Skoro joj je osamdeset.
Pitam je: ” Znate li priču o Pepeljugi?”
Gleda me, odmahuje glavom…
Počinjem joj pričati bajku…Blago me prekida…
“Aaaaa, znam! Samo mi smo je zvali lijepa Fata. I ona je imala nevaljalu maćehu. I maćeha joj je imala tri šćeri, ko i u tvojoj priči.
I njih je gizdala. A Fata vazda nosila zakrpljene dimije. I raskinute nanule.
I povazdan radila, a ove se tri doćerivale.
I rašćerivale, od obijesti, ‘tice i mačke i svaki drugi hajvan i mahluk.
A Fata nije. Turala him i kukuruza, ‘ticama, ama ni miše nije rašćerivala.
I jedan dan, maćeha sa šćerima, ode na teferič.
A Fati nisu dali. Ostala da trijebi za njima.Da namiruje, sprema.
Suze joj niz lice tekle.
Zapjevala, od muke,da razgali tugu.
“Polećela Šarka ‘ tica..”
Kad li se one ‘ tice što hi je hranila sjatiše.
I miši. I mačke. Saletiše, pomogoše joj rad da dovrši. I odjenom, jedna se lijepa žena ukaza pred njom. U zelenim haljinama.
I najljepši joj kat donese. Od zlata bluzu i dimije. I srmali papuče.
I čeze sa četiri konja bijelca. Ali joj reče, da se kući mora vratiti dok ne sauči akšamski ezan.
Naroda puno. Svi u Fatu gledaju, od lipote joj njojzine i sunce se mrači.
Najviše je Bego zagledo.
Lijep Bego. Iz lijepe familije. I bogate.
I u tom veselju, zauči akšamski ezan.
Svijet pođe da se razilazi.
Fata trk'….da stigne kući, navakat.
I ispane joj je'na srmali papuča s noge.
A Bego za njom, nego je ne stiže.
Ama, nađe papuču.
One od zlata haljine spadoše, čeze i konji nestadoše, sem one druge papuče, koju Fata sakri u seharu, sa ruhom.
A Bego, sve od kuće, do kuće, da je traži.
S onom papučom. Kojoj bude mogla, ota je.
I kad do Fatine kuce dođe, maćeha poturi svoje šćeri. A ona him papuča ne mere, pa ne mere.
I taman kad je Bego htio izići, ugleda Fatu kako mete avliju.
I dade joj onu papuču. A ona ko salivena.
Fata i drugu iz sehare izvadi. I upari s izgubljenom.
I Bego je zaiska u babe.
I babo je dade.
I oćera babo maćehu i one joj šćeri.
A Fata him halali.
I udade hi za Beginu akrabu.
Eto tak'a je Fata bila.
I hairli evlad sa Begom izrodila, Allahovim emerom”
I reče mi:” Eto, tako su nama pričali, prije sedamdeset i pet godina.
A tako i onima što su nama pričali.
A neđe drugo, malo drukčije, ko u tvojoj priči.
Pa bila Fata jal’ kako god, isto ti dođe.
Da sirotu ne valja ucviliti.
I da insan treba biti. I sa hajvanom i sa insanom.”
Piše: Adnan Rondić
