O meni kao golmanu vjerovatno sve već znate: Zubizareta, Bufon, Nojer, Ćurković, Mešković, Marić, Janjuš, Borota, Omerović, Deda, Begović, pa ja. To je to. Na mnogim turnirima proglašen sam za najboljeg golmana turnira. (Makar na onim turnirima sa kojih sam ja izvještavao.) No, nije ovo priča o meni i mojim općepoznatim golmanskim kvalitetima. Ovo je priča o igraču koji mi je dao gol. I to kakav! Sa tri metra me čovjek lobovao. Mene takvu golmansku veličinu on tako da savlada. Bezobrazno i drsko od njega.
Nisam mu ni ime znao. Kasnije, tokom utakmice samo sam njega pratio i gledao. Pitam saigrača: ko je ovaj lik, a on mi veli:“To je onaj što je u Njemačkoj, pjevač i pilot.“ Tek tada mi ništa nije bilo jasno. Ja očekivao, ako je u Njemačkoj, da mi kaže da igra za Bajern, Borusiju, ili u najmanju ruku za Hertu. Jer, nije šale meni onakav gol dati.
Helem nejse.
Poslije upoznam tog lika. Iz Kalesije je, zove se Damir Kulović – Kule. Uz kahvu mi pričao o sebi.
– Kada sam imao 16 godina, 80-tih godina prošlog vijeka sam trebao zaigrati za juniore FK Sloboda iz Tuzle, ali odlučih se za drugi put.
Dobro je, pomislih, vidi se da nije fudbalski levat. Bi mi nekako lakše zbog onog primljenog gola.
Nastavi on svoju priču.
– Pošto sam bio odličan učenik, primili su me u vazduhoplovnu vojnu školu i tako sam postao pilot na helikopterima. Tako sam i rat dočekao, prvo u Sloveniji i Hrvatskoj, a na kraju i u našoj BiH. Uz sve ružno što se dešavalo, imao sam privilegiju spašavati živote drugih osoba. U tim teškim vremenima molio sam Boga samo da imam bar jednog sina, nasljednika poslije svega. Bog nas obradovao. I to dvostruko, dao nam je dva sina, pričao mi Kule.
Prije 20-ak godina, tačnije 2001. odlazi iz BiH.
– Skrasili smo se u Njemačkoj. Bilo je teško. Pregrmili smo dosta teškog perioda, kao i svako u tuđem svijetu. Ipak, hvala Bogu, snašli smo se.
Kule, bivši pilot, sada je uspješan pjevač, muzičar. Najdraže su mu pjesme „Slomljena krila“ i „Ptice umiru pjevajući“. Što ti je pilot, ni u pjesmi, makar simbolično, ne može bez krila, ptica, leta…
I sinovi su mu uspješni. Stariji sin Demir je izrastao u veoma traženog fotografa na reperskoj sceni u njemačkoj i USA, a mlađi sin Din (18) igra fudbal, prošle godine bio je prvi put na pripremama U-19 reprezentacije BiH. ( Kad čuh ovo, bi mi još lakše zbog onog gola. Znao sam ja, ne može meni svako onakav gol dati.)
Kažem mu da su zanimljiva porodica: pilot, pjevač, fotograf, fudbaler.
– Šta je supruga po zanimanju?
– Ona je šef parade. Ona je Majka. Brine se o nama. Nešto kao selektor. Ona to sve zaokruži, odgovara skromno.
Kahva se popila. Bilo je vrijeme da se raziđemo. Na kraju mi se izvinio za onaj lob.
– Halali, nisam htio, kaže.
– Hoću, ali samo ako hodža i četvrti put bude pitao: hocete li mu halaliti, braćo.
Naravno, halalio sam mu. Ovoga puta. Drugi put neka se ne šali da meni onakav gol daje.
Dok sam pisao za Avaz, najteže mi se bilo nakaniti da napišem neki „sporovozni“ tekst. „Sporovozni“ tekstovi su oni tekstovi koji u novini mogu biti objavlljeni i sutra, i prekosutra, i za deset i za dvadeset dana… Jer ne gube na aktuelnosti. Urednici vole takve tekstove, njima mogu „zakrpiti rupu“ u novini kad usfali materijala. Takvih tekstova mi je ostalo prilično nenapisanih. Sve kao ima nešto preče, oni mogu čekati i sutra. Belaj je što i svako sutra ima svoje sutra. I tako su mnogi i dan-danas na čekanju. Ovaj o pjevaču i pilotu Kuletu konačno je napisan. Makar kao priča o našim ljudima u tuđem svijetu.
Fahrudin Sinanović
