Početak je mjeseca juna, godina 2001. Sjećam se dobro – Nedžad me nazvao i zamolio da toga dana pođem sa njim i da pokušamo u nekoliko škola prodati nešto njegovih knjiga:
– Okokuzilo se, moj Faize, okokuzilo…
Pristao sam iz istih stopa. Rekao sam mu da dođe po mene na Čengić Vilu, pa ćemo zaredati po školama..
Tako i bi. I, iako sam odavno poznavao Nedžada, prvi put ga vidim za volanom. Bio mi je neobičan, ali se čovjek na sve brzo svikne. Auto, bogme, ne baš neko, drnda, pišti i kao da se iz ruku otima; stara zastava 128. Ni žuta, ni zelena… Tu negdje. Zavija k'o ranjena vučica. Pitam Nedžada:
– Boga ti, Nedžade, može li nas ovo dovući do Hadžića? – Ne znam radi čega, ali bjesmo riješili da krenemo od osnovne škole „9. maj“ u Hadžićima. Na zadnjem sjedištu, u jednom paketu, lijepo složene njegove knjige; roman Karabeg. S „Karabegom“ bjesmo krenuli popravljati posrnuli Nedžadov bužet.
– Može, bolan Faize, kako nas ne može dovući!…
– Dobro – kažem mu.
Negdje kod Mostarskog raskršća okrenu mi se Nedžad:
– Boga mi, Faize, dobro ti mene upita. Baš u tom trenutku zastava nešto posebno zatrese, ali – dovela nas je do Hadžića, a i od Hadžića.
Nije baš prijatno kucati na vrata direktorskih kancelarija i uvijek iznova započinjati istu priču i iščekivati šta će nam direktor odgovoriti.
Prepoznavši Nedžada (doduše ne svi) direktori su ustajali, nudili nam stolice, pitali hoćemo li kafu, ali kada bi čuli radi čega dolazimo – mijenjali su raspoloženje i više nas nijesu gledali u glavu, već mnogo niže.
Mogla bi se o svakom direktoru i njegovom ponašanju ispričati priča zasebno, ali jedan od njih, zauvijek će ostati urezan u moje sjećanje, a vjerujem da je to isto sjećanje i Nedžad u grob ponio.
Prošlo je, evo, dvadeset godina, a ja i sada vidim i čujem kako se, dok mu saopštavamo radi čega smo došli, okreće jednom nastavniku i mirno kaže:
– Sanjao sam ti kravu…
Nedžad i ja se samo pogledasmo i ostadosmo mirni i hladni kao dva kamena, iščekujući kako će čovjek reagovati na našu ponudu.
Kasnije smo saznali da se ovaj tek bio zadirektorčio, a da je vlasnik krave koja je direktoru došla u snove, bio njegov ljuti protivnik i protivkandidat, s kojim je pokušavao da izgladi nesporazume i razne spletke kojima su se obojica služili boreći se za direktorsku fotelju. Vlasnik krave, zanesen traženjem nekakvog dokumenta u ormaru nedaleko od direktorovog stola, zastade za trenutak, kao da mu se obje noge ukočiše, pogleda u patos, pa nastavi tražiti. Direktoru ništa ne odgovori, kao da se ne valja. Direktor, ne shvativši da smo mi tu, jer želimo da za potrebe školske biblioteke prodamo bar desetak primjeraka knjige, izvuče i otvori crni novčanik, a unutra se zašareneše razne kartice. Iz same sredine izvuče deset konvertabilnih marka i pruži ih Nedžadu. Izvuče fijoku stola i knjigu, koju mu bjesmo pružili da pogleda, stavi unutra.
– Alahimanet – odzvoni Nedžadov bariton, što je značilo da smo tu završili posao i da nam je ići dalje.
U školi u Semizovcu prodali smo posljednje primjerke Karabega.
Nije Nedžad bio nezadovoljan prodajom toga dana; izvadi, nasumice trpan novac u džep, pogleda novčanice i zadovoljno klimnu glavom: – Evo, tu su, ima i jedna velika para – veli, gledajući u novčanicu od dvjesto maraka.
To nam je, po odobrenju direktora, za dvadeset Karabega, isplatio blagajnik Ragib u jednoj osnovnoj školi u Vogošći.
***
Došlo je vrijeme da se rastajemo, ali, vidim, Nedžada nešto kopka.
– Šta je, Nedžade? – pitam.
– Nešto bih da te zamolim, moj Faize, ako smijem?
– Reci – kažem mu.
– Ja, Faize, nemam ćuskiju kod kuće. A meni ćuskija treba. Ti znaš da ja, evo godina ima, živim na selu, u Popovićima kod Ilijaša? Imam baštu, a u bašti vazda posla. Kakav je to domaćin ako nema ćuskiju?
Nije mi bila novost da Nedžad u zadnje vrijeme živi negdje blizu Ilijaša, ali me iznenadilo da mu treba ćuskija.
– A gdje ćemo naći ćuskiju – pitam, a on kao iz topa: – U Visokom, najbolji su visočki kovači, reko mi juče komšija Osman, on zna…
I okrenusmo niz rijeku Bosnu.
Dođosmo u Visoko, a Visoko ko Visoko; klasična bosanska čaršija kroz koju grlja rijeka Bosna i na sve strane se zelene parkovi i šarene ružičnjaci.
Mnogo je ljudi koji prepoznaju Nedžada, prilaze mu pozdravljaju ga, a njemu godi… Godi i meni. Jedan je čovjek i mene prepoznao, priđe mi i zagrlismo se. I Nedžadu pruži ruku, pa se sjeti: – A ovo Ibrišim, merhaba Ibrišime…
***
Našli smo kovača. Pozdravi smo se i rekosmo da nam treba ćuskija. Iz ugla čađave radionice, kovač, star i poguren, izvadi zaoštrenu željeznu polugu i reče da je to ćuskija.
Nedžad je uze, okrenu nekoliko puta u rukama, zagleda, ali – nije mu se dopala.
– Neću ovakvu ćuskiju, hoću okruglu, alahimanet – veli, podiže ruku u znak pozdrava, pa i s njim završismo.
***
Vraćamo se iz Visokog. Okrenem se Nedžadu i on, vidjevši da mu nešto imam kazat’, ponamjesti se da čuje:
– Eto, Nedžade – velim mu k'o da se sažalh – ne poznaju te ljudi: šetasmo toliko po visočkoj čaršiji i slabo te ko pozdravi, a jesi li vidio kako se ljudi meni javljaju: malo, malo pa me neko zasretne: Merhaba, Faize, selam, Faize, dobar dan, Faize…
– Lažeš, Faize, lažeš… Mene su pozdravljali, a ne tebe – tebe je samo je'no, samo te jedan čo'jek prepoznao – veli kroz neku mješavinu smijeha i ljutnje.
***
Na izlazu iz Visokog, pored ceste, skoro na sami ulaz na glavni put prema Ilijašu i Sarajevu – velika njiva. U njivi dvije žene, okopavaju repicu, sagele se, rade i ne obaziru se ni na šta drugo. Gore cestom jure auta, dolje huči rijeka Bosna, a njihove misli i oči vezane su samo za zemlju ispred sebe.
– Evo – kažem mu – vidiš li tamo one dvije žene?
– Vidim, bolan, kako ih ne bi vidio – odgovori Nedžad.
– E sada ćemo njih pitati da li te poznaju.
– Valja! – istog časa zaustavi auto, zakrcka ručna i mi izađosmo van. Nežad visok i prav kao svijeća (doduše i ja sam tu negdje), ali on u odijelu, sa šeširom na glavi, istina, puno markantniji.
– Gospođo! – zovnem, i ona žena bliža nama, ne ispravljajući se, okrenu glavu.
– Poznajete li vi ovog čovjeka, znate li koje on?
Žena zastade, osloni se na motiku, osmotri ga, pa će onim umilnim ženskim glasom:
– Menščini da je nešto k'o pisac.
– Eto, moj Faize, poznaju mene u mojoj Bosni – likuje Nedžad – eto, i ratarke me znaju…
***
Bilo je ovo 2001. godine, negdje početkom mjeseca juna. Dan bio sunčan. Dolinom rijeke Bosne razastrti zeleni ćilimi, okićeni bijelim cvjetovima.
Tačno deset godina poslije – umro je veliki bosanski pisac Nedžad Ibrišimović. Pokopan je u haremu sarajevske džamije Ferhadija, tik uz Baščaršiju.
Ne znam da li je ikada pronašao ćuskiju po svojoj volji. Ako i jeste – volio bih znati gdje je ostala i da li je dočekala još nečije ruke.
Faiz Softić
