Bajram je… Posebna radost u kojoj sasvim nenadno iznikne ideja za put, za obilazak nekog lijepog mjesta gdje bi insan u rahatluku bajramskih blagdana otvorio dušu ljepotama prirode i napojio um znamenitostima Bosne i plemenitih nam predaka. Ima se šta vidjeti, Bosna je krcata kula i tvrđava što prkosno svjedoče o vremenu i njegovoj prolaznosti…
Kole me sjene prošlosti, šume kao daleka tutnjava gromova. Izviru iz pepela, prepliću se, oživljavaju nemir i varljiva sjećanja, dok poznati pejzaži promiču uokvireni šoferšajbom auta u kojem se vozim sa suprugom Hasijom i kćerkom Irmom iz pravca Kalesije prema Srebreniku.
Dvadeset sedam godina poslije, u blagostanju mira i slobode, zajedno sa porodicom idem u Gornji Srebrenik na grad Stjepana Kotromanića drugog. Poslije pregršt godina obilazim tvrde kamene zidine, da im se divim, da utonem u moru zelenila, što je kamenu kulu umotalo kao svijeno gnijezdo u raskošna njedra. Gledam raskoš ravnice kao raspletene kose djevojaka, odozgo, sa visine, iz ptičije perspektive.
Sabirem prošlost, bojim se te neodlučnosti, te pustoši što bjesni kao oluja i po kojoj samo ja prekopavam. Bijem svoje bitke, vjerujem da se i supruga prisjeća zajedničke nam prošlosti kada smo bili godina kao sada naša kćerka što neprestano prebire po tipkama telefona. Zažmirih da vrijeme željom mladosti otključam. Oteklo je vrijeme u nepovrat kao studena Drina, ipak ostale su uspomene, uklesane na tvrdanu kamena u knjigu “Drina ih odnijela”.
Zapis iz knjige “Drina ih odnijela” ,23. oktobar 1993 godine: „Voća je po Majevici svakim danom sve manje i manje, jer sve je više onih koji su u njemu vidjeli način da prežive. Čitava armija izbjeglica se okomila na voće i prodaju po pijacama. Ja sam sa suprugom, odlučio ići u Srebrenik kako bih našao hrane kod nekih rođaka, koji su izbjegli iz zvorničkih sela, te se tamo smjestili.”
Toga oktobarskog dana zajedno sa suprugom gladni smo pješke otišli u Srebrenik, sutradan se vratili i donijeli na leđima malo žita, krompira i graha. Teško i mučno pješačenje cijeli dan, ali smo bar siti, rođaci su nas nahranili i zadovoljni smo. Još jednu heftu nećemo biti gladni jer na leđima nosimo ono što smo isprosili. Tako je bilo prije skoro trideset godina.
Jedan sahat i eto nas iz Kalesije na Gradini, kako staru tvrđavu zovu mještani Gornjeg Srebrenika. Irma me podsjeća da se grad Srebrenik prvi put spominje 15. februara 1333. godine u ugovoru kojeg su zaključili sa jedne strane Ban Stjepan ll Kotromanić i sa druge prestavnici Dubrovačke republike o ustupanju Stona, Pelješca, Prevlake i još nekih posjeda Dubrovniku u zamjenu za godišnji danak od 500 perpera. Moja kćerka jednostavno voli historiju, a ja pokušavam da okom uhvatim bajkoviti trenutak tvrđave u sumrak, onako kako to radi lokalni zanesenjak, fotograf i entuzijasta Rusmir Ibrahimović. Fotografije koje Rusmir uradi prenosići ih na kanvas papir jednostavno su bajkovite, te bude maštu. Iza svake njegove fotografije krije se ne ispričana priča. Zaključih kako nemam oko za trenutak, pa preko hrastovih dasaka iznad provalije oprezno pređoh do kapije od istoga drveta. Kamene stepenice vrsnog majstora povezuju tri dijela staroga grada: kapija sa pomoćnom zgradom i dvorištem, pa plato sa kasarnom i čatrnjom za skupljanje kišnice. Treći dio tvrđave čine kapija i gornji grad, odnosno citadela i manji dvorac, svezani za naj visočiju okruglu kulu priraslu za živu stijenu. Fotošuting zna potrajati kad je omladina u pitanju, pa sam se izdvojio iz tvrđave odakle je pucao pogled na dolinu da se posvetim sebi. Volim da razmišljam na ovakvim mjestima i da zamišljam slike iz prošlosti pitajući se kako je izgledao jedan vojni napad sa kopljem, mačem i buzdovanom na ovakvim mjestima. Čini se nemogućim, a ipak su se vodile bitke skoro na svim zidinama širom Bosne. “Imaš jednu da zapalimo?” – stari dedo upita tek kada je sjeo na kamen, korak jedan od mene. Čuo sam ga dok je prilazio, trom, sa ukočenim nogama i štapom od kvrgave dudovine. Na svakom koraku što tupo zvekne od kamene stepenice, odhukne pritisnut vremenom i godinama. Graja i omladina što se kikotala praveći selfije nije se obazirala na starog dedu; čini se kako ni on njih nije primijetio, posvetio se svome cilju da dopre do mene na kraju litice gdje sam mislio biti sam sa sobom ploveći pa prošlosti onako kako se jedino može, mislima. Ponudio sam ga cigarom i škrtim osmjehom. Zapalili smo, a u sebi se molim da ide, da me ostavi, da ostanem sam sa sobom i svojim pustim željama. Donosio je sa sobom mučan i težak dunjalučki razgovor. Znam, govorit će o drugima, o svim nepravdama današnjice, o političarima, o malim penzijama i svim prevarenim ljudima, a mislit će samo na sebe. Idi, mislio sam. Idi, vrištalo je u meni.
“Eh, moj sinko moj, k'o omladina. Samo da se slikaju i skaču po ovom kamenju, ni o čemu ne misle.”
– Jah, dedo, ko omladina, rekoh tek da nešto kažem i budem uljudun prateći jastreba kako tavafi tvrđavu tik iznad naših glava.
Divim se toj plemenitoj ptici slušajući djeda površno, a da sam znao onako kako nisam pažljivo bih upio svaku riječ.
“Baš tako, moj sinko, a ne kaje, nek pirlitiju, bit će vakta i za mudrovanje,” odsutno s primjesom žala reče i nastavi:”Ovi kameni zidovi skrivaju, mnoge tajne samo to danas nikog plaho ne zanima. Nije k'o nekad dok smo mi slušali naše djedove, pogotovu zimi uz furunu, snijeg krpeta li krpeta, a djed bejti o stotinu čuda. Danas ni snijega nejma ko nekad. Veli moj djed od njeg sam čuo Valahi kako je nekakav Hamzalija bir vaktile, dok je krčio njivu u strani, zakačio grabuljama pun ćup šorvana i veli nije jedini koji je našo dukute i zlato skrivenu u tvrđavi i oko nje. More biti da i nije bilo tako, ali od djeda sam čuo jednu istinitu priču o Gradini. Eno gori na onoj najvisočijoj kuli uđahkad, pogotovu ljeti, iz kamena potekne mlijeko. Veli kako se, dok se Gradina zidala jedan zid, uvijek rušio. Danas ozidaju, naveče se sruši, što ti je Božije davanje. Rušio se sve dok im naka gatara nije rekla da prva žena za jurjev koja dođe na Gradinu mora biti zazidana u taj zid. Stari i iskusni majstori svojim ženama kažu da taj dan ni slučajno ne dolaze i ne donose hranu. Samo jednom mladom zidaru nisu rekli za ono što je rekla gatara. I bit će da je za jurjev žena mladog zidara bahnula i donijela ručak svom mužu. Dijete dojenče ostalo joj kod kuće, a ona požurila da donese hranu. Priča se kako su baš nju uzidali u taj zid i danas na jurjev iz kamenog zida potekne mlijeko i kaplje sve do kraja avgusta.”
Sabrah se, otrgnem pogled od jastreba da se posvetim djedu, da mi ispriča još koju priču.
“Šta si se ti osamio?” – pita moja supruga dok se okrećem oko sebe da vidim kud djed ode.
– Nisam se osamio, pričo s nekim dedom.
“Kakvim, bolan ne bio, dedom na ovoj litici?”
– Ma djed ima sigurno osamdeset godine; kud nesta, ne pitah ga ni kako se zove.
Gleda me moja supruga kao da sam s pameti skreno, a meni u glavi odzvanja. Ja sam Hamzalija, Mašo i Novalija, Nurko i čitavo selo i prvi kamen Gradine. Ja sam mladi majstor, ja sam djed iz priče i sama priča.
Povratak u suton
Čekali smo do samog akšama. Mojoj supruzi i kćerci se žurilo, a ja sam htio baciti pogled na staru tvrđavu u suton kad nebo pocrveni, baš kao na slici Rusmira Ibrahimović. Klikao sam sliku za slikom sa svojim mobilnim telefonom i ni jedna nije onakva kao ona što me postakla za ovo predivno putovanje.
Noć je je okivala dolinu rijeke Tinje kada smo lagano autom krenuli prema Tuzli i dalje prema Kalesiji, a iz glave mi ne izlazi djed i moja predrasuda. I sada, kada bi me neko upitao kako je dedo izgledao, ne bih znao opisati niti jedan detalj, osim štapa od dudovine koji udara od kamen. Samo mi to zvoni.
