Djevojka po imenu Rasema, iz okoline Živinica, čuvši da je u Sarajevu u toku festival „Sarajevski dani poezije“ sjede u autobus Tuzla – Sarajevo u želji da pod svaku cijenu baš na tom festivalu pročita svoju pjesmu „Prva ljubav“.
Čitala je ona nju u mjesnom domu kulture upravnici Hasibi, a bila tu i blagajnica Mira i još poneko, i svi joj rekli da je pjesma „prava“.
Predsjednik Društva pisaca, koje je i organizator festivala, bio je Nedžad Ibrišimović.
Bila bi velika šteta da se ova pjesma ne čuje i na festivalu u Sarajevu, razmišljala je Rasema truckajući se u autobusu preko planine Karaula i primičući se Sarajevu.
Odmah pošto je izašla iz autobusa – stala se raspitivati gdje se održava festival?
Do sve prilike da nije naišla na najupućenijeg, čim je poslao u knjižaru Bajbuk. Tamo je lijepo dočekali i, pošto je saopštila šta želi i radi čega je doputovala, objasnili joj kojim putem i kako da dođe do Društva pisaca u Kranjčevićevoj 24.
Tamo je već počinjalo otvorenje festivala i nastup stranih i domaćih pjesnika.
Mlada pjesnikinja Rasema istoga časa okrenu pored bivše robne kuće Sarajka, presječe raskrsnicu kod Higijenskog, pa ispod Vojne bolnice. cika-caka, cika-caka, stiže ispod prozora Doma pisaca.
U bašti restorana, na koju se izlazi sa drugog sprata zgrade – puno svijeta, redaju su pjesnici, pošto oni iz inostranstva pročitaju pjesme na svom jeziku – glumica prilazi mikrofonu i čita prevod na bosanski jezik.
Dan topao, majski…
Vidim djevojku, penje se uz stepenice restorana i već ispruža vrat tamo prema mikrofonu iz kojeg sipaju stihovi. Prelijepa djevojka duge plave kose i jedrih obraza.
Prišla je pravo meni. Reče da se zove Rasema da je doputovala iz Živinica i pokaza papir na kojem je lijepim ženskim rukopisom bila ispisana pjesma pod naslovom „Prva ljubav“.
– Ja bih – veli mi – da pročitam ovu pjesmu.
– A odakle rekoste da ste doputovali? – priupitah za svaki slučaj.
– Od Živinica – vrlo će ozbiljno djevojka.
Gledam je i razmišljam šta da joj kažem. Slutim da to i nije neka pjesma, ali – iz daleka se zakanila, a sada je vratiti – bilo bi nepravedno, pomislim.
– Hajde – prišapnem joj, a dobro pazim da me Nedžad ne čuje i ne vidi – kada svi završe ti priđi i pročitaj.
Pokajao sam se istoga časa, ali – bilo je gotovo… Još dva pjesnika pročitaše svoje stihove, a onda pogledah u nju pa u mikrofon i ona razumjede. Još se ni ruke koje su pljeskale posljednjem čitanju ne bjehu spustile – voditeljica se spremala da odjavi završetak otvorenja festivala neznamkojih Sarajevskih dana poezije, kad mlada pjesnikinja Rasema pokrenu svoje tijelo i, provlačeći se između okupljenog svijeta, priđe mikrofonu. Svi se nekako začudiše, jer – niko je nije najavio, kao da s neba pade, spusti malo mikrofon – moram priznati da je tu bila vješta:
– Prva ljubav! – zapiskutaše dva zvučnika lijepo raspoređena u bašti restorana Doma pisaca.
Vidim, Nedžad me pogleduje ali ja zvijeram pogledom, bježim mu i Boga molim da Rasema što prije završi, ali – pjesma duga, preduga – pominju se prvi uzdasi, mjesečina u nekom selu kod Živinica, žubori potok, zov stare majke i onda proklinje momka koji je od nje zgulio iz provincije u velegrad i ostavio je da pati – proklet bio, gde god bio… Hvala! – Završi Rasema i blago se pokloni. Hvala Bogu, pomislim i odahnem.
I samo što se pokloni i što zapljeska nekoliko ruku, kroz okupljeni svijet Rasema šmugnu prema vratima.
Nedžad, očito ljut, polako mi prilazi. Pravim se nevješt.
– Je li, Faize, – krupnim, ali prigušenim glasom, samo da ga ja čujem, obrati mi se Ibrišim – ko pusti nju da ono čita?
– Ne znam – ugnem ramenima.
– Ali, ona je s tobom nešto progovorila?
– Jeste – kažem mu – pitala me ko je ovdje glavni?
– Jah. I šta si joj ti reko? – zbrza Nedžad ljutito i poluotvorenih usta čeka odgovor.
– Pa, ja sam joj rekao – Ja.
– Tiii! – E, sada su i oni oko nas čuli njegovo „Ti“. Zaboravio je na pjesnikinju Rasemu i strijeljao me pogledom:
– Nijesi ti, Faize, glavni! Ja sam ovdje glavni, Ja!…
– Ja joj tako rekoh – ugnuh ramenima.
– Nemoj nikad više! – okrenu Ibrišim namještajući svoju francuzicu.
Niko više nije pomenuo mladu pjesnikinju, a, bogme, kao i kod mnogih drugih – stihovi otišli u vazduh…
Prvim autobusom Sarajevo – Tuzla, mlada pjesnikinja Rasema, sretna što je svoju pjesmu pročitala pred toliko ljudi i još ispred stranih pjesnika, vratila se u svoje selo koje ju je čekalo negdje u blizini Živinica.
Nešto kasnije prišlo mi je nekoliko domaćih pjesnika i pitali me:
– Kud ode ona djevojka?
Uginjao sam ramenima isto kao kada me Ibrišim upitao da mu kažem ko je pustio nju da čita onu pjesmu.
Piše: Faiz Softić
