Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: – Hajde, vrijeme je da se spremate – te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturati po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je moja mati koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao koliko osjeća li se let leptirice dok kruži oko lampe.
Prije nego izađoh iz sobe da se umijem na česmi ispred kuće, okrenuh se i pogledah lica moje braće i sestara što su, nabijeni jedno uz drugo spavali na dušecima, a svjetlost lampe se igrala po njihovim obrazima ispisujući noćne šare. Spavaju moje sestrice i sanjaju; spavaju moja braća i sanjaju. U sobi je još mrak, proljećni mrak, koji jedva razbija naša lampa na kojoj je majka podobro uvila fitilj.
Izlazimo iz kuće; prvo otac, a onda za njim ja – danas ću mu biti desna ruka. Ide se u varoš, na pijacu…
Pada kiša i napolju je sve mokro: kamenje ispred, zemlja i trava iza kuće, mokre su grane zukve i sa njihovih kratkih listova padaju krupne kapi i razbijaju se o kamene ploče oko stabla. Milioni kapljica su u zraku; jedna za drugom lete prema zemlji; evo, kvase i moju kosu.
Umio sam se, a majka već izvodi konja i duboko uzdiše. – Kako ćete, dijete moje? – veli, pa nastavi: – Svunoć je lilo, kako ćete na Lješnicu…?
– Jesu li ovce pojele žito? – upita otac i ne okrećući se prema njoj, na što mu ona odgovori da jesu i da im je i vodu sipala u korito. Otac zijevnu, a kao da reče: sve si uradila kako treba…
– Ovdje vam je hljeb – veli majka i za samar na konju priveza torbak. – Imaju i nekolike jabuke, uzmite ih kad se budete vraćali… pokvasite usta – drhti joj glas…
Dobrih pet sahata hoda je do čaršije, a isto toliko i nazad. Majka brine.
Istjerasmo osam ovaca iz štale i krenusmo. Otac naprijed vodi konja, dok ja tjeram ovce za njim, a onda se on baci na samar, ošinu kljuse prutom i veli:
– Hajde, pohitaj, tjeraj tu ovčadiju… – I ja stadoh šibat vitkim brezovim prutom po mokrim runima. Ovce su potrčkivale i zastajale, kao da su negdje ispred osjećale divinu. Balja – tako smo zvali jednu, kojoj nemaše ravne za zijana – sama bi se odvojila od stada i strčala dole u Halilovu livadu pa oštrim zubićima kao makazama stala zasijecati pitomu travu. I nju smo riješili prodati.
Kad malo odmakosmo od kuće, ovčice pognuše glave i oslonjene jedna na drugu, kao da se došaptavaju, ujednačiše hod prateći konja na kojem jaše otac ponekad ih vabne, na šta one podignu glave, ispruže uši, ali ih ponovo spuste i nastave sitnim korakom.
Kiša i dalje pada. Otac se zagrnuo sivom ceradom niz koju klizi voda, a i ja imam malu žutu kabanicu koja me štiti.
Kod Hanifovog stana pristigoše Korićani, a nešto dalje pridruži nam se još nekoliko ljudi koji su kisli hitajući kaljavim putem. Nijesu kisla samo njihova odijela, već i njihova volja za razgovorom. Jedva se pozdraviše. Šlaptali su po žutim baricama i ćutali. Kroz mokar zrak provlačili su se strukovi mirišljivog duhana. Svi oni tjerali su ponešto od stoke; neko je vukao tele koje se opiralo ispružajući vrat i balježalo pa se, na kaljavom putu, pušila topla baljega. Najviše je bilo onih koji su tjerali po nekoliko ovaca, pa su se kao đinđusi bačenog đerdana, cijelim putem bjelasale žive gomilice.
Jedino se na tom dugom i mučnom putu izdvajao glas Rahmana Kalikuće; jahao je na svom bijelom konju Labudu i podvriskivao, goneći životinju da preskaže bare i potoke. Bogme bi ponekog i oprskala mutna voda ispod Labudovih kopita, ali – niko tome danas nije pridavao pažlju – tresnuli bi ozeblom rukom oprskano mjesto i nastavljali dalje.
U trenutku kada nas pristiže – Labud, ispuhujući toplu paru, naglo zastade, i Rahman umalo ne sletje niz vrat ali se tvrdo uuzdrža za grivu, te tako osta na konju i još jednom ga ošinu kandžijom. Labud skoči, ali, tako se učinilo svima koji su sada gledali u konja i Rahmana – posrnu i više ne držaše pravac, već se često primiče do same ivice puta.
Nedaleko od mjesta gdje nas sustiže, na velikoj ravni blizu Hazana, gdje se cijeli kraj lomi na dvije polovine pregrađene šumovitim brdom, još jednom zanemoga konj Rahmana Kalikuće, opruži se i stade zijevati. Gledamo kako mu bijela pjenuška narasta iz poluotvorenih usta, i topla bala klizi u blato. Konj je napredan, ali sada dok se bori za dah, bijel kao labud, sve se više se nadima i zaokružuje. Još jednom pokuša da podigne silnu repinu ali – ne moga. Ubrzo crče! Rahman spusti kapu na čelo i stade razvezivati sedlo. Sedlo na kojem je do maločas jahao i sa kojega je preticao i ljude i stoku, i sve živo i neživo, sada je držao u svojoj ruci, a glatka i mokra leđa mrtvog konja-labuda isparavaju se kao i one juneće balege u hladnom blatu.
Ovako mrtav, bijelac izgleda još silniji.
– Aih, aih, jazuk. Veliki jazuk – ljudi zastajkuju, vrte glavom i pljuju. Neko psuje. Rahman ćuti, držeći sedlo u rukama, i gleda u mrtvog konja kao da ne vjeruje; ni riječ ne progovara. Naiđe i Kadrija Peh, pa kad viđe mrtvog konja ispruženog na ledinku pokraj puta, skoči i okrenu se Rahmanu:
– Još prošle subote, na Mirajbrdu, rekao sam ti da ga nećeš dugo jahat; katil si, prijatelju moj, za hajvana, katil!…
– Onda su se gledali bez želje da išta više kažu jedan drugom. A i šta bi…? Sve je govorila mrtva kljusina pored puta.
Stiže i Feho Kolašinac na svom udržanom vrancu. Izvuče konopac iz bisaga.
Obvezaše mrtvog konja ispod prednjih nogu pa preko leđa i povukoše do ivice šume. Tu su već iduće noći režali psi, a danju se rojevi muha, kao pljeva, uzdizali i spuštali na lešinu. Druge godine na tom mjestu ižđika visoka zelena trava, ali je stoka sve opasla, tamo nije prilazila. Uzmicala je od tog mjesta kao od plašila. Bikovi su se krivili kao pomamljeni, rogovima cijepali ledinu, a otkinute busike
bacali daleko od sebe…
* * *
Rahman se, sa sedlom u ruci, vrati niz Mučivode a mi, mokri i kaljavi, nastavismo prema čaršiji.
I, kako su pričali Hazanci, Rahman se danima poslije vraćao svom mrtvom konju, satima sjedio nedaleko od lešine i pušio. Neko je čuo kako, uzdišući, priča sam sa sobom.
Noćima je – pričala je njegova žena Sumeja da joj se Rahman žalio – sanjao kako njegov dobri Labud ulazi u sobu, kucka mu kopitom o krevet i nudi da ga uzjaše i da idu tamo gdje su krenuli.
Ujutru, kada bi se probudio, sjedio je na krevetu, trljao još uvijek pospane oči i ponavljao: – Sve je mutna voda ponijela, sve…
– Za Boga miloga, Rahmane, biće konja, ne tuguj – tješila ga Sumeja, ali – Sumejine riječe nisu dolazile do njegovih ušiju; tjerao je po svome i smrtno žalio svoga labuda.
Bilo je početak ljeta, kada se Rahman razbolje. Nije dugo bolovao; umro je pred kućom na onom istom mjestu sa kojega je, iz dana u dan, gledao zalazak sunca a od bjeličastih oblaka, koji su lutali nebom, činilo mu se krdo bijelih konja koji, pehlivanskim galopom, jure beskrajnim nebeskim plavetnilom. Na njihovom čelu galopirao je njegov Labud, povremeno okrećući svoj dugi vrat prema njemu, kao da mu je htio nešto reći.”
***
Mali buljuci ovaca idu zarezujući svojim čaponjcima blato i praveći duguljasta slova V. Kiša ne prestaje; sa modrih krovova na tucanjskim kućama izdižu se sivi strukovi dima, miriše smrčevina. Kroz kišu i sivilo, tamo daleko, nazire se visoki dimnjak fabrike celuloze, kao žirant.
Prilazimo Lješnici. Blizu je Jaštak, mjesto na kojem se prelazi mutna rijeka. Taj nesigurni most namamio je mnoge, a onda ih izdao. Ćazimovicu je, prošle godine, nosilo sve do čestaka gdje se zaplela u jošju, a odatle je izvuko Mihailo Janasijević, čija je kuća bila nedaleko od mjesta gdje se žena držaše za krhte grane. Strah joj bješe progutao glas, izdavala je snaga i ona je blijedo gledala u spasitelja koji joj dodade dugu toljagu, za čiji vrh se uhvati i iskorači na sigurno.
Približavamo se mostu; malo ko progovara, a svi pogleduju u mutne bukove što se gomilaju niz rijeku. Nadolaze žućkasti talasi kao gnoj i nose granje i
nekakve kratke trupčiće koji se, u bukovima, otimaju kao živi. Rijeka je već dodirivala nekoliko debelih dasaka koje su bile most. Mnogi su zastajali ispred
mutljage, nekoliko koraka od mosta, koja se lagano se širila. Poneko bi zagazio, popeo se na daske i, bojažljivo, nesigurno koračajući, prelazio na drugu stranu, gdje je dozivao i svoje ovčice, koje su drugi gurali u vodu i one bi napokon zaplivale. Zavodeći se i otimajući talasima, hvatale su se spasa na drugoj strani rijeke. Sa njihovih bijelih runa cijedila se mutna voda. Jedna žena, obučena u crnu dugu haljinu, opruženu do samih peta, pojavi se ispred mosta. Nekoliko puta smo je vidjeli dok su se dijelili dan i noć – izlazila je iz sporednih puteva i napravila bi po nekoliko koraka zajedno sa nama pa nestajala, kao da je u zemlju propadala. Kao ni sada pred mostom, tako ni gore – ništa nije progovarala. Imala je crveni šal vezan oko glave, koji joj je padao niz vrat i leđa, a preko čela i šala zavezala bijelu šamiju i tvrdo je stegla, kao ono kada bi strina Emina povezala glavu u danima boljoglave, koja bi je bar jednom mjesečno podlo napadala. Ništa nije nosila u rukama, niti je vodila ili tjerala kakvo životinjče. Niko je nije duže gledao od onoliko koliko je bilo dovoljno da je primijeti; odmah se prelazilo na ostale. Tu pred mostom, prvo je stajala i gledala u rijeku koja je nadolazila. U jednom trenutku je prišla i pustila da joj mutna, podivljala voda dodirne same vrhove opanaka, a onda se povukla jedan korak i prije nego je nestala, izgovorila je tri riječi: „Voda ima zube.“ To nije bio glas žene, bilo je to kao da se najednom otvorila pećina i kao da je neko iz njenih dubina kroz dugački stap izgovorio ove riječi. Mnogi se pomjeriše s mjesta, a neki su samo poluzatvorenim očima, škiljavo zagledali u raskvašenu zemlju. Oni koji se dohvatiše druge strane rijeke govorili su nam nešto, mlatarali rukama, ali od strašne huke talasa koji su se prestizali, nijesmo razabrali šta nam poručuju. Najednom snažna bujica nanese i naduvenu mrtvu lešinu zelene krave čiji je obli i napuhani trbuh plutao na površini kao balon. Niko nije pitao šta se zbiva, kao da je sve to bilo očekivano. Kada se gore uzvodno pojavila i velika krlja – gibajući se na mutnim talasima – ponovo se između nas obrete ona žena, zagleda u vodu i opet nesta. Narod je pridolazio i tu zastajao. Stigoše i dva dječaka; jedan od njih, onaj nešto veći, nosi pod pazuhom crvenog pijetla povezanih nogu i sa velikim hoberom koji mu se na svaki korak gipkao. Horoz je okretao glavu kao da se spremao da zapjeva.
– Harunov!? – dreknu neko iz gomile i dječak sa pijetlom ispod pazuha pogleda prema čovjeku.
– Pošto ti je taj pijetlić? – Bješe to Demo Prelja. Tako je radio godinama – umiješa se u narod koji ide prema pijaci i vreba da kupi nešto pojeftino, a onda ga i za duple pare preproda na pijaci. Demo se naže naprijed i osta u tom položaju sve dok onaj dječak ne reče da ga ispod hiljadarke neće dati, pa makar ga i vratio u Tvrdu Njivu. I još mu reče da to nije pijetlić već pijetao i da ni jedan pijetao u četeri sehilovska sela nema takav glas.
– A koja mu je godina? – priupita Demo i usta mu ostadoše poluotvorena kao da je kroz njih primao riječi, a ne kroz klempave uši koje mu štrčahu iz glave kao dva kišobrančića.
– U maju će imati dvije – dječak sažaljivo pogleda pijevca koji je okruglim svjetlucavim okicama začuđeno gledao masu što se povećavala i vodu koja je nadolazila. Ovce, telad, krave, dvije nastrhnute koze Muharema Biljegovića… Sve se to sakupljaše ispred vodene brane u kojoj plako potanjaše most. Neko reče
kako se prije dva dana porodila jedna djevojka od neke raspušćenice iz gornjih sela i to dijete bacila u vodu, te zbog toga lije ovolika kiša; plaču nebo i zemlja,
a mutne plase prestižu se i nose sve što poduzmu.
– A kako bi bilo da se izuči nekoliko dova? – predloži jedan. – Mislim, ne bi li ovo ikako omalilo… – Ne izreče čovjek to do kraja a Fako Mandal se zaigra, pa skoči na one daske koje su se jedva naslućivale u mutnoj vodi te njima, u nekoliko koraka, pređe na drugu stranu. Od ovih pred mostom, niko više nemade smjelosti da zaskoči na daske. Feriz Čauš, čovjek od oko šezdeset godina, odvoji se ustranu, skide čakšire i, zajedno sa čarapama i opancima, zamota ih oko glave pa dobro uteže kaišom. E to više nije bila glava Feriza Čauša, već grmen. Ostavši u bijelim dugim gaćama, zagazi u rijeku.
Odovud iz gomile svijeta iskoči Nuradin Kofrc.
– Jesi li sišao s pameti, o Ferize!?… – dreknu iz sveg glasa ali je on već bio do pasa u vodi, gurajući naprijed. Još malo je sjekao vodu, a onda se okrenu i niko nije tačno znao da li se sam okrenuo, što se predomislio, ili ga mutni talasi i ono granje koje su prevrtali – okrenuše. Pokuša prema obali sa koje se zaputio, ali se ponovo okrenu u mjestu i stade potanjati. Udara rukama po mutnoj plahti, ali je sada već bio plijen bujice koja se poigravala sa njim kao i s onim drvećem što je nosila i prevrtala. Posljednje što se vidjelo od Feriza Čauša bili su oni njegovi opanci navrh glave koje je vezao kaišom, pa i oni brzo potonuše. Nekoliko njih iz grupe pred mostom krenu nizvodno, ali ih ubrzo susretoše gole i raskvašene prline govoreći da se dalje ne može i da Ferizu Čaušu nema pomoći. Njegova žuta krava koju bješe naručio da mu je, kada on pređe, natjeraju u vodu a on će je dozivati, sada je udarala rogovima o zemlju i rikala da je zaglušivala i onaj strahotni huk vodurine.
Svi su gledali niz rijeku koja je progutala Feriza Čauša, a kad se okrenuše da pogledaju uzvodno imali su šta i vidjeti: ogromni talas izašao iza obližnjeg zavoja rijeke i već je na svega nekoliko koraka od njih. Samo su Macan i Demo uspjeli da mu uteknu. Sve ostalo, i malo i veliko, i žensko i muško, i insan i hajvan – sve se to nađe u vodi, mutnoj talasastoj vodi koja se više nije čula od vriske naroda, od rike krava i teladi, od blejanja ovaca, a čak ni onaj dječak nije ispuštao svoga pijevca koji se udarajući krilima i kokodačući pokušavao oteti iz njegovih ruku. Najednom, dječak pusti pijevca, no kako su mu noge bile svezane sada se i on samrtnički borio, ali su talasi bili jači. Grozno ga smotaše; bi i prođe njegova pjesma…
Niz bihorska sela strčavali su oni odvažniji, noseći konopce na čijem kraju je bilo zavezano kolje, što su bacali u vodu a ovi koji su se borili na život i smrt – hvatali se za ono kolje i momci ih izvlačili iz podivljale rijeke. Ali nijesu mogli sve. Istina, nekoliko njih se uspjelo i samo izbaviti pa su prestravljeni i premoreni ležali pokraj rijeke pokušavajući da dođu do daha.
Svako je nekoga dozivao.
Uspio sam da dohvatim kriv i mokar kolac kojega su momci povukli prema obali. Spasio se i moj otac. Hvala ti, Veliki Bože!
Spasilo se i nekoliko naših ovaca, a neke su otputovale zauvijek. I opet ona koja je najviše harala Halilovu livadu, prva se izbavila.
***
Probudi me sunce. Osjetio sam kako topli zraci miluju moje obraze i nešto mi šapuću. Bio sam budan, ali još uvijek nijesam otvarao oči. Nijesam smio. Sjetio sam se mutne vode, vriske, bleke ovaca, samrtnog klepetanja onog crvenog pijevca, rike krava i teladi, strašnog huka rijeke, velike čalme Feriza Čauša koja nestaje u bukovima rijeke… Još uvijek mi u ušima odzvanjaše zov moga oca:
– Plivaj, sine Ismaile, plivaj… – Polako sam otvorio oči; iznad moje glave stajala je tako visoka žena u dimijama i šarenoj bluzi da joj glava dodirivaše nebo. Plakala je.
Tek u drugom pokušaju uspio sam da se uspravim i sjednem.
– Ništa se ne plaši – reče mi ona žena – živ si i zdrav, hvala Velikom Bogu! Ništa ne biva bez njegove milosti. Htjedoh je pitati – gdje sam, ali mi ona reče da se i moj otac spasio i da leži u hambaru. Nedaleko od mene sušio se samar našega konja. Naopako okrenut, ležao je na ledini i, kao zinuo, isparavao se. Kasnije ustade i otac, priđe i sjede blizu mene… Ništa nije govorio, samo je mahao glavom i pušio. Naš konj Đogin se nekako izgobeljao, iako je, kako pričaju, nekoliko puta tonuo u bukove.
– Sreća – veli žena, kojoj bješe ime Kimeta – sreća te je odmah poslije onih prlina ravan, pa se voda koliko-toliko primiri; da je klisurast dio – niko žive glave ne bi iznio. – Pri polasku gurnu mi u ruke dinar, a za to se kod Alja na Sipanjskom polju mogaše kupiti puna šaka mirisnih karamela. Lijepo se zahvalih, a otac reče: – Zar je malo što si nas ustimala i okrijepila, nego nas još i daruješ? – pa se pozdravismo i dadosmo na put.
Dok smo ulazili u onaj prvi klanac kojim smo izmicali iz sela gdje se bjesmo okrijepili i osušili, dole blizu rijeke koja se još ne bješe smirila, jedna je žena trčala gore-dolje, iz sveg glasa zapomagala i nekog dozivala. Nekoga ko se nije odazivao…
Faiz Softić
