U ponedjeljak, 24. maja 20121. godine, umro je Goran Ikić – Ćiro. Ova priča je nastala zahvaljujući njemu…
STARE NOVINE
1.
U zagrebačkoj bolnici se slavilo. Ljekari su otvorili vrata nečemu što je bilo veliko i bitno. Rođena je prva jugoslovenska beba iz epruvete.
Na drugom kraju svijeta ispratili su satelit u duboko, hladno prostranstvo svemira, sa namjerom da istraže šta ima na Veneri. Ljudski pogled prema nebu tražio je dokaze da nije sam, a to traganje je išlo sve dalje i dalje.
Osamdeset i treća godina bila je komotna i široka. Činilo se da se svijet vrti oko malih igrača. Da se u Bosni svira dobra muzika, lijepo živi, glasno smije i da je svima potaman.
Prolazila je kao lijepa djevojka u širokoj ljetnoj haljini na cvjetiće.
U neke manje bitne knjige će biti zabilježeno da je Goran Ikić – Ćiro te godine obilazio sarajevske sokake u sivomaslinastoj uniformi tadašnje vojske.
Iz male mahale došao je u veliki grad, ali ga to nije sputavalo ni plašilo.
Kasarna u Lukavici nosila je naziv Slaviša Vajner Čiča.
2.
Njemu će osamdeset treća ostati u glavi po nekim drugim bitnostima, bitnim samo njemu. Po tome da je gazio snijeg na nekoj planini pripremajući staze za olimpijadu. Po koncertima, bježanju iz kasarne, posjetama i dugim pijančenjima. Po muzici koja mu je uvijek bila bitna.
Osamdeset treća godina imala je posebnu boju na njegovom kalendaru i on je nikada, ali baš nikada neće zaboraviti, pa ni kada se sve vrijednosti poremete, a Lukavica bude sinonim za nešto drugom osim vojničke graje i jutarnjeg postrojavanja.
3.
Peti mjesec otkako je vojnik. Nekako se i navikao na to. Streljačka pješadija ga nije promijenila, ali je diplomirao neke druge životne ispite.
Tog popodneva je bilo postrojavanje na pisti. Za ručak. Vojske ko mrava, svako negdje ide, žuri, a sve uštimano i na vrijeme.
– Ma je li ono…
– Ko…
– Čekaj Stevice. Učinilo mi se da sam vidio…
Požurio je iza čoška gdje je upravo zamakla grupica vojnika.
Brzo se vratio na svoje mjesto. Onda je sjeo na klupu i zapalio.
– Šta se dogodilo? Gdje si odjurio?
– Ništa. Vidio sam nekoga.
– Neko bitan?
– Meni jeste…
– Meni su svi u uniformi isti, ko jaje jajetu. Ne bi ni rođenu kevu mogao prepoznati…
– Vjerujem ti.
4.
Popodne nije izlazio u grad. Dočepao se kantine. Nizao je pivo za pivom.
Oko vrata mu je lančić od plastičnih žetona koje dobiješ kada vratiš flašu. Sa njima je sve jeftinije u ionako jeftinoj vojničkoj kantini.
– Hoćeš li mi reći koga si vidio danas na postrojavanju, nije odustajao Stevica.
– Hoću, Goran je imao iskustva sa pićem i pio umjereno puno.
– Pa ko je, jebo ga ti.
– Jes čuo za Miladina?
– Za koga!?
– Šobića.
– To neki glumac.
– Jest al’ u …
– Pa ko je?
– Ako nisi čuo ne vrijedi da to objašnjavam.
– Konobar.
Ovaj samo digne glavu i pogleda ga ispod debelih naočara, naviknut da vojska popije preko mjere pa postane dosadna i patetična.
– Ti si ono iz Kraljeva, nastavlja Goran.
– Nisam. Ja sam iz Petlovac.
– Znaš li ti ko je Miladin Šobić?
– Pjevač.
– E vidiš Stevice, druže moj. Ti si iz Novog Sada, a ja i ovaj smo seljaci, pa ipak znamo ko je Miladin.
– E, jes mi to bitno, da znaš.
– Meni jeste.
– Ipak piješ sa mnom, a ne sa njim…
Stevici nije trebalo više od tri piva da bude pijan.
– Imaš li štagod njegovo u džuboksu?
– Nemam.
– Pa šta pjeva taj pa je toliko bitan?
– Pjeva pjesme…
– Koje?
– Marija. Sjedim sam na trotoaru. Džemper za vinograd…
– Nikad čuo.
– I onda ja seljak, a ono ne zna ko je Miladin, mrmlja Goran.
5.
Krenuo je preko kruga do spavaona i popeo se uz stepenice. Vojska se polako spremala za povečerje. Našao je kraj dežurnog i pitao ga: – Je li u ovoj spavaoni Miladin?
– Ko!?
– Niko…
Otvori vrata. Zaviri u spavaonicu, pa se sagne da vidi na donjim krevetima. U samom ćošku sjedi Miladin. Ošišan, kratko, ali on i niko drugi. Goran mu priđe, a da nije malo popio ne bi mu to palo na pamet.
Stane pred njega kao pred učiteljicu i kaže: – Ja sam Goran Ikić – Ćiro. Slušam tvoje pjesme i baš mi se sviđaju. Ako se ne bi ljutio da mi odsviraš nešto dok sam pripit, jer kad se otrijeznom onda je gotovo.
Ovaj se smije. Pred njim je vojnik, a vojniku se ništa ne odbija.
Pored kreveta akustična gitara koju ovaj dohvati i zagrli.
– Šta bi da ti odsviram?
– Marija i Sjedim sam na trotoaru… Ako može.
Miladin klimne i prsti zaigraše po žicama.
– Dosadno mi, sam u stanu…
Zapjeva, a Goran ispod vojničkog opasača izvadi dvije flaše piva i sjede na krevet naspram njega. Sluša i uživa. Njemu pruži jedno pivo.
U međuvremenu se oko njih okupila grupa vojnika koji su oduševljeno slušali.
– A što ovaj dobro pjeva…
Dobaci neko.
Goran je uživao. Sjedi, sluša muziku, uživo, i drago mu. Nekako je već tada znao da ovaj trenutak iz vojske nikada neće zaboraviti. Malo ko se mogao pohvaliti da mu je Šobić pjevao na uho.
6.
Sutra je bio novi dan. A ubrzo i godina. Čitav žbun njih, nikakvih.
7.
Ćiro je blizu šezdesetih. Živi u svom gradu, kakav je da je. Osjeća se isto kao one stare, pročitane, nikome bitne novine iz osamdesetih. Ima problema sa zdravljem. Ostao je svoj nakon svih godina koje ga nisu štedjele. I danas sluša Parpl, Cepelin, Uriah Heep… I ništa mu ne može zamijeniti sjećanje na onu veče osamdeset i treće kada je u vojničkoj spavaonici u Lukavici Šobić svirao na akustičnoj gitari samo njemu.
8.
Miladin Šobić će neke od svojih najboljih pjesama ponijeti kao sjećanje iz Sarajeva u svoj Nikšić. Snimit će kultne pjesame koje će se godinama vrtjeti i uz koje će generacije odrastati. Iz nekih svojih razloga je prestao da pjeva i povukao se. Kasnije će preživjeti i moždani udar i ostati na nogama. Oni koji su ga slušali tih godina čine to i danas.
9.
Osamdeset i treća je prošla nasmijana i mahnula iz voza. Taj njen osmijeh je bio nekako tužan i tada ga mnogi nisu razumjeli, poslije je već bilo kasno. Neki su je nazivali neponovljivom godinom i nisu griješili.
Godine dolaze i prolaze kao i ljudi. Dok su tu čini se da će vječno trajati ali to je tanak led i ne drži dugo…
Ta godina je ipak ostala da se pamti po dobrim stvarima, čudnim susretima, i najavama nekih godina koje su tek trebale doći i za koje niko nije znao šta će sa sobom donijeti…
Mehmed Đedović
