Piše: Azir Šabić
Možda je najbolje zaboraviti, ostaviti bisere prošlosti u blatu, da dostojanstveno umru u svojoj čamotinji. Besmisleno je čini mi se oživljavati starine u svakom vremenu iznova i iznova, kao da ne vidim kuda vodi put svega što je postalo i postojalo.
“Putniče, misli na smrt.” Ispisana je poruka na jednom nišanu, umjesto imena i prezimena umrlog, u malom osunčanom mezarju pored puta, na strmoj padini ispod šiljatog vrha na kojem se s kamenom sjedinio stari grad Vratar. Mislio sam na stari grad samo koji tren prije, oživljavao ga unoseći radost dok sam prolazio ispod lučnog svoda. Teška hrastova vrata s naporom guraju četiri vojnika Dobrih Bošnjana. Samo Bog zna šta bih domislio još otvarajući teška vrata mašte. Ushićen oživljavao sam starinu, slagao kamen na kamen, a sada vijekovi leže između nas.
Putnik sam u pravom smislu te riječi, s ruksakom na leđima i štapom u rukama koračam prema vrhu kamenjara, prema srednjovjekovnom gradu Vratar, kojega su do prije koji tren milovale zlatne zrake sunca, a bijeli kamen svjetlucao kao smaragdi. Sada mislim na smrt i vidim ga drugačijim očima.
Netrpeljivo ćutljiv, oblak se nadkučio, obgrlio ga svojim pipcima, pa sjenke tumaraju, oblizuju ljuti tvrdan, nisko rastinje i na suncu izgorjele čajrove vukući za sobom jezivu hladnoću. Ipak koračam, ne posustajem ni trena. Bolujem od svog prignječenog poziva, nemoćan da se oduprem usplahirenoj želji putovanja i pisanja. Sve što zapišem je na neki način sjeme onog što će iz toga proizaći, sve dok ne krivim istinu, uzaludno bodrim svoju posustalu želju. Ne znam zašto sve počinjem od kraja, muči me misao koja me popraviti neće. Možda zato što je kraj isto tako važan kao i početak.
*
Izvlačila se gusta magla iz Sprečanske doline kada sam jutros zajedno sa porodicom krenuo na put u Žepu sa željom da se popnemo do srednjovjekovnog grada Vratar.
Supruga Hasija i kćerka Irma uzbuđene su kao djeca zbog puta jer već duže vrijeme govore kako im je to neostvarena želja.
Preko brda Bijele zemlje, pa dolinom rijeke Drinjače, brzo napredujemo. Uz rijeku pa u Sušićev Kudelj odakle započinje krivudavi put uz planinu. Nekoliko krivina i eto nas do Ružne vode. Maglu sustižemo na Han Pijesku gdje smo skrenuli lijevo i strmo prema istoku, prema dolini rijeke Žepe, u kojoj su se, kao u fildžanu, među brdima ugnijezdila mnogobojna žepska sela. Ovdje proljeće odocni, a jesen porani, zaokupi me misao gledajući kako se u talasima smjenjuju zlatne boje jeseni po planinama koje grle dolinu sa svih strana.
Nisam se iznenadio što srećemo vrlo malo naroda po selima; tako je u svim povratničkim mjestima. Ipak, u samom centru Žepe, kod džamije i škole, nešto više je ljudi. Nijemo nas posmatraju dok se uparkiravamo pred školom gdje ćemo ostaviti auto. Srdačno odgovaraju na selam, bez viška riječi, ne zapodjevaju razgovor, pogotovo ne onaj bespotrebni u kojem se ljudi otkrivaju i razodjevaju, a na licima se iscrtava izdržana nevolja rata. Ipak, miroljubivi su, ali oprezni, suzdržani i ne brigaju kuda nas to put vodi ili su možda navikli da musafiri u svaka doba prolaze idući do mosta, diveći se starini i nijemo gledajući ispod luka, u nadi da će zaviriti u prošlost makar samo maštom, onako kako se jedino može. Ne osmjehuju se, pogotovo ne zajedljivo, a opet gledaju nas očima nade koju ponekad probude rijetki avanturisti. Svjesni su svega, sebe pogotovo, jer se ovdje maksuz i nikako mimohod ne dolazi. Put dalje ne vodi nikud, tamo dalje preko planine je ništavilo i tuđa zemlja odakle vijekovima kidišu osvajači i namrgođeni oblaci.
Obišli smo Redžep-pašinu kulu. Obilazili je sa svih strana, u unutrašnjost kule se ne može ući. Vrata su tek na tri metra visine. Vjerovatno su do tamo vodili drveni basamaci koji su odavno već istruhli, zaključili smo ostavljajući kulu iza leđa na osunčanom gaju. Niz bašču spustismo se do mosta na Žepi. Prije nekoliko godina imao sam priliku posjetiti stari most, pa su moju pažnju uzele supruga i kćerka. Dive se ljepoti mosta i pogledu u dubinu gdje je hučala divlja rijeka. Dodirivale kamen kao da je živ i sa velikim zadovoljstvom poluglasno isčitavale natpis ispisan na drvenoj podlozi pored samog mosta. “Usred pustoši divan kameni most prelazi žepsku guduru u jednom jedincatom luku. Dolje u dubini valja divlji planinski potok svoje bučne talase u Drinu, a gore ljudska tvorevina pokazuje kako su nekad gradili Turci. “(Austrijski pisac Oto Rener) Slušam i tonem u provaliju vlastite misli što se okoti.
Gledam te i neću ništa više lijepo reči, samo te gledam. O tebi je sve rečeno i ispisano, ispričane priče, istinite i one izmaštane u glavama sanjara poput mene. Njihovo te sunce obasjavalo ogledajući se u hladnoj Žepi, a bjelinu kamena spirale kiše. Zlatan list u jesen zaogrtao, piskutavi vjetrovi šibali, a snijegovi duboki, oni ljuti bosanski, zametali. Svakako te nazivali, a ti opet bezimen ostao. Kriknuh u sebi glasno i ne znam zašto. Javi se u duši neki čudan bol samo zato što si most, kao tvoj stariji brat na Drini, i njega su pjesnici opjevavali i sanjari opisivali kriveći istinu, a zbog krive istine mnogi ubijeni u pošasti rata poslednjeg. Možda i u nekim drugim ratovima. Samo te gledam i ništa neću reći, jedna riječ što pokvari stotinu ih ne ispravi.
Probudio me Ćazim Vatreš pozdravom. Pričljiv i naravan insan, pošao u Žepu po zvono svojoj Rumi, kako je imenom nazivao kravu. Zvono naručio u Visokom i u podne će brzom poštom biti pred školom. Žuri da ne odocni, pa u nekoliko rečenica objasnio kako do Vratara. Ćazim zna dobro put, gazio ga još dok je u školu išao, rodio se i živi gledajući padinu s one strane Vratara.
“Držite se Pašinog puta i kod drugog mezarja lijevo uz kosu”, rekao je osvrćući se dok žurnim korakom i sa štapom u ruci neumorno podnogu grabi put. Hiti, sunce je već u zenitu. Pašinom kaldrmom koju je na mjestima uzeo čečar presjecali smo preko njiva. Blaga uzbrdica bez puno napora, za jedan sahat dobrog hoda bili smo na vratima Vratara.
Na samom ulazu među zidine starog grada, ili bar onoga što je ostalo od njega, leže dva stećka prevrnuta u zlatnožuti hrastov list (želim da vjerujem kako je to nauka učinila), prevrnuti su sa grobnice suhozidom ozidane. Prvi put saznajem da ispod stećaka imaju zidane grobnice ili je to slučaj možda samo ovdje zbog kamenjara u kojem se nije moglo zakopati. Putovanja su iskustva koja insanu daju mudrost, ali i nauk. Kosom na dvije strane od stećaka protežu se ostaci starog grada na mjestima utonuli posve u humus. Jasno su vidljive okrugle kule, njih tri, i zidovi dvorane u kojoj je boravio vlastelin, možda neki od banova, a možda je samo bila kasarna gdje je vojska odmarala jer kraljevski prijesto uklesan u stijeni iznikloj iz utrobe zemlje je nešto niže. Možda i nije kraljevski prijesto, možda je stražar na kapiji iz dosade uklesavao mjesto gdje će odmarati dok stražari, a ja vrlo dobro znam kako je vojniku dosadno na straži. Smrt je izjednačila kralja i stražara, samo je kameni prijesto još živ do određenog trena u nezaustavljivom protoku vremena.
Pogled kao u snu, luta na sve strane okolnih planina u nedogled, na duboke provalije ispod nogu od kojih tijelo zadrhti, a srce zatreperi, na kanjon rijeke Žepe čiji huk ne dopire u gnijezdo jastrebova. Sve je okovano tišinom, samo vjetrovi šapću i zvona mnogobrojnih stada daju ritam ovom spokoju. Osjećam žilu kucavicu prirode kako ravnomjerno huči, tamo u gustišu ptica crvenoperka se glasa, preplašeni gušter ispod kamena bježi, izoštravam čula kao da ih dašak vjetra liječi, osjećam svim svojim čulima, kao pauk kroz niti svoje mreže. Ni komadić ove ljepote ne mogu ponijeti sa sobom, osim onog što se u očima ogleda i utisaka što se u dušu uliju kao voda, oslobađajući je dunjalučkih okova.
