IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Znate li šta je ljubav u ime Allaha? Ja nisam znao, ona me je naučila takvoj vrsti ljubavi, u kojoj nema patnje i besmisla, samo povremeno tuguješ zbog privremenog rastanka. Još znam za takvu ljubav, još je osjećam i mislim da je nikada neću prestati osjećati jer je svaka takva ljubav vječna, tako barem kažu, a ja im sada vjerujem. Volim je i ne želim prestati voljeti. Možda ćete pomisliti da sam neki vjernik, ali, nažalost, nisam. Ono što je sigurno jeste to da vjerujem u jednog Boga, Tvorca svega što postoji, kao i mog života.
Vjerovanje u Njega sprečava u velikoj mjeri nemoral i broj samoubistava. Ja bih već bio pod zemljom da me moja vjera ne uči o suicidu kao jednom od najvećih grijeha prema Bogu.
U nauci doista postoje dokazi o postojanju jednog Boga, i ovo spominjem zato što je to nešto najbitnije na ovome svijetu — spoznati Boga!
Pitanje postojanja Boga poput je jednog okeana, a odgovor ili informacije u vezi s tim okeanom nalaziš samo ukoliko zaroniš u njegove dubine. Ako si već jednom zaronio, a izašao na površinu sa istim vjerovanjem u Njegovo nepostojanje, onda zaroni još jednom. Pitanje o postojanju Boga vrijedno je svake pažnje, vremena, vrijedno da opet zaroniš i na druga mjesta okeana, i u veće dubine.
Nastojao sam je približiti islamu, vjeri kojoj ni sam nisam bio blizak. A u suštini, zajedno smo joj sve više i više prilazili. Do sada sam djevojke volio i zbog fizičkog izgleda i zbog unutrašnje ljepote. Ali, nju volim i zbog onoga što osjeća prema Gospodaru svjetova.
— Ko je ona? — jednom su me upitali.
— Ona je savršena koliko to jedno ljudsko biće može biti. Jedinstvena, neponovljiva i neuporediva. Nisam do sada vidio nikog da tako voli našeg Gospodara, da osjeća toliku ljubav prema Njemu, ljubav koja je vodi ka velikim idealima, ljubav koja ju je preobrazila u dragocjenu ženu i velikog životnog saputnika. Ona Ga je zavoljela više od mene, više od mnogih, jer Ga je stavljala ispred svega. A ja sam volio njenu ljubav prema Njemu, divio sam joj se, zbog te ljubavi postala je to što jeste, i zaželio da Ga i ja tako zavolim, i više od toga, da zavolim Onoga ko mi ju je poslao, Onoga ko me voli više od nje.
Ona je prelijepa, predivna, pronicljiva, zanimljiva i šarmantna. Kada spomenem sve te njene osobine i dalje sve zvuči kao nešto uobičajeno, ali nije, jer sve to što je ona uveliko se odražava na mene, jer sam, zahvaljujući njoj, otkrio mnogo toga o sebi, o ljubavi i životu. Kad bi vidjela kakva je u mojim očima, pomislila bi da je više ovako niko ne može gledati i voljeti, sanjati, tražiti i čekati, i da niko ne može imati ovakvu volju da je učini sretnom. Ona zaslužuje samo ono najbolje.
Najbolji muškarac jest onaj kojem je omiljeni zadatak da svakodnevno usrećuje ženu koju voli.
Nikada je neću, ako Bog da, zaboraviti. Volio bih da i ona ne zaboravi mene. Čvrsto sam ubijeđen u to da, dok čuvam svoje “nikad”, i sebe sam sačuvao od zaborava.
Ništa nije kao jučer: jučer si bila pored mene, danas te nema, a ja se bojim da će to danas još mnogo potrajati, bojim se da naše sutra nikada neće doći. Sve što znam i želim jeste da budeš sretna makar po cijenu našeg sutra.
- GODINA
Umorna i olovna ponoć spustila se nad čaršiju. Utihnuli su i pijetovi. Sablasni mrak i tišinu prekine samo iznenadno sijevanje i udar groma. Počeo je silovit pljusak, nezapamćen u tom gradu, praćen snažnim olujnim vjetrom. Grmljavina koja je osvjetljavala grad bila je sve jača i jača, a vjetar sve snažniji i snažniji. Neki se ljudi osjećaju zabrinuto i pod stresom zbog mogućih prirodnih nepogoda. Tek kada ih nevolja snađe, osjete svoju bespomoćnost i sitnost.
Skoro sve ulice bile su puste zbog nepovoljnih uslova za vožnju. No, na jednoj cesti kretao se neki automobil u kojem su se nalazile četiri osobe: taksista, suvozač po imenu Osman, dok je pozadi sjedila njegova supruga Fatima, koja je nosila hidžab, a pored nje bila je njihova šestogodišnja kćerka.
Kiša se niz vjetrobransko staklo slijevala u jakom mlazu, tako da su brisači jedva mogli osigurati minimalnu vidljivost, i u jednom trenutku vozač više nije mogao vidjeti rubove ceste.
— Mogli smo ovdje stati dok nevrijeme ne prođe? — upita vozač nakon što uoči mjesto na koje bi se mogli skloniti sa ceste i sačekati da nevrijeme prođe.
— Ne znam. Kako god vi želite — rekao je Osman.
Nakon trenutka šutnje, vozač reče:
— Hajde, stat ćemo u Sapni, pa ćemo sjesti u neki restoran dok nevrijeme ne prođe.
— Da, dobra ideja. Loš je put za Sniježnicu, bolje bi bilo da sačekamo — reče Osman.
Fatima, brižna majka, u svom je krilu ušuškivala djevojčicu koja se bojala munje i grmljavine. Ni Fatima nije bila ravnodušna, znala je da su izloženi opasnosti. Konstantno je bio prisutan osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti. Vožnja postade znatno otežana kada uđoše u maglovito područje, put je postao vrlo klizav. Ni tada nisu htjeli zaustaviti vozilo jer su bili blizu mjesta u koje su se zaputili. Na uskom i krivudavom putu vozač je malo dodao gas, nakon čega izgubi kontrolu nad vozilom koje sletje sa puta prevrćući se niz strmine i zaustavi se na samoj ivici jednog visokog brda. Nakon nekoliko minuta, automobil je pao sa ivice i odmah eksplodirao.
…
U stanu koji se nalazi na posljednjem spratu stare zgrade u Tuzli, na periferiji grada, živi tročlana porodica. Prednost posljednjeg sprata jest što stanarima nema ko tutnjati nad glavom, ali u toku ljetnih vrućina svi bi radije trpjeli tutnjanje nego nesnosnu vrućinu kojoj su izloženi zadnji spratovi. Osnovni dnevni cilj i interesovanja ljudi koji žive u ovoj zgradi, a vjerujem i u većini zgrada, jest praćenje televizijskih emisija, ko je od komšija šta kupio i radio, spremanje obroka, praćenje djeteta u školu.
Dječak Samir gledao je crtani u dnevnoj sobi. U velikom dnevnom boravku najveću pažnju privlačili su oronuli zidovi koji kao da su obloženi zelenobijelom tkaninom nalik na krevetni čaršaf, dok je starinski truhli namještaj bio idealan kandidat za izbacivanje. Pored škripavih vrata sa kojih se boja davno oljuštila, nalazi se drveni ukrivljeni kredenac sa čijih je udubljenih polica izvirivalo neskladno poredano posuđe, a pored ormara stajala je stara gitara koju je dječak povremeno svirao, znao je nekoliko osnovnih akorda.
Majka Amina namršteno je ušla u stan. Dok je spolja, sa odjećom koju je nosila, izgledala kao uspješna poslovna žena, lice joj je pričalo sasvim drugu priču. Govorilo je o njenoj unutrašnjoj iznemoglosti, o psihičkom i fizičkom umoru.
— Mama, gladan sam, nisam jeo otkako sam došao iz škole — rekao je tihim glasom Samir.
Amini te riječi bijahu poput posljednje oštrice koja ju je pogađala pravo u čelo, dok su prethodne, na poslu, bačene u trbuh.
— Tek sam došla s posla, umorna sam! Nađi sebi šta u frižideru! Ne date mi se odmoriti! — rekla je mrozovoljno Amina krenuvši ka spavaćoj sobi.
Dječak tužno pognu glavu držeći se za izgladnjeli stomak. Da je barem nešto bilo u frižideru, dječak bi se do sada vjerovatno i snašao, ili da je bar imao nešto novca kod sebe pa bi u prodavnici uzeo nešto za jesti. Povrh toga što nije dobivao školski džeparac da bi mogao, kada zvono označi početak velikog odmora, zajedno pojuriti sa većinom đaka ka obližnjim prodavnicama, u kući nije imao ničega, morao je nastaviti gladovati. Opcija napretek, ali nijedna nije zavisila od njega, već od nepažnje i neodgovornosti roditelja.
U stan uđe Abdulah, Samirov otac, tridesetpetogodišnjak prosijede kose, srednje težine, otužnog i lošeg izgleda, držeći flašu piva u ruci. Pod utjecajem alkohola, nikad nije bio svoj, to je bila neka vrsta isključenosti iz svih životih dešavanja. Dok bi hodao, činilo bi se da će pasti svake sekunde. Prije deset godina iz faze umjerenog konzumenta alkoholnih pića prešao je u fazu prekomjernog pijenja, opijanja.
Ima ljudi koji krive druge za svoje neuspjehe ili za svoju nezaposlenost, pa iz tih razloga ruše drugima mir, a narušavanjem nečijeg mira zapravo činimo da duša izgubi sopstveni mir, tijelo je to koje često trpi posljedice.
Abdulah se približio Samiru.
— Gdje ti je majka?! — upita ga grubim glasom.
— U sobi je — reče Samir okrenuvši se samo da mu odgovori i nastavi gledati TV. Pored njegove mučnine zbog gladi, trenutno mu nije trebao i očev neugodni zadah iz usta.
Abdulah se uputio prema sobi. Tih otprilike osam metara, koliko ga je dijelilo od Amine, prelazio je za onoliko vremena koliko bi jednoj bebi trebalo da otpuže, štaviše, beba bi bila pobjednik svake utrke koju bi vodila sa njim.
Nije ni prešao prag, a već je postao glasan i svadljiv.
— Gladan sam, spremaj šta!
Naravno, šta bi drugo mogao reći do onoga što je njemu trebalo, nikada mu nije prošlo kroz glavu da pita šta njima treba. Amina se u tom trenutku presvlačila. Čuvši ga, izgubila je strpljenje.
— Šta ako si, zar ti nije dovoljno što te izdržavam, još i sluga da ti budem! A trošiš sve pare na alkohol, đubre jedno!
To ga mnogo naljuti. Izvadio je kaiš i počeo je brutalno tući. Vrisnula je, potom se srušila na pod. Dječak je sve to bespomoćno slušao, nije mogao ništa učiniti. Istukao bi ga svaki put kad bi mu se suprotstavio. Amina o tome nikom nije govorila, možda zbog sramote i mogućeg razvoda. Bila je zatočenik mahalskog rezonovanja i stalne brige o tome šta će ko reći, jednostavno nije imala snage da prestane misliti o tome i da prekine fizičko i psihičko nasilje kojem je bila izložena od svog bolesnog i nasilnog muža. Amina je znala da u mozgu svakog čovjeka postoji centar koji ga sprečava da čini loše i da, kad čovjek popije alkohol, taj centar postane onesposobljen. I zato se svim silama trudila da razumije Abdulaha, nadajući se da će doći dan kada će i on shvatiti da uništava i svoj i njihov život. Nadala se… Nada zadnja umire.
Ljutito zamahivanje kaišem toliko ga iscrpi da klonu, ali zadnjim atomima snage uspjede prezirno izustiti:
— Da si sad odmah napravila jelo! — nastavio je s nekim nezaluženim pravom i dalje zapovijedati misleći da oni zavise od njega, a zapravo od onog trenutka kada je počeo intenzivno piti alkohol ne samo da je postao teški ovisnik o alkoholu već i ovisnik o Amininoj plati.
Izađe iz sobe u dnevni boravak, sjede blizu uplakanog blijedog Samira.
— Nisam ja kriv što u ovoj prokletoj državi nema posla — reče Abdulah, obraćajući se sinu.
Nakon nekoliko minuta ponovo progovori:
— Sine. Džaba učiš školu kad ćeš završiti bez posla kao i ja. Jedino mi alkohol pomogne da zaboravim ovaj prokleti život.
Ovaj put, dok je govorio, gledao je u pivo. Dječak ga nije ni slušao, zbog sveg nasilja nad njegovom majkom, sve što bi mu uputio, bilo je lice preplavljeno bijesom. Kada ne bi sebično pričao o onome što mu treba, o zadovoljavanju svojih potreba zbog kojih je on ispaštao, pričao bi gluposti koje često nije ni razumio. Svi njegovi razgovori svodili su se na jadikovanje nad životom i sudbinom.
Abdulah bar nije pravio nikakve probleme u javnosti, živio je u oblaku opijenosti i sve frustracije ispoljavao na svojoj porodici. Živio je životom koji je zapravo bio sve osim života.
Kakav je život onoga ko nije koristan ni sebi ni drugima? Bijedan, sitan i žalostan! Samo što treba biti dovoljno trijezan da bi tu bolnu činjenicu shvatio i dovoljno razuman da bi je promijenio.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 5. 3. 1994. godine u Sapni. Nakon završetka osnovne škole, upisuje Behrambegovu medresu u Tuzli koju uspješno završava 2013. godine. Od početa srednjoškolskog obrazovanja veliku pažnju posvećuje umjetnosti. Prijatelje je često znala iznenaditi kratkim video klipovima koje je snimala i montirala s mnogo ljubavi i pažnje. Mensura je osvrte na događaje oko sebe bilježila i u malom dnevniku. Redale su se u toj čarobnoj svesci pjesme, priče, poezija. Često tiha i povučena nije dala naslutiti koliko se talenta krije u njoj.
Predsjednik je Uudruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni dio možete pročitati na linku ispod
http://kulturakalesija.ba/roman-u-nastavcima-nase-sutra-mensura-durgtovic-i/
