljan izležavao iščekujući noćnu smjenu, od pola sedam je radio, a u pola tri, vraćajući se kući nije baš uživao u raskvašenim ulicama i krupnim pahuljama dok su mu sa umornog lica spirale san.
Danas je odmoran, ali po navici opet čeka noć, da ulice opuste, da prošeta, do juče sumornim, ali večeras svečano odjevenim drvoredom, pored stabala za koja mu se do juče činilo da su korijenje okrenula nebu i da više nikada neće olistati.
Andrej Mihaljčišin OPUŠCI PORED PUTA (odlomak)
