Opet stiže depeša u vidu plave koverte. Bog sami zna koja je to koverta u nizu od svih redovno pristiglih na našu adresu brojeći ih od dana kad je otac, jednostavno, umro. Dana koji mijenja našu sadašnjost i našu budućnost.
Centar za socijalni rad obaviješten je da su maloljetnoj djeci umrli roditelji.
U dopisu stoji da će se tog-i-tog dana u-toliko-i-toliko sati izvršiti posjeta toj-i-toj malodobnoj djeci, te da će se pri tome razmatrati pitanje zakonskog starateljstva nad njima, kao i budućeg im smještaja.
Smještaja, smještaja, smještaja.
Smještaj, smještaj, smještaj.
Dom za nezbrinutu djecu.
Crkvice.
Dom.
Domci.
– Smještaj budući, budući smještaj! – zvoni mi u glavi.
Kosti naše majke nisu se ni ohladile, neosušene suze stoje još na našim licima, a plava koverta donosi novi problem i novu muku.
– Šta da radim? Kako da nas spasim? Kako da nas zadržim u kući?
Panično hodam iz prostorije u prostoriju, prevrćem se po podu, stenjem k‘o kakvo žedno pseto.
Rodbinu imam. Ali, nemam.
Majčin brat nam na dan sestrine dženaze jasno i glasno kazuje kako je svima pun kofer Zenice i boleština iz nje, kako se već za vrijeme majčinog odumiranja konsultovao sa ostatkom rodbine po dnevnoj tački koja glasi: Šta ćemo sa njima u trenutku kad im i majka umre.
Odgovor je bio jednoglasan: Ne možemo ih uzeti sebi!
Razlozi razni, uglavnom razumljivi i, na kraju, isti.
Onda dodaje:
– Ali, to je bilo prije dvije godine. Za dvije godine ste već puno toga prošli, naučili i sad je situacija potpuno drugačija. Sad ćete moći i sami.
Takvoj poruci ne treba prevodilac. Jasna je kao jasan i sunčan dan.
Odlaze sa dženaze i nikada se više ne javljaju.
Svojeručno potpisuju strah od maloljetne i sudbinom obilježene djece.
Zvučna gordost: Strah od jetima!
Pečat.
Plava koverta.
Rješenje zauvijek pohranjeno u kosmičkoj arhivi.
Mi, djeca umrlih Huse i Fadile Šehidić, upravo smo izgubili identitet. Tek s tim pismom postaje mi jasno da smo sada oficijelno ničiji. Ničija djeca!
Grabim plavu kovertu u šake i bez daha, kao poplaha kucam na vrata komšinici Fatmi.
– Nanalićko Stani-Pani! Hajde!
Bez riječi stojim ispred nje i govorim isprekidano:
– Ovo smo dobili iz Centra za socijalni rad. Traže nam staratelja. I smještaj. Došla sam da pitam možete li mi vi biti staratelji dok ne napunim 18 godina i… da ih zamolite da ostanemo u našoj kući! – dodajem nespretno.
Fatma guta slinu. Gleda me. Ni riječ da izgovori. Osjetim nelagodu. Stid me.
Znam… znam! Sve mi je jasno. Čitam između redova, upravo ono što niko ne izgovara i što nigdje ne piše. Naučila.
– Ko to može tek tako preuzeti starateljstvo nad vama? Rizik je. Šta ako krene po zlu? Gdje su ti sve one tetke i dajdže? Onaj neki fini, pismeni svijet? – čujem sve to u tišini prostorije, iako ništa izgovoreno nije. Odgovore na ta, i na sva ostala pitanja koja me zasipaju iz pogleda nedužne žene i koja je, igrom slučaja, samo komšinica, nemam.
– Teta Fatma, meni treba samo potpis! Samo potpis! – grcam.
– Ne, plakati ne smiješ! – zapovjedam sebi po ko zna koji put. Gušiti se smiješ koliko hoćeš, ali plakati jok!
Fatma nije žena od maženja, slatkih riječi i suza.
– Moram popričati sa Edhemom. Čekaj dok klanja. – govori mi.
Edhem je klanjao. Izlazi iz druge prostorije. Ne znam šta vidi na sećiji, znam samo da ništa ne pita. Šuti i gleda. Ustajem i odlazim.
– Kako god odlučite… shvatiću ja. Ako nam dadnete potpis, obećavam da ćemo slušati. Samo toliko mogu i samo da ne idemo u Dom…
Njih dvoje se gledaju.
Bježim.
Iz njihove kuće ulijećem u samoću one kuće koja se se još zove mojom. Kuće u kojoj se možda neću moći još dugo zadržati jer zakon tako nalaže.
Zakon po kojem se tri pune godine niko nije brinuo kako dvoje maloljetne djece njeguju teško bolesnu majku, kako joj sami podižu narkotike iz apoteke, kako godinama spavaju pored morfijuma, šta jedu, u čemu liježu i kako ustaju.
Dok se majka vodila u evidenciji živih, nije bilo nikakvog zakona. Iz evidencije umrlih odjednom progovorio zakon.
– Izgubila sam oca i majku… sad gubim brata i kuću. Sjedim i vidim već kako nas rasturaju po kojekakvim domovima u koje ponekada zalaze nepoznati ljudi sa narandžama i čokoladama kupljenim u obližnjem super-marketu.
– Bože, kad već udaraš ovako kako udaraš, zašto i ponižavaš! Moljakam za provizorno prisvajanje na određeni period. Poturam nas kao na štenderu. Nudim nas povoljno kao na kakvoj aukciji.
– Uzmite, nećete se pokajati!
– Dvoje djece na rasprodaju! Jeftino! Pogledaj narode! Samo jedan potpis! Potpišite, potpišite! Lutrija je vaša! – bojim postojeće slike i dodajem mraku u svojoj glavi još malo crnje nijanse.
Čija si ti, Mediha?
Ničija! A bila sam… jednom sam bila nečija.
Čiji ste vi, djeco?
Ničiji! A bili smo… jednom smo bili nečiji.
Prenuh se zbog kucanja. Na vratima stoji Edhem.
– Ono je u redu, Medena. Bićemo mi tu kad dođu. Ne brini. Raspitaću se ja do tada kako to hoda.
– Hvala! – rekoh. I grcam opet.
– Evo me, ista sam svoja majka! – predbacujem sebi. – Sve je nasljedno. Sve! Pa i proklete suze.
Ne želim biti kao svoja majka.
Centar za socijalni rad je došao. Po službenoj dužnosti, kako su i najavili. Tri člana i vozač.
Socijalna radnica se zove Milica Varešlija. Osmatra nas. Nastupa ispitivanje.
Sjedimo… pristojno obučeni, začešljani i tihi. U kući se strah može makazama rezati.
Socijalni radnici objašnjavaju proceduru i očekuju dolazak predsjednika Mjesne zajednice koji je takođe dužan da prisustvuje rješavanju pitanja starateljstva nad malodobnicima iz Te i Te ulice. Zvuči kao da izgovaraju starateljstvo nad maloumnicima. Šutim. Toliko već znam; svaka suvišno izgovorena riječ može biti pogubna za nas. Pazim, trudim se da na pitanja odgovaram većinom sa da ili ne. Socijalna radnica traži bratovo i moje svjedočanstvo. Gleda, podiže pogled i opet gleda… časak u svjedočanstvo, časak u mene i govori:
– Ti ideš u isti razred sa mojim sinom. Nino je moj sin. Njegovo svjedočanstvo nije ni blizu tvom. Ni blizu. Svaka ti čast! Svaka ti čast!
Želim u zemlju propasti.
-Zemljo, otvori se!
Majka Milica vidno omekšava. Gleda me toplo. Želim da joj kažem:
– Nemojte nikome reći da ste bili kod nas i da nam tražite staratelja po službenoj dužnosti. Neka niko nikada ne sazna da smo djeca sa aukcije. Ni Nino…
Sujeta. Oni trenuci u kojima stid nadglašava tugu.
Ne govorim ništa.
Razgovor sa nama traje satima. Komšije i predsjednik Mjesne zajednice, Suljo Bajramović, daju sve od sebe da uposlenike Centra ubijede kako „ovakva djeca ne postoje nigdje na kugli zemaljskoj, već su se, čudom svih prirodnih i natprirodnih zakona, rodila baš tu, među njima“, moleći ih usput da nas ne diraju iz okruženja sa kojim smo se srodili i srasli, te da od nas ne prave „još veću siročad“.
Nezgrapno pljušte sinonimi koji slikovito opisuju situaciju, onako narodski, kao iz Hasanaginice: „da ne puca jadno srce moje gledajući sirotiće svoje“.
Svi ljudi zasjeli u našem dnevnom boravku, osjetno misle i žele sve najbolje za nas, ali meni treba mnogo godina da im ove riječi iz hangara svoje ranjivosti i povrijeđenosti retroaktivno prepišem u neizmjernu zahvalnost i da shvatim sklop jednostavnih bića koja pričaju onako kako osjećaju, bez umotavanja i nadmudravanja, bez knjiških floskula… i da baš takvo izražavanje prihvatim kao jedinu poštenu i iskrenu komunikaciju među ljudima! Čak i kad boli.
Suljo se, na kraju razgovora, zvanično nakašljava kao da se upravo nalazi na sastanku Odbora mjesne zajednice Podbriježje, te uz podgnuti prst govori:
– Drugovi i drugarice, oni nisu socijalni slučajevi. Mi moramo paziti da to od njih sada ne napravimo!
U protokol se uvodi da kćerka, za svoje godine, odaje utisak znatno zrelije osobe i da Centar za socijalni rad usvaja ponudu naših komšija spremnih da preuzmu starateljstvo nad malodobnicima, te da se njihov boravak može i dalje nastaviti u porodičnoj kući, uz obavezu staratelja da redovno podnose izvješaj Centru za socijalni rad, kao i obraćanja nadležnim socijalnim radnicima u slučaju eventualnih teškoća i pitanja.
Popisuju svu imovinu, počev od posuđa, preko ćilima, namještaja i slika na zidu. Jedan socijalni radnik procjenjuje vrijednosti, pilji u slike, goblene, ručno tkane serdžade i ćilime. Stavka po stavka, nastaju duge liste sa tačnim nazivom artikla, brojem komada i vrijednosti zavedene po slobodnoj procjeni „stručnog“ lica. Sve traže na uvid: zlatninu, štedne knjižice, izvode iz gruntovnice.
Objašnjavaju kako se u ovakvim slučajevima sve zavodi u evidenciju jer se po prestanku starateljstva obavezno izvrši kontrola tako što se uporede spiskovi sa trenutnim stanjem. Sve mora biti na svom mjestu – pokretna i nepokretna imovima, u protivnom će se smatrati razbaštinjenjem maloljetne djece pod skrbništvom.
Spiskovi se uredno potpisuju od strane svih prisutnih, ovjeravaju i pečate. Jedan primjerak ostaje u našoj kući, a druge odnose sa sobom.
Ono što nije stalo na te spiskove – bili smo nas dvoje. Upisuju nas na drugi spisak, u drugu evidenciju.
Evidenciju maloljetne djece bez roditeljskog staranja pod nadzorom Centra za socijalni rad.
Socijalni radnici nas nikada više ne posjećuju. Komšije ih nikada ne kontaktiraju jer za tim nema potrebe.
Jednom godišnje se na pismeni dopis Centra za socijalni rad kojim pitaju:
„Ima li problema tamo?“, takođe pismeno odgovori: „Problema nema. A,Vi… kako ste?“
(autorska slobodna interpretacija tadašnje službene prepiske).
Sa 18 godina preuzimam starateljstvo nad maloljetnim bratom. Tako ulazim u evidenciju najmlađih zakonskih staratelja na području opštine Zenica.
Obećanje dato Edhemu i Fatmi onog augustovskog dana kad sam se gušila od straha zbog mogućeg smještaja u Dom za nezbrinutu djecu, ispoštovano je do kraja. Slušali smo!
O, kako smo samo slušali sami sebe!
Jer, nije bilo nikoga više koga smo trebali slušati.
Tek kada sam i sama postala roditelj postaje mi jasno šta sam od onih ljudi onomad zatražila. Dobroćudno, naivno i dječije, misleći da mi treba samo potpis.
Kako sam mogla znati da su baš tim potpisom preuzimali odgovornost za tuđe brige i da su tako mogli navući mnoštvo bespotrebnih problema u svoje mirne živote, da je nekim slučajem krenulo naopako, po zlu… te da smo jednog lijepog dana prestali slušati sebe ? I da smo, u skladu sa rješenjem Centra za socijalni rad postali socijalni slučajevi.
Nisam to tada mogla znati.
Zato oduvijek znam, da baš u trenutku kad pomisliš kako su ljudi kategorija u odumiranju, oživi neko ko će ti pokazati da nije baš tako.
Ljudi umiru, rađaju se i potvrđuju svoje bivstvo u raznim trenucima našeg postojanja. Na nama je koliko ćemo i da li ćemo te i takve trenutke zaboravljati. Ili bahato misliti da se podrazumijeva to što nam neko prileti u pomoć onda kad se svi drugi okrenu na stranu, ušuškaju i zaspu snom pravednika.
(Iz knjige “Brodska cesta bb”)
Piše: Mediha Šehidić
