Nek ostane tišina,
a misao nijemi smisao,
krčag vrele upitanosti,
i svi njeni odgovori.
Duboko u utrobi Bosne, na oltaru domovine, u osami, pritajio se u prirodnom sedlu, kao kruna, stari grad Bobovac. Opasan planinskim vijencem i stoljetnom tišinom, budi maštu i tjera na razmišljanje… Tonem nijemo, da u prvom susretu upijem sve dojmove lica i naličja starine koje ću možda na papir pretočiti.
Prvi susreti se pamte, skoro čitavog života, zato prekopavam po borama sakate prošlosti da osluškujem mirom okovanu zemlju kraljeva. Grgolje misli, prepliću se kao umiljati žubor vode što dopire odozdo iz nizine, nošen na krilima planinskog eha. Dvije divlje rijeke obgrlile su kraljevski grad, s jedne strane sedla Bukovica, a sa druge Mijakovska rijeka, i dole u dubini klisure, ispod Radakove stijene, sudaraju se i nastavljaju zagrljene svoj put bez povratka, otrgnuvši se iz planinskih stijegova.
Zažmirih… Čvrsto stežem očne kapke kao da ću baš tako u mislima proniknuti u neko drugo davno i zaboravljeno vrijeme. Sabirem prošlost, zalizujem bolne rane, trpam ih u još nezavezanu vreću lukavstva, u brojevima, u sitnim bezvrednim slovnim znakovima i ako ih mudro ne poredam ne vrijede ništa, ni jednu paru, ni onu bijelu jaspru. Riječi su bezvrijedni kameničići u slagalici, savršenstvo dobiju tek u smislu rečenog i onog u njima skrivenog.
Dođoh na zemlju pranđedovsku, da slušam i osluškujem, da oživim bosanske didove i sve redom Stjepane i Kotromaniće, Tomaševiće i Ostojiće, sve znane i neznane. Da oživim i stanem pred njih kao poslušni sluga Bosne sa stotinu pitanja o njihovom vremenu, o spisima i zapisima uklesanim u vremenu.
Ništa se nije desilo ni onda kada sam širom otvorio oči osim blijede zapitanosti, do kada ćemo koračati oslonjeni na štapove drugih? Do kada ćemo preturati šture zapise prošlosti i glođati ih kao kost? Gdje su naše tajne i naše riječi današnjice?
Mjesto ukleto samoćom
Ideja o posjeti starog grada Bobovac duže vrijeme živi u meni. Trebale su godine i doba pošasti korone da se dobije više slobodnog vremena kako bi se odlučilo na put u grad kraljeva. Ranom zorom, zajedno sa porodicom, put prema Sarajevu i dalje autoputem do Kaknja i još malo pa do Kraljeve Sutjeske, gdje smo zastali kako bismo zijaretili jednu od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. U haremu i dvorištu džamije zatekli smo dedu Ibrahima koji nam gorljivo ispriča legendu kada sam pohvalio očuvanost tako stare građevine.
– Legenda o Kraljevoj Sutjesci već stoljećima se prenosi s koljena na koljeno i baš ta legenda veli kako je džamija izgrađena po naredbi sultana Mehmeda El Fatiha. Legenda pripovjeda kako su baš na mjestu današnje džamije postavljeni čadori sultana, dok je vojska opsjedala Bobovac. Vijest Mahmut-paše da je zauzet Ostrožac zatekla je na namazu. Kad je završio namaz posmatrao je mrava kako se spiralno penje uz njegov štap poboden u zemlju i baš to je sultana asociralo na spiralne stepenice minareta. Priča se kako je baš na mjestu štapa nikla predivna munara. Razmišljanje oštri tupu sablju, a sablja ne oštri tupu misao, zapisao je Hasan Kafi Prušćak, završava izlaganje djed Ibrahim.
Djed Ibrahim je dobar pripovjedač, baš kao i svi drugi starci koji su živjeli u neko drugo vrijeme. Nastavljamo put uskom stazom uz planinu prema opštini Vareš i dok mi oči uzima kanjon iznad kojeg se penjemo ne mogu da se otrgnem od djeda Ibrahima i mrava sultanovog što se penje uz štap. Sve mi je nekako povezano, prepuno simbolike prisjećajući se jedne priče o mravu koju sam negdje pročitao: „Kada su Ibrahima a.s. bacili na vatru, između ostalog spominje se i mrav koji je nosio vodu na jednom listu, na kojem je mogla stati samo kap vode. Tada ga gavran upita:'Kuda si ti krenuo sa tim?’, a mrav mu odgovori:'Krenuo sam da gasim vatru!’ Gavran se nasmija pa reče:'Pa sa tim je ne možeš ugasiti.’ Mrav mu ponosno odgovori:'Ja samo hoću da se zna na čijoj sam strani.'“
Preko planinskog prevoja lagano se spuštamo prema jednom manjem selu. Pejzaž i zelenilo su nestvarni i bajkoviti, insan željan mira i osamljenosti poželi da se skrasi baš na ovakvim mjestima kao što je selo Dragovići. Auto smo parkirali kod suvernirnice u kojoj nema nikoga, put nastavljamo pješke strmom stazom popločanom kamenom po kojem sam zagledao i saginjao se ne bih li pronašao trag prošlosti kao što je otisak potkovice konja nekog brzog glasonoše ili kasnije tatarina. Pješke tristo metara i na zaravnini smo ispred same tvrđave, odakle puca pogled na sva tri nivoa tvrđave poredana po brijegu koje liči na starinski samar za tovarenje konja. Ostao sam zapanjen ljepotom samog mjesta, genijalnošću stratega da ovu utvrdu osmisli tako kako je niko ne bi mogao osvojiti, pa ni opsadom, vrsnom majstorstvu klesara da posloži svo to kamenje da služi svrsi. Danas je to kamen, ostaci debelih bedema što se inate prolaznosti. Prkose vremenu, ponosni u svojoj čamotinji, a od ideala ostale su samo mrve…
Nisam svjestan je li to još žmirim i oživljavam kraljeve iz prošlosti ili ta slika živi u meni od rođenja ili mi je djed Muharem posadio onomad u djetinjstvu pod pušnicom, možda nena Haša kraj kazana dok smo kuhali pekmez od jabuke kolačuše. Ne, ne, ja žmirim. Koračaju, ali ne prilaze kao da izmiču u ništavilu odakle su iznikli. Uzalud ih oživljavam i ruke u pesnicu grčim. Uzalud očne kapke stišćem da ih zarobim da ostanu i ispričaju sve ono što oni znaju i što su proživjeli, da ne glabamo tu jednu jedinu kost, ali da ne pitaju za današnje vrijeme, za te mrvice nekad sjajem obasjane Bosne. Ne, molim vas ne idite, to slabašno svjetlo mi ponosno čuvamo i neće izgorjeti.
Čas historije
U sumrak rastasmo se, tužni što odlazimo, sretni jer se upoznasmo, preko planine i drvoreda jela u Vareš, Breza, pa Vogošća, dalje do Kalesije i ne treba nam navigacija. Dok se vozimo autom prema kući u glavi mi odjekuju istorijske činjenice koje sam pročitao na plakatu pored mauzoleja:”U kraljevskom mauzoleju na Bobovcu pronađeno je devet skeleta u pet grobnica. Tu su bili sahranjeni kraljevi Stjepan Dabiša, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II i Stjepan Tomaš. S njima je vjerovatno bio sahranjen i posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, čiji su ostaci bili preneseni iz Jajca. Od devet skeleta, samo jedan pripada ženskoj osobi, koja je sahranjena pored Tvrtka II. Pretpostavlja se da pripada supruzi Tvrtka II, kraljici Doroteji Gorjanskoj. Između grobova kralja Tvrtka II i groba žene za koju se pretpostavlja da je kraljica Doroteja Gorjanska nalazi se dječji grob, za kojeg se pretpostavlja da pripada djetetu Tvrtka II i Doroteje Gorjanske.”
