Većini je ljubitelja književnosti poznata zvjezdana plejada pisaca južnoameričke književnosti XX stoljeća. Čudesna pojava ‘magijskog realizma’ preplavila je čitalačku planetu i postala obavezno štivo čitalaca od 7 do 77 godina. – Ali je malo znano da se ona rečenica Dostojevskog – “Svi smo mi izišli iz Gogoljevog ‘Šinjela'” – doslovce odnosi i na primjer fenomenalne južnoameričke književnosti, od Markesa, Borhesa, Ljose…pa do svih ostalih čije smo knjige s oduševlenjem čitali, a na mjestu Gogolja, nalazimo ime HUANA RULFA. “Svi smo mi izišli iz romana ‘Pedro Paramo’, Huana Rulfa.” – Tako bi mogao kazati svaki južnoamerički književni velikan.
Fasciniran otkrićem Huana Rulfa, jedan bosanski književni velikan, samo što je napunio 40 godinu života – naravno, govorim o Nedžadu Ibrišimoviću – odlučuje da od soc. držace Jugoslavije iznudi neku stipendiju, pomoć, novac – kako bi otišao u Meksiko, da upozna i svojim očima vidi pisca Huana Rulfa.
“Došavši u Mexico, htio sam da vidim Huana Rulfa (Huan Nepomuseno Karlos Peres Rulfo Viskaiano 1918. – 1986.). Rekli su mi da je šutljiv i povučen čovjek i da nerado prima goste. Zamolio sam da mu kažu da sam putovao pet hiljada kilometara samo da bih njega vidio. Primio me je 2. februara 1982. i danas nakon osamnaest godina sjećam se svake pojedinosti tog susreta, ali o tome nikad ništa nisam zapisao i to sada činim prvi put.
Došavši u Mexico, pitali su me zašto sam došao u Mexico. Nisam smio da kažem punu istinu. Odgovorio sam da sam došao da izučavam svjetla i sjene meksičke revolucije. Ali to nije bila sva istina. Rekao sam da sam došao da vidim pisca koji je napisao knjigu “Pedro Paramo”. Možda je to sada sva istina. Ali onda, kada sam tek došao, sva istina je bila u tome što sam još kao dječak čuo mehki zvuk meksičke trube i što sam joj se odazvao. Ali, to tada nisam smio priznati, jer sam se pribojavao eventualnog hladnog odgovora da sam zvuk meksičke trube mogao slušati i u Bosni, a da zbog toga ne prevaljujem toliki put.
Uvijek treba govoriti istinu, pa ma kakva ona bila, jer zvuk meksičke trube može se čuti samo uživo.
Stavio sam sombrero na glavu i zarekao se da ga neću skidati sve dok se ne vratim kući. Tako je i bilo. U februaru mjesecu u Mexicu sam kašikom pojeo pola zašećerene dinje, a kako sam u Mexicu boravio svega desetak dana, vraćajući se kući u Bosnu po mom sombreru padao je snijeg. Huan Rulfo je pokazao na moj sombrero i rekao: ”Da, vruće je!”
Telefon na njegovom stolu bio je sasvim utišan, kada je zvonio jedva se čuo, ali iako je, tokom našeg razgovora, zvonio nekoliko puta, Huan Rulfo nijednom nije podigao slušalicu. Pročitana mu je prva stranica moga romana “Ugursuz” i on je rekao da sam pjesnik. Pitao sam ga šta je s njegovim romanom “Gorštakinja”. Odgovorio je da se “Gorštakinja” raspala u pripovijetke. Zamolio sam ga da na moj primjerak “Pedra Parama” napiše posvetu i on je napisao tako lijepu posvetu da me je stid. Rekao je da je talijanski prijevod Pedra Parama loš. Koje knjige da pročitam o meksičkoj revoluciji, upitao sam. Huan Rulfo mi je preporučio dvanaest knjiga deseterice autora i taj listić s njegovim rukopisom čuvam kao najdražu relikviju.
Rekao sam da neki ljudi tvrde da je u Mexicu još revolucija. Huan Rulfo je odgovorio: ”Ne čuju se puške!” Kada sam pošao, imao sam čast da je Huan Rulfo ustao i ispratio me do vrata.
Zašto baš Huan Rulfo? Pa prvo zbog “Pedra Parama”. A onda zato što kaže: ”Pišući… nisam ni pomišljao da će trideset godina kasnije proizvod mojih opsesija biti čitan čak i na turskom, grčkom, kineskom i ukrajinskom. To nije moja zasluga. Kada sam napisao “Pedra Parama”, mislio sam samo na to kako da se oslobodim onolike tjeskobe. Jer zbog pisanja se ozbiljno pati.”
Ja sam svoju “Knjigu o Ademu Kahrimanu”… bio namijenio čitaocima evropskih zemalja, nikad nisam mogao ni pomisliti da će prvo biti objavljena u Mexicu.”
Sve to sa Nedžadovim putovanjem i boravkom u Meksiku zaslužuje jedan ozbiljan roman. Dok se ne dogodi, pogledajte fotografije iz porodične arhive o kojoj briži Nedžadov stariji sin Oro Ibrišimović. – Oro, velika ti hvala.
