Semira je, kaže mi Abdulah Suljkanović iz Gornjih Rainaca kod Kalesije, bila najpametnije dijete u porodici i pisala je jako lijepe pjesmice. Bilo joj dvanaest godina i bješe najbolji đak u odjeljenju, možda i u školi, al’ eto…
Rat je i godina je 1994. Sa brda Vis iznad Kalesije skoro svakodnevno granatama zasipaju Raince i ostala naselja u kalesijskoj i živinčkoj opštini.
Kalesijci, vazda šaljivdžije pa i u ratu, skovaše pjesmu koju bi katkad i zapjevali:
Četo s Visa,
Ne pucaj iz ziiisa,
Možeš nekog ubiti
Pa će šteta biti…
Kao i uvijek, tog sunčanog aprilskog dana Semira je došavši iz škole smjesta zatražila da jede. I dok joj je majka spremala ručak, ona je otišla do ulaznih vrata, oslonila se uz štok i noge opružila po pragu. U krilu je držala teku i po njoj razastrt list.
Nije prošlo dugo – granata je potresla kuću; pogodila je iznad samih vrata u kojim se bješe upakovala djevojčica i cijeli snop gelera se sručio u njeno tijelo.
Otac Ramiz istrči iz kuće, ubrzo zamota Semiru u plavu dekicu i u bezumnom trku, s njom u naručju, stane dozivati ima li ko da mu autom prebaci dijete do bolnice.
Iz svoje kuće istrčava Meho Suljkanović, rođak i komšija, upadaju u njegov auto, koji kao da skoči iz mjesta, i začas se nađoše na putu prema ratnoj bolnici u Gornjim Raincima.
Negdje na pola puta od kuće do bolnice susreću Abdulaha, brata Semirinog oca, koji se pješice vraća iz komande brigade. Meho zaustavi auto i Abdulah sjeda na zadnje sjedište, do zamotanog Semirinog tijela i brata Ramiza. Ramizovo skamenjeno lice govorilo je sve i Abdulah polako odmotava dekicu; imao je šta i vidjeti…
Zaustio je reći da je mrtva, pa se u zadnji čas predomisli:
– Nije živa?….
Brzo stigoše do bolnice u Gornjim Raincima, gdje doktor Ekrem Dizdarević, pošto pogleda tijelo djevojčice, ugnu ramenima i čvrsto zagrli Ramiza, te on kao pokošen pade s nogu i s obje ruke udari po zemlji bosanskoj, a onda pogleda u nebo i spomenu Boga.
Odvezli su je u mrtvačnicu u Tojšićima. Tamo je raspremiše i Abdulahu, iz džepčića Semirinih pantalona, pružiše smotuljak od njenih krpica i svilenih končića.
Dženaza je bila sutradan. Na mezarju u Donjim Raincima hodža se jedva držao na nogama; grlo mu se stezalo, riječi kidale.
Vrativši se sa dženaze, ugledaše podno kućnog praga ispisan list papira. Bila je to njena, Bosni posvećena pjesma, napisana malo prije nego je sa Visa doletjela smrt. Jedva da se mogla i pročitati – sthovi su bili poškropljeni krvlju.
S druge strane praga, isječena gelerima i krvava, nađena je i sveska na kojoj je pisalo: Semira Suljkanović, VI razred OŠ “Bratstvo–Jedinstvo“ – Rainci Gornji, Kalesija, BiH.
