Kuća se nalazila na kraju sokaka, a na vratima je na plavoj metalnoj tabli, bijelim slovima pisalo 92.
Taib je nekoliko puta protumarao prostorijama, nezainteresirano se zagledajući u strop i snopove paučine koja je visila sa njega.
Nekakav crni ogrtač odavno izrešetan predanim radom moljaca, namještaj prekrila prašina, prozori bez ijednog čitavog stakla, dvije-tri stare čašice stajale su izvrnute na stolu zajedno sa nešto kamenja neobičnog oblika.
Sto je bio izrezbaren.
Rezbarija čudnog oblika izazivala je mnoštvo asocijacija i odavala da je u njeno stvaranje bilo uloženo mnogo truda.
Sto se klimao čim bi ga dotakao.
Na njemu se ocrtavala svjetlost koja se probijala kroz polomljena okna.
Ladica stola bila je zaključana.
Kad je ladicu obio teškim metalnim pajserom u njoj je pronašao hrpu rukom ispisanih, tankih žutih listova papira, tri sveske debelih korica i djelovodnik.
Osjećao je neodoljivu potrebu da zaviri u sadržinu skrivenih dokumenata.
Najzad, lakomo posegnu za žutim listovima.
Pomislio je da je taj neko žarko želio da oni budu pročitani i sačuvani.
***
Masa se nekontrolirano tiskala.
Žene su provirivale iza končanih stora, zarova i draperija.
One hrabrije su glave pomaljale kroz baščenske kapije i pokušavale da saznaju o čemu se u masi priča.
Djeca su se gurala s narodom.
Poneko od njih se zalijetalo direktno u masu, probijalo je i u njoj nestajalo.
Druga su se skrivala na tavanima i kovala čudne planove.
Vrijeme je sporo odmicalo.
Jedan goluždravi momčić, u hlačama sa dva našivena džepa na zadnjici, nosio je bukovu trupinu prema narodu koji je očekivao najavljeni Doktorov dolazak.
Postavio je panj za cjepanje drva na sred gradskog trga, u hipu skočio na njega, otro ruke o zadnjicu i povikao:
– Narode slavni, čujte i počujte! Čujete i počujte i u vaše hajvanske glave utuvite! – svima je zastao dah i kao nijemi ušutiše da čuju dijete. Ono, kao da se od tog muka postidi i glas mu postade djetinje plačan dok je govorio:
– Šta znači ulici promjeniti ime, zar ona ne ostaje ista i nakon toga. Hoćete li promjeniti i kaldrmu, kapije, kuće? Hoćete li promjeniti ljude. Ako promjenite vaša imena, opet ćete vi biti vi. Ako mom didu, i mom babu, i mami mojoj promjenite imena, hoćete li promjeniti i njih? Hoće li oni i dalje biti moj did, babo i mater?
Momčić podiže desnu ruku, prinese je sljepoočnici, provrti dva-tri puta po njoj, skoči s panja, uprti svoju trupinu na nejaka ramena, okrenu leđa svjetini i ode.
Bila je tišina, ali je ljudi, izgleda nisu čuli.
***
Ljudi su se razišli.
Grad je utonuo u mrak.
Ulične žarulje su gorjele pojačanim sjajem, dok su svijetla na kućama bila pogašena.
Samo su grupe dječaka istrčavale na sokake i hitrim udarcima krupnog šljunka gasili žarulje.
Do izlaska sunca više niko ne izađe na ulice.
U šest sati i dvadeset i tri minuta u Grad uđoše prve kampanjole i motociklisti.
Žagor vojnika sad se svud jasno čuo i u njemu se jasno razaznavala osionost i prijetnja.
Iz avlija se čuo plač beba.
Gomila vojnika već se razobadala sokacima.
Zalupaše kapije i poslije izvjesnog vremena počeše izgoniti ljude iz kuća.
Kundacima su im pokazivali mjesto okupljanja.
Žene prvo zalelekaše, a potom kao da zanijemiše.
Svaka je majka dobila po jednu duboku boru na čelu i trideset i tri sitne bore oko očiju.
Asaf Soldo, lokalni fotograf, čudak i dobričina, škljocao je svojom starim fotoaparatom marke “Mamija” imajući osjećaj da po prvi put u svom životu slika nešto veliko i značajno.
Vojnik koji čizmom otvori vrata njegove radnjice, samo se jetko nasmija i kratkim udarcem u hrbat obori Asafa.
Druga dvojica ga iznesoše na trg vičući: Špijun! Špijun!
Nekoliko vojnika pritrča, išutira, k’o krpenjaču, polumrtvo tijelo i ode.
Sutradan ponovo dođoše, Asafa izvedoše na trg, objesiše ga o telefonski stub s glavom na dolje.
Nisu ga udarali, samo su ga njihali do ponoći.
Tada nestadoše.
Poštar Hazim odveza Asafa i ode ne izgovorivši ni riječ.
Bilo je to prvi put da poštar Hazim pri susretu s drugim živim stvorom ne izgovori ni riječ.
Ujutru su ponovo došli, izveli Asafa iz kuće, oborili ga na sred trga i udarili mu stotinu udaraca kamdžijom.
Kad su otišli, Asaf je puzeći jedva domilio do radnje.
Čitavu noć mu je, po krvavim leđima, nena Alaginca, trljala svoj čuveni mehlem “Dabiživ” spravljen od raznih trava i gustog soka bijelog luka.
Narednog jutra vojnici su samo prošli pokraj Asafove radnje, gadno psujući i prijeteći.
Dođe i sedmi dan!
Kad su vojnici ušli u kuću pokraj Asafa zatekoše nevjestu.
Vojnici se podijeliše u dvije grupe.
Jedna izvede Asafa, a druga nevjestu.
Asafa su odveli i više ga niko nije vidio.
Nevjestu su vratili nakon tri dana.
Bila je premorena, s trbuhom do zuba. Iste noći se porodila.
Rodila je dijete sa tri prsta.
O autoru:
Almir Zalihić je rođen 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku u listovima i časopisima objavljuje od 1980. godine. Bavi se antologičarskim radom. Zastupljen je u antologijama, čitankama, panoramama i izborima književnog stvaralaštva. Uredio je i priredio na desetine knjiga drugih autora. Živi u Sarajevu. Glavni je urednik izdavačke kuće Zalihica. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Život, te časopisa Mak . Član je Društva pisaca BiH.
Objavljene knjige: Suhi žig. Priče. 1989, Raseljeno lice. Poezija. 1993, Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998, Pogled iznutra. Eseji. 1999, Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000, Sasvim obična smrt. Roman. 2002, Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003, Rječnik sumnji. Poezija, 2005, Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006, Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007, Iskorak iz muka. Eseji, kritike. 2010, Lucida Calligaphy. Poezija. 2010, Polovina pređašnjegsvijeta. Poezija. 2011, Camera obscura. Poezija. 2012, Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2016, Pearl Medicine. A children's book. 2017.
