Piše: Azir Šabić
Već je sunce k` zapadu sašlo,
sjene u dolu jezivo hlade
i cvrkut ptica zamire tužno.
Stojim na pletenim vratima,
gledam u svete knjige,
sve kako piše čitam i čitam…
Preturam po glavi stihove nepoznatog pjesnika da ih posložim po nekakvom svom redoslijedu, zagledan u dubinu kanjona gdje napajam oči modrom zelenikom.Proteže se, vijuga i vijekovima mukotrpno utire svoj put u tvrdom bosanskom kamenu.
Sunce je visoko iznad planinskih masiva i hvalisavo, rasipnički, dariva tople jesenje odsjaje što se prelamaju preko šiljastih vrhova utapajući se u modroj Drini. Omamljen zelenilom, opijen ljepotom krajolika osluškujem jeku tišine. Nema mirnijeg i bezbrižnijeg mjesta kao kad se insan povuče u sebe, u svoje sklonište, da osejri sam sa sobom.
Probudih se zagledan unazad, niz suplošće iznenadnog hodočašća, odavno već otupio za osluškivanje, I kao bujica provri iz nutrine stari i uspavani poriv oštrog pera. Sve je odjednom postalo drugačije: tvrđava Klotjevac na čijim kamenim zidinama spokojno sjedim, neuhvatljivi leptiri što se veselo igraju ne bojeći se te jezive visine, pčele što vrijedno prelaze sa cvijeta na cvijet i soko što gore visoko u plavetnilu neba mirno i ponosno dolinu tavafi. Više se nije čula samo spokojna jeka tišine, ječao je unutarnji red, ječao je život punim svojim protokom vremena.
Osjetljivo zaranjam u novo svitanje prekopavajući pređeni put sve do samog početka.
Ranom zorom dok se sunce borilo sa izmaglicom, zajedno sa suprugom i kćerkom, iz Zvornika krenuli smo u obilazak zaboravljenog srednjovjekovnog grada Klotjevac. Ne mogu da se otmem dojmu kako idem onim istim putem uz Drinu kojim je vlaški vojvoda Vlat Tepeš III, poznat i kao Drakula, 1476. godine došao na krvavi pir u Srebrenicu.
Prošli smo Bratunac, pa Srebrenicu i u Zelenom Jadru skrenuli desno preko planine kuda nas je odveo GPS uređaj. Sada znam da je bilo bolje da ga nisam imao. Helem, avantura je tek tada započela.
Plavo nebo je iznad oštrih prevoja, strm i mučan makadamski put vijuga između planinskih vrhova što se u nedogled spliću kao guste kose djevojačke. Unekad izronimo iz gustiša šume samo da bi ponovo potonuli u neizvjesnost.
Krezava sela, zamorena vijekovnom stihijom gorčine, vise po obroncima vise; rijetki povratnici krče u korov zaraslu zemlju, čuvaju stoku, žene, njih nekoliko, prekrivene mahramama drečavih boja, beru žito. U drugom selu ispod naherene nastrešnice peče se pekmez; nijemo i s oprezom, krajičkom oka nas ispraćaju. Vrijeme je bol učinilo lakšom pa je sad dostojanstveno podnose, trpe u čemernoj nemoći, ne hrane se bijesom, ne mrze, ali ne zaboravljaju: “Na ovom kamenu rođeni i na ovom kamenu uklesani“, ugravirana poruka iznad dugačkog spiska šehida na spomen-obilježju. “Živi su i nisu mrtvi sve dok ih ne zaboravimo”, druga poruka je na šehidskom turbetu u drugom selu. Mnogo je sela i zaselaka, a u svakom je spomen-obilježje.
Historija se ponavlja, šapćem sebi u bradu, jedanaest genocida ova mjesta su preturila preko svojih pleća, pravo čudo je da još ima iko živ po ovim udaljenim selima što kitnjasto vise iznad jezera Perućac, iznad Drine.
“Svi su žnjeli ono što nisu posijali, istovremeno sijući sjeme žetve koju će jednog dana požnjeti djeca njihove dijece.”
Zaustavio sam auto na uzvišenju odakle je pucao pogled na modru Drinu i tvrđavu Klotjevac. Strmo kao niz nos, kroz ćećar i nisko hrastinje, s kamena na kamen, spustili smo se u podnožje brda, do same tvrđave koju je prilično pojeo zub vremena.
Smješten je na strmoj stjeni iznad rijeke Drine. Imao je odbrambeni karakter i dobru preglednost kanjona. Nekoliko starih gradova i utvrda, kao međnici, nalaze se u blizini, poredani u nizu na vratima bosanskim što pokazuje historijsku važnost ovoga kraja.
Dok smo pili kahvu skuhanu na vatri koju smo naložili, zamišljao sam kako je Klotjevac izgledao u punom jeku života, te kako su izgledale sve te ruševne kule. Smjenjivale su se izvehdale i izokrenute slike kao u snu, nadajući se da će u meni ostati bar dijelić te zamišljene i lijepe prošlosti. “Prije je bilo prije”, tako je govorio Sinan rahmetli, kojeg se uvijek sjetim kada prođem kroz Glogovu. I sada mi odzvanjaju ove riječe dok pokušavam iskopati dašak prošlosti. Ništa nisam domislio, ni oživio, možda nekom drugom prilikom, u nekom drugom obilasku ovog prelijepog zaboravljenog grada mi i pođe za rukom da ga vidim književnim očima, ili bar usnijem.
U povratku, drugim putem, onim sigurnim, bez navigacije, obišli smo nekropolu stećaka u mjestu Zlatovo-Ljeskovik. U mlakom hladu stoljetnih dubova, mirno u provaliji vremena, stražare kamene gromade, svjedoci prošlosti. Obišao sam i vidio mnogo stećaka u Bosni i Hercegovini, ali većih, kao na ovom mjestu u Ljeskoviku, nikada nisam vidio. Dugo sam zagledao po tvrdom kamenu, tražio otiske, gravure i znakove poruka umotanih u stihove, uzalud, vrijeme je pojelo svaki trag.
Ovako veliki stećci zasigurno su nadgrobni spomenici važnih ljudi u vremenu u kojem su živjeli. Možda su ovdje pokopani neki od banova, možda kraljeva, svejedno je jesu li bili banovi, kraljevi, veliki ratnici, ili oni obični miroljubivi bosanski bogumili, sudbina nam je svima ista. Jednom je i moglo da se desi, ali jedanaest puta nikako.
Ne znam da li je ovo moje hodočašće po starim zaboravljenim gradovima, po grobljima i mezarlucima samo navika, ili je želja da se jave glasovi iz prošlosti uklesani u tvrdanu bosanskome što opominju da nas drže budnim; možda nije ništa od toga, možda je to samo sopstveni poriv da ih uklešem sam.
