Dugo sam pisao ovu priču. U trećem licu. Mogao sam je završiti još davno. Prije šesnaest godina, ali nisam. Prenio je tada na papir, A. Latić, i s posvetom mi je poklonio. Danas se ne sjećam riječi te njegove priče. Sjećam se istrgnute dvolisnice na kojoj je bila napisana. Obična bijela, s plavim linijama, predviđenim za pravilno raspoređene rečenice. Ne sjećam se ni naslova, osim da je imao veze sa zimom, i kokošima. Sjećam se, u priči pominjane grupe, Crvena jabuka. Ne sjećam se pjesme.
Priču sam čitao na času profesora Muminovića, koji će mi, suznih očiju, upisati u zeleni dnevnik k’o kuću veliku peticu. Dugo sam čuvao to parče papira. Premetao ga iz novčanika u novčanik, dok ga nisam zagubio. Volio bih, da mogu, po sjećanju, prenijeti, ono što je pisao, tada maturant, a kasnije diplomant na odsjeku za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu A. Latić.
***
Časovi profesora Muminovića imali su veze sa svim i svačim, ponajmanje s nastavnim predmetom. Dočekivali smo ga na nogama, i uz sevdalinku. Kad se otvore vrata, trideset muških u glas bi zapjevalo njegovu omiljenu, Kiša bi pala pasti ne može, po interpretaciji Safeta Isovića. On bi sjeo za katedru. Potirao bi lice užurbano, a onda s rukama u kosi, kad atmosfera eskalira na dijelu u kojem brat Alija pristaje za Ibrahim- begom kojeg svezana vode da ga objese, pa on progovori, pazi mi djecu, začuo bi se drhat, i šmrcanje. Takav je bio profesor Muminović. Zajecao bi k’o kišna godina, kad Ibrahim- beg pomene djecu, haljine, i da se ne pozna da su siročad. Obično, nakon takvog uvoda, kad se dobro isplače, nismo imali većih problema. Ili nije pitao, ili je dijelio dobre ocjene.
***
Tog dana je bio vidno raspoložen. Nismo mu pjevali svedalinku, jer ušao nasmijan, raširenih ruku, kao da će nas sve redom izgrliti. Neće poslije, nikoga provodati učionicom, kao cuku, za kajlu obješenu oko vrata. Neće nikoga za pogužvanu kragnu pitati da li je po srijedi stil, ili lijenost. Neće nikoga izvesti pred tablu, zadavši mu da priča na temu ; svi ćoškovi mog života, ili, slatko i slano u islamu. Na samom će početku reći, ko hoće da ide slobodan je. Mi smo se prvo nećkali, jer s njim nikad nismo bili sigurni na čemu smo, a onda nas je uvjerio da možemo izaći. Zadnji je čas. Mi smo treći razred. Bliži se kraj godine. Proljeće je u Sarajevu. Sve je jasno, i riješeno. Ocjene skoro pa zaključene.
Nekolicina je ostala. Među onima koji su izašli, bio sam i ja. Uputili smo se do Kolobare, inače poznatog sjatišta medreslija. U foajeu sam sjeo s još dvojicom. Naručili smo kafe, i ko veliki pripalili cigare. Znali smo, niko od profesora, u ta doba, neće nas špijunirati. A ne bi bilo prvi put, da zbog cigare, neko od nas dobije smanjeno vladanje.
***
Teško je sada, sa ove distance, povezati sve detalje u cjelinu onoga što će se dogoditi taj dan. Pamtim galamu, i šamaranje. Za stolom, negdje u centru bašte, sjede R. i S. Jednom od njih, jak šamar pali, nabildan tip. Dok mu prilazim, vidim da je u licu rumen, i da su mu oči krvave. Udarim ga pesnicom, on zatetura, i skoro da padne. U tome, iz zadnjeg džepa povlači leptira, i vrh bodeža zariva u arteriju lijeve ruke. Ubod ne osjećam. Gledam crveni mlaz na Pepinoj teksasnoj jakni. Frca jače, i brže. Kao iz česme, pod jakim pritiskom.
Panika se širi baštom, u pravcu u kojem se okrenem. Ne sjećam se da li zapomažem. Niti da imam glas uopšte. U šoku sam, i izvlačim kajš. Hlače padaju, i vuku se. Neko viče, ima li doktora. Jedan dotrči, i kajš steže ispod ubodne rane. Konju jedan, govori mu Bakir konobar, ne veže se tako, nego iznad rane, mamlaze. Tek tada, osjetim bol. Jaku bol. Kao da je oštrica još u ruci. Govorim Bakiru, popusti ovo, on kaže ne može, strpi se, sad će hitna, zvali su.
Čekamo na ulazu. Dvojica me pridržavaju. Kad jedan pusti, klecnem. Pokušavam ustabiliti noge, i tlo koje izmiče. Kao da ga je neka budala, s kraja bašte, poput tepiha povukla. Dolazim sebi. Na kaldrmi smo. Zvuk sirene je jači, kad ležiš u kolima hitne pomoći. Pitam jednog u crvenom prsluku, hoću li moći do petka izaći, planirao sam kući za vikend. On me gleda, i smije se. Samo šuti, govori, brzo ćeš.
***
Poslije toga mrak, sve do hodnika CUM-a, u kojem ležim k’o lipić gol. S lijeve strane visi kesa s infuzijom. S desne ljudi, koji me u žurbi široko zaobilaze. Neugodno mi je i hladno, istovremeno. Zatim odbrojavanje. I doktorske glave nadvirene. Buđenje, i iznenađenje. LIjeva noga mi u zavojima, i pitam se kako sam je zijanio, od pojasa nadolje ? Ništa mi nije jasno. Nervozan sam, i razdražljiv. Psovao bih i plakao. Zvao bih majku i oca. U nekakvoj sam ogromnoj prostoriji, bez prozora, jedini. Da li je jutro, dan, ili noć ? Koji je dan ? Neonska svjetla zažmirkaju, i vrata se otvore za vizitu.
Radili smo ti reanimaciju.
Izgubio si puno krvi.
Zato noga, zato zavoji.
Bit će bolje.
***
U Avazovoj ću crnoj hronici prepoznati svoje ime. Prvi je dan pisalo nešto kao obračun Sarajevske mafije. Drugi dan. Propali narko dil u bašti Kolobara hana. Treći dan, nakon što su došli po izjavu u bolnicu, pisalo je, zboden učenik medrese. Tekst je popraćen fotografijom. Uplakan sjedim s ocem i majkom. Nakon svega, baš taj dan sam ih prvi put ugledao. Izašli su iz lifta s teve i novinarskom ekipom.
Piše: Adem Deniz Garić
