Bio jednom davno jedan. Zvao se: – Neodređeno J.
- Insanu nalik li je, neandertalcu nalik li je? – pitali su se rijetki što su ga povremeno viđali.
Bijaše prije svih drugih Neodređenih.
U močvarnoj slanoj jalskoj dolini patio se. Teško je živio, usamljenik i hudnjak.
Nije znao ni otkud je, ni otkad je, a ni kud će.
Komarice i svakojake druge baje ga spopadale. I napadale. Ujedale.
Branio se.
I hranio. Njima, ponekad.
Teško mu je bilo živjeti na nesuhom terenu. Nije imao kuću. Ni stan. Ni nastambu u drugoj zemlji.
Maštao je o makar jednome o tome, makar o dva-tri drvena stuba koja bi se izdigla ponad slane jalske močvare, na kojima bi bila kakva suha površina na koju bi mogao malo sjesti. I odmoriti se. I spavati. Nekada i pojesti nešto.
Ali, nije bilo ničega blizu. Samo jedno suho ostrvce. Nije, naime, bilo načina da do njega donese bilo šta drugo do malo hrane i poneki komad kože od uginulih životinja kojim bi se, u hladnim noćima, pokrivao. Osim toga, nigdje ukrug nije vidio nikakva drveta od kojeg bi mogao napraviti stubove. A i da je vidio, ne bi ih mogao napraviti, jer ih nije imao čime odsjeći i napraviti od njih kakve kućice.
Maštajući o tome, i umro je Neodređeni J.
Prolazile su godine.
Prolazila su stoljeća.
Prolazili su mileniji.
Nekako u vrijeme kada su prvi žutorasni počeli živjeti u slivu rijeke Jangkcekjang, u slanoj jalskoj dolini su živjeli Neodređeni J. Bilo je to miroljubivo pleme, čija je boja kože bila izrazito bijela, usljed čestoga boravljenja u slanoj jalskoj vodi.
Dolina je sada bila suhlja i podnošljivija za življenje. Neodređeni J su vidjeli, jednoga dana, obrise šume u daljini. Gledali su, čudili se čudom šta li je to i čemu li služi.
Danima tako.
Noćima, kada im je bilo hladno, pokrivali su se kožom divljači koju su lovili. Vjetar, kada bi puhao, prodirao bi im u kosti. Maštali su o kakvu zaklonu od njega.
Živjeli su u porodicama.
Jednoga dana se jedan od njih, sa još jednim i još jednim, izgubio. Mislili su ostali da su ih životinje negdje napale.
Dugo ih nije bilo. Do jednom.
Pojavili su se s dugim drvenim oblucima na ramenima. Bilo je to čudo. Neviđeno do tada. I nečuveno. Svi ostali saplemenici su ih u čudu gledali. U oblutke, naravno.
A njihovi donosioci su ih spustili na suho ostvrce, isto ono na kojem je prvi Neodređeni J, maštajući o kakvoj nadstrešnici, umro. (To ostrvce je, evolucijom, postalo ostrvo.) Potom su ih prislonili jedan nasuprot drugog, s trećim između. Potom su močvarnim biljkama pokrili šupljine između oblutaka. Tako su dobili prvu nastambu, koja je bila kao natkrivena.
Pleme je slavilo to veliko postignuće. Poglavica Veliki Neodređeni J je odredio da tako bude.
Proteklo je, poslije toga veličanstvenog događaja, sedam hiljada godina. Slana jalska dolina je skoro skroz isušena. Ljudi su živjeli u velikom broju u njoj i oko nje, u širokom luku zaobilazeći onaj njen neisušeni močvarni dio. A blizu kojeg je časkom nastajala poplava kada padne malo kiše.
Sve dok dolinom nije zavladao Određeni J. On je, iako nerođeni Dolinjanin, za kratko vrijeme uspješno zavladao, toliko uspješno da su mu se svi klanjali na njegovu tronu.
Jedne teške zimske noći, san je Određenom J jedva došao na oči. Kada je konačno uspio zaspati, usnio je čudnovat san. Vidio je, u snu, neandertalca, s dugom bradom i kosom, mršavog kao kost i koža, kako ga doziva. Potom je pružao ruke prema njegovu tronu, na kojem je on ponosno sjedio. Nešto je i govorio, na nerazumljivom neandertalskom jeziku. Prizor je bio jeziv, toliko jeziv da se Određeni J zamalo probudio.
No, nije. No je umjesto toga nastavio – sanjati. Ovaj put puno ljepše, ugodnije, njemu samome umilnije.
Sanjao je sebe kako sjedi na tronu jalske doline, ofarbanom u jarko crvenu boju, što je neobično za tronove, ali veličanstveno u njegovu snu. Tron je postavljen napolju, na uzbrdici ponad doline. Ispod njega je pucao predivan pogled: nekoliko slamom pokrivenih sojenica je stajalo u obrasloj travi, na obali jednoga od predivna tri slana jezera, čija je voda ljekovita za ljude. Između samih kuća, na obalama jezera, ispod vodopada koji je izlazio iz ničega, na poljani ispod trona, stajali su – oni, njegovi podanici. Pleme je to veliko Određenih J. Svi su klečali pred njim – podanički skrušeno i ponizno, kao pred faraonom.
San je postao ljepši. Poput besmrtnih jelena.
Sevret Mehedćehajić
(Iz rukopisne zbirče priča “Ja Tuzlak”)
