Priča: IŠARETI, Fajko Kadrić

Stajali su jedan pored drugog u stroju dok se pred sami polazak u proboj do Tuzle, slabo naoružanoj jedinici obraćao Vejz. Kada je rekao „Mi idemo prvi jer najbolje znamo teren, od nas se očekuje da prokrčimo put i tako će biti. Ranjene nećemo ostavljati, mrtve nemožemo nositi, ako ginemo neka to bude junački. Smajkan Šemso će voditi čelo“.

– Razdvojićemo se, nemoj da budemo blizu jedan drugome, ja odoh sa Mujom u njegovu grupu, viđaćemo se na odmorima ako ih bude – reče Kemo. Halil samo klimnu glavom, i sam je mislio isto, ali nije imao snage da to i kaže. Nevolja bratske blizine u ovakvim okolnostima  sastoji se u mogućnosti da jedna granata, mina ili rafal uzme obojicu. Od samog početka rata pokušavao  je zaštititi Kemu na sve moguće načine, koji su u početku bili nevidljivi ili manje vidljivi, ali su vremenom postali providni. Kemo je bio oženjen i imao dvoje male djece, a on Halil nije imao tu sreću iako je bio stariji dvije godine od brata, zbog dva mala osmjeha i milion drugih razloga, trpao ga je sebi iza leđa cijeloga života.

Zašto bi rat bio izuzetak – pitao se – stariji sam i to je moje običajno pravo i moja obaveza. Dobro je pa se ne oženih u akciji bi se više plašio sudbine moje djece nego četnika pred sobom, ponavljao je ovu misao pred svaku akciju.

Dvije godine prividno mirnog života u zaštićenoj zoni Srebrenice prekaljenog ratnika su pretvorile u zemljoradnika, sada se opet držao za hladni čelik svog mitraljeza kojeg je uzeo od umirućeg četnika na Grobiću dok je još živ kao molitvu ponavljao : „Aj…  nemoj me ubiti braco“.  Još pod nogom osjeća hrskanje gujinog grkljana dok je iz nje izlazio život. Kada im ratna sreća okrene leđa na milost pozivaju oni koji milosti ni za  koga nemaju, za život mole oni koji su tuđe živote uzimali kao da su ih oni dijelili.  Oni što nisu krivi obično kažu: „Ubij me, ali ja ništa nisam kriv“. Nevin traži da ga ubiješ, krvnik da ga poštediš, rat je stanje koje normalan um ne zna da objasni. Prestao je da razmišlja, ubijao je samo da ne bi bio ubijen i za čudo bio živ. Zadrhta i prođe ga lagana jeza od pomisli šta ih sve čeka na dugom putu do Tuzle, kuću i sve sa njom izgubio je na izdisaju zime devedeset treće, ostao mu je samo život, sada i njega kao na pladnju nosi pred ostrvljene koljače.  Rokaćemo se, „da vidimo čija nana crnu vunu prede“ –  sjetno se osmjehnu sjetivši se izreke ceranskog nastavnika historije Jusufa Numanovića- gdje li je sad Juka, da li je živ? – pomisli. Čim su krenuli na Ravnom Buljimu su ih sačekali četnici… rastjerali su ih lahko. Trema koju je imao pred polazak je nestala sa prvim rafalom, išao je prema Udrču i svom razorenom životu koji su s tugom rasli pa dosegli nebo. Na putu između Konjević Polja i Kasabe opet su čekali četnici, razbježali su sa oklopnim vozilima čim su počeli da ginu.

U Srebrenicu ga je život doveo dva puta, prvi put zbog najljepših plavih očiju na svijetu i drugi put pred najmračnijim silama historije, i oba puta s osjećajem da je to konačan kraj iz nje izvodio u nepoznato. Četnici su čekali i na Snagovu, bilo je to njihovo zadnje čekanje, pomlatili su kompletnu zasjedu osim četničkog kapetana.

Lahko ide – pomisli Halil – daj Bože da ovako i ostane. Sa Crnog Vrha u daljini je vidio minaret nezučke džamije kao udaljen svetionik  sigurne luke i zavjetrine  prema kojoj se probijao vukući za sobom svoju ogromnu ljudsku lađu na koju sa svih strana kidiše krvoločna neman. Brata nije vidio od samog polaska, ali je preko kurira znao da je živ i da je tu negdje blizu njega. Četnici su im u šumama Crnog Vrha spremili klanicu, sa jakim snagama čekali su ih raspoređeni tako da ih upuste u potkovicu i zadrže na terenu nepogodnom za otvorenu borbu, a artiljerija koja ih cijelo vrijeme bez posustajanja gađa poklopi i dokusuri u tom Karakazanu.

Sablasno je sa svih strana brujala  ratna mehanizacija i razdirala prijeteća tišina pješadijskog oružja, išao je napet kao struna sa zgrčenim prstom na obaraču i imao osjećaj da ga krvnici gledaju. Učio je u sebi deveti ajet sure Ja-sin, a onda je zahučala i zaječala šuma, pao je na zemlju kao da ga je neko iza njegovih leđa namjerno srušio, pucao je kratkim rafalima prema vatrenim jezičcima. Onda se sa neba spustila koprena u vidu kiše kakvu Halil od svog rođenja ne pamti, Smajkan je negdje pored njega između dva cijepanja nebeske čohe vikao „Ovo je Allahov znak ljudi, vrijeme je da ustanemo i krenemo na njih“. Allahu Ekber, zaječali su tekbiri, Halil je išao uspravan zaštićen kišnom koprenom kroz koju se jedva vidjelo, pred njim se grčilo Božijim gnjevom prepadnuto klupko zvjerinja. Poskakivao mu je u rukama mitraljez niz koji se slivala voda i vatra razbacujući  pogana klupčad ispred sebe što su strah podnosila zbijanjem u čopore, vrijeme je prestalo da teče, Šemso je pao, Vejz je pao, Halil je padao i ustajao dok mu se ispod nogu izmicala zemlja.

Zastao je i iz ranca punog vode izvadio novi redenik i postavio ga u mitraljez zabacivši njegov drugi kraj preko svog lijevog ramena kao ruku svoje nesuđene plavooke i pomisli – evo čime sam se oženio, daj Bože da nam brak potraje isuviše je buran. Opet je poskakivao mitraljez i grlila ga zaštitnički čvrsto ruka njegove drage… onda je dugo padao i klizao u duboku tamnu provaliju, još je tutnjalo i grmilo ništa nije mogao da vidi, ali je osjećao da kiša i dalje pada istom onom snagom i nebeski pokrov se cijepa  od straha.

Onda je bila tišina… nije znao kada je počela, boljela ga je glava i mrak mu je bio sa njegove lijeve strane, kiša više nije padala po njemu. Oprezno opipa lice i pred okom ugleda svoju krvavu šaku i prepade  se, obrisa je o mokra prsa, skide ranac i iz njega izvadi majicu i sa njom obrisa lice, mrak nestade na kratko i opet se vrati na lijevo oko. Od majice napravi neku vrstu kape nemajući hrabrosti da pipa i traži mjesto iz kojeg je isticao mali krvavi potočić. Provjeri noge i odahnu osjetivši da se poslušno miču po njegovoj volji, prepipa džepove i pronađe zavoj koji poče u krugovima namotavati oko glave. Najednom postade svjestan svoje okoline, kao da je neko njegovo sjećanje upalio nevidljivim prekidačem, malo niže neko se isto tako batrgao bio mu je okrenut leđima u uniformi koju nose regularne jedinice iz Srbije. Raspoznavao je uniforme kao nekada dresove fudbalskih klubova, namjesti mitraljez na koljena skoro dotaknuvši skrivačem plamena leđa čovjeka ispred sebe, ovaj se kao da ga je dotakao okrenu i pogleda ga pravo u oči. Iz očiju mu je izbijao strah, lice prljavo i krvavo zgrčeno u grimasu kao da mu se kesi polukrezavim osmjehom, disao je sitno i brzo kao umoran lovački pas. Poželi da pritisne okidač pod kažiprstom , ali ga nešto zadrža.

– Imaš li zavoj? – upita on Halila.

Učini mu se da nije dobro čuo ili da je sve ovo privid i posledica ranjavanja, gladi, umora i ko zna čega još.

– Pomozi mi, daj mi zavoj ili me ubij, svejedno je samo da ne gledam u svoj drob… joj majko što smrdim.

Halil tek sad postade svjestan da četnik ispred njega ima obje ruke zauzete sopstvenim drobom i dođe mu muka, smrad koji do maloprije nije osjećao postade nepodnošljiv. Ustade pitajući se – da li da ga ubije ili samo nastavi ofrlje svoj put… šuma je bila ista na sve četiri strane svijeta i slaba pucnjava čula se sa svih strana. Pogleda ga još jednom, sada udaljen za par koraka od njega, nije imao više od dvadesetak godina, objema rukama grlio je svoj stomak iz kojeg je curio sadržaj truhle hrane i krvi. Oko njih je bilo razbacanih stvari i poneki leš u sivomaslinastim uniformama. Dohvati jedan odbačen ranac, otvori ga i pronađe u njemu košulju i baci je prema četniku, ovaj je prihvati i podveza stomak vještim pokretima kao da to radi svakodnevno.

– Odakle si?- upita Halila.

– Odavde – odgovori, pokazujući neodređeno glavom preko ranjenog četnika. Odakle si ti?

– Ja… iz Rume, ako znaš gde je to. Zovem se Marko.

– Znam i bolje nego što možeš pomisliti. Baš iz Rume? – upita Halil.

– Sa Borkovca – odgovori.

– Ja sam Halil, iz Cerske sam, ako znaš gdje je to.

– Znam, kamo sreće da ne znam – reče Marko. Halil mu priđe i uze pušku koja je ležala pored njega, izvadi okvir iz nje i zafrljači ih u različitim pravcima, razmišljajući u kom pravcu da krene.

– Nećeš me ubiti – reče kao pitanje i kao konstataciju u isto vrijeme.

– Ne, ti si već gotov… uživaj još malo  – reče Halil pokazujući mu pogledom na  stomak.

Već je odlučio, ići će strmo dokle se može. Čim je krenuo od nekud se pred njim na desetak koraka prizemlji neobična ptica, veličinom i izgledom  bila je ni djetlić ni papagaj. Poželi da je uhvati i istog trena se upita – čemu?, ne znam ni kud bih sa sobom. Na par koraka do nje ona prhnu i na krilima preleti tek dvadesetak koraka i onda se okrenu gledajujući Halila kao da ga izaziva na igru njihala je glavom i skakutala prema njemu. Čudne ptice – pomisli idući ka njoj. Više nije letjela poskakivala je ispred njega, Halil se najednom zaprepasti činjenicom  da slijedi čudnu pticu.

Bože je li ovo posledica ranjavanja, do maločas su padale glave i prosipali se drobovi, još se puca na sve strane, a ja lovim pticu – pomisli i stade riješen da se presabere. Onda se sjeti, divljač se pred ljudskim bijesom uklanja, ptice pobjegnu prve, gdje je ova lijepa ptica bila kada je sjevalo i grmilo sa neba i zemlje?, gdje je tad pronašla sklonište?

Sjede na srušenu bukvu i rastereti se tereta svog mitraljeza, prepipa džepove tražeći duhan umotan u malu najlonsku kesicu zajedno sa šibicom i ispisanim listom teke od kojeg je sebi po želji krojio veličinu cigare. Bili su suhi dobro zaštićeni najlonom, otcijepi komad papira, zamota i zapali duhan gledajući pticu koja je skakutala prema njemu. Stajala je na dva koraka do njega, žmirkala je posmatrajući ga krupnim žutim očima. Imao je priliku da je gleda iz blizine, dug žut kljun na glavi na kojoj dominira dugačka krijesta sa predivnim bojama što su se prelijevale iz jedne u drugu najčešće iz zelene u crvenu. Nikada nije vidio sličnu pticu, ona ponovo odskakuta u istom smijeru iz kojeg se maloprije vratila i kliknu prodorno i kratko pjevom koji čim prestane poželiš da se ponovo oglasi. Ima ptica kao i ljudi koje čim vidiš poželiš da ih otjeraš iz svoje blizine i onih kojima se obraduješ  i poželiš da nikada ne odu.

Ovo je išaret kao i ona kiša – pomisli Halil, ugasi cigaru gledajući pticu kako se istom putanjom ponovo  vraća ka njemu. Allah je svemoguć, On je jatom ptica porazio i ponizio najmoćniju vojsku koja je krenula da poruši Kjabu, i ova ptica kao i ja Njegov je rob, možda i ona u ovom krkljancu ima svoju misiju. Ustade i kao da se obraća čovjeku reče: – Vodi me prijatelju, ako sam ja gluh i slijep za tvoj svijet, ti za moj sigurno nisi. Shvatio sam šta mi želiš reći.

Išao je opušten kao u šetnji, za pticom kojoj je smišljao ime… Feniks, Žar-ptica… jok, ta imena su mitološka i izvehđala ljudskom upotrebom.

– Hudhud… tebi je ime Hudhud, vojniče Sulejmana a.s., ti imaš hrabrost biti pa još i zapjevati u ovom tamnom vilajetu  – reče Halil sam sa pticom u gluhoj šumi. Idući usput je pričao sa Hudhudom, a on je veselo poskakivao čas u jednom, čas u drugom smjeru ponekad radosno kliknuvši svaki put milozvučnijim glasom.

***

Na Džemailov nišan išao je čovjek u civilnoj odjeći sa mitraljezom zabačenim na rame i čudnom kapom koja mu je pokrivala cijelu glavu i pola lica. Znao je da ljudi iz Srebrenice već izlaze na Nezuk, ali to je par kilometara istočno, ovdje još niko nije izašao, četnici se očajnički  brane osigurani minskim poljem. Naređenje da četničku liniju na ovom dijelu drže zagrijanom izvršavali su konstantnom pojedinačnom paljbom zaklonjeni iza prirodnih zaklona.

E kad si ovdje progulio jarane ti možeš proći kud niko ne može- pomisli, izviri iza zaklona nenaoružan, i poče mu mahati rukama tiho ga dozivajući .

– Hej jarane, hajde slobodno!

– Selam alejk, ja sam Džemo – reče pružajući pridošlici ruku za pozdrav i vukući ga u zaklon srušenog drveta.

– Znam… Šerifov iz Gornje Mahale, ja sam Halil iz Cerske.

– Kako da te prepoznam školski ispod te ahmedije… sjedi tu, odmori se, sada si na bezbjednom… zvaću nekoga da te vode do saniteta, ima li još koga?- govorio je zbunjen.

Halil se osvrnu oko sebe tražeći Huhuda, on odnekud visoko iznad njihovih glava još jednom zaklikta.

– Sam sam… veliš ahmedija- reče pipajući krvav zavoj.

– Haman si plaho ranjen… kad takve ahmedije moj Halile stanu pred saf, Bosna će procvjetati.

***

Na Gradini u bolničkoj sobi plakale su majka i snaha držeći za ručice Keminu djecu, Halil ih pomilova po glavi… i on je plakao krišom. Gledao je kroz prozor na vanjskoj dasci prozora stajao je Hudhud i gledao ih, znao je da Kemo nije došao, ništa nije pitao, samo je gledao čas njih, čas njega i plakao.

– Vidjeli ste ga… sada izađite molim vas, neka se odmara – reče sestra ispraćajući ih na vrata.

– Hudhud kliknu i nestade sa prozora.

***

Petnaest godina je prošlo od kada je sa prozora bolničke sobe skočio Sulejmanov ratnik, tražio je po guglu zagledajući ptice , takve jednostavno nije bilo pa nikome o njoj nije ni pričao. Te godine su javili da je Kemo identifikovan i tražili da se ispune papiri vezani za njegovu dženazu. Jedanaestog jula dvijehiljadedesete po miladu u zelenoj rijeci tabuta što se slila u Potočare bio je i Kemin mali, zeleni brodić. Ponio ga je do njegovog mjesta  sa njegovim dvadesetogodišnjim sinom Mehmedom.

Kada su i poslednji učesnici dženaze izlazili kroz kapije potočarskog mezarja, Halil  je u tišini na nišanu susjednog mezara kroz zamagljene zjenice čitao „I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli ,mrtvi su, ne oni su živi samo vi to ne vidite“. Onda je sa grane drveta što se nadnijela nad ogradu mezarja istim onim kliktajem iz šuma Crnog Vrha kliknuo Hudhud, Halil se osmjehnu.

– Šta gledaš amidža?- upita Mehmed preplašen neobičnim Halilovim  pogledom i još neobičnijim ptičijim pjevom.

– Gledam brata sine… kada te srce vodi kroz život,  ne plaši se što te na isto mjesto često vraća, ima ono svoje razloge – reče Halil. U Srebrenicu ga ovaj put zauvjek doveo Hudhud.

– Kakva je ovo ptica amidža? … nikada sličnu nisam vidio – reče Mehmed i sam vidjevši u šta se amidža zagledao.

– Hudhud – reče Halil.

Mehmed kroz plačne oči sa divljenjem pogleda amidžu, koji je oduvjek kao iz topa ispaljivao odgovore na njegova pitanja.  Čudna ptica, još čudnije ime, ali kako to adžo zna?, i kao da je znao da ću ga za njeno ime pitati… potražiću na guglu da ga ne gnjavim vječito – pomisli.

– Nećeš o njoj puno saznati… tajanstvena ptica, ona se samo okom srca da vidjeti – reče Halil kao da je Mehmedove misli ispod stuštenih vijeđa mogao da vidi kao što on gleda pticu koja pjeva na grani koja grli šehidsko mezarje.