POGLAVLJE II
1986. GODINA
U tami prepunog, zadimljenog i oporim zadahom alkohola ispunjenog diskokluba, mladići i djevojke izvijaju se u divljem ritmu gromoglasnog urlikanja koje dopire iz zvučnika. Ako bismo tražili primjer za opću anarhiju, mogli bismo ga naći u ovakvim klubovima. Polupijani mladići i djevojke padaju u bezdan svakog mogućeg grijeha i ništavila, besmisleno tražeći smisao u ništavilu i gubeći sebe, svoju čast, moral, vjeru… Mnoge djevojke nepromišljeno i naivno uđu u takve klubove s nadom da će naći finog mladića koji će ih tretirati kao princeze, no, to je uzaludna misija, male su šanse da pronađu takvog na takvom mjestu.
Ples dviju oskudno odjevenih djevojaka plijenio je pažnju dva zgodna, visoka mladića koja su sjedila za stolom pomno posmatrajući te dvije prelijepe djevojke koje su se zavodljivo izvijale u ludom ritmu. Bili su otprilike istih godina, dvadeset tri godine. Govor tijela tih djevojaka kao da se obraćao toj dvojici mladića. Gledale bi ih pravo u oči, a onda bi suptilno skrenule pogled, zagonetno se osmjehujući i trudeći se da budu primijećene. Napetost je sve više rasla i u jednom trenutku mladići ustadoše i krenuše prema njima s očiglednom željom da ih zavedu. One to primijetiše, pa razmijeniše zagonetne poglede i nekako se zlobno nasmiješiše.
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Nemam običaj biti patetičan niti riječima izražavati prava osjećanja, ali ponekad i do toga dođe, jer bez obzira koliko bili ponosni i jaki, svi mi nekada moramo izbaciti svoja najdublja osjećanja. Koliko je samo lakše kada onome koga voliš kažeš da ga voliš, kada onome ko ti nedostaje kažeš da ti nedostaje. Baš za nas, osobe koje rijetko izražavamo prave osjećaje, ti trenuci izliva emocija ispunjeni su nekom neobjašnjivom čarolijom, a siguran sam da su ti trenuci još posebniji onima kojima svoje emocije izjavljujemo.
Baš u patetici ima najviše riječi. A meni se život sveo na patetiku. Sedmicama nisam izlazio, rijetko sam s kim uživo popričao. Često zgrčen kunjam i škiljim u plafon, ponekad bacim pogled vani i divim se samom sebi kako mogu biti toliki pećinski čovjek da mi je draži plafon od plavog neba išaranog oblacima od kojih uvijek možeš sastaviti priču, kamen od drveća i cvijeća, tepih od mlade zelene trave, tišinu od cvrkuta ptica, zagušljiv zrak od svježeg i čistog zraka. Otuđio sam se od svih, vjerovatno je to uzrok mojih patetičnih misli i sklonosti.
Naprimjer, dok jedem famozne toffe selection, bombone umotane raznim elegantnim omotima, izrađujem od tih papira male i neobične ruže. Dok ih tako brzo, spontano i s lahkoćom pravim, misleći na nju i ne znajući kako će ispasti na kraju, na moje iznenađenje uvijek ispadnu nekako posebne i raznolike ruže. Valjda zato što ona tako snažno djeluje na mene, inspirativno i poticajno. Potom zamislim da joj to dajem, a u tom zamišljenom trenutku čak sam i izgovorio: “Znaš li šta je vrednije od kupljene prave ruže? Ruža napravljena specijalno za tebe. A znaš li šta je bolje od napravljene ruže? Ona koja je uzgojena za tebe.”
Patetično, zar ne? Iako možda nikada neće saznati, počeo sam, u svojoj bašti, uzgajati cvijeće, jedne bijele ruže nazvao sam po njoj, one su zauzele kraljevski tron među tim rascvjetalim biljkama, pridavao sam im najviše pažnje. Sve to što činim možda bi neko nazvao bolesnom ljubavlju, ali nije, ovo je najčistije osjećanje koje sam u životu osjetio, i ja samo njegujem i čuvam to bogatstvo u sebi.
Ne patim, samo je svijet bez nje previše nesavršen.
Ili, naprimjer, jednom sam legao u svoj voljeni komforni krevet i pogledao u plafon. Vidio sam neku sićušnu crnu bubu, zatim sam rekao sebi da će, ukoliko ode u pravcu mog ormara, to biti znak da ću je sresti. Buba je naravno krenula u suprotnom pravcu. Ni igra znakova, u kojoj sam tražio izgubljenu nadu, nikako me nije htjela obradovati.
Takvi su moji dani bez nje, prazni. Doduše, čitav život me pratila praznina i samoća dok se nisam okrenuo vjeri, samo je vjera uspjela ispuniti potrebe moje duše i smanjiti osjećaj boli.
Malo je pravih ljudi, zato su mnogi na pogrešnim mjestima i traže onaj tračak sreće za koji su čuli da postoji, koji je našem postojanju neophodan. Dođu mnogi i na prava mjesta, ali se ne zadrže puno. Takvo je stanje, do pravih mjesta često postoji neka prepreka. Više nemamo gdje otići. Kao da smo osuđeni na prosječnost. Ali ja neću prestati iščekivati i tragati za pravim domom u kojem ću živjeti do kraja svog ispita.
Nedavno sam počeo pisati ovaj dnevnik, potrebna mi je svojevrsna terapija da olakšam tegobe koje me obuzimaju. Želim ovdje zabilježiti svoj prvi susret sa njom. Još dok sam imao šesnaest godina napustio sam Bosnu i otišao ilegalno u Njemačku, da se borim za svoje bolje sutra, davno mi je dodijao turoban život. Nisam imao ni roditelje, nikog. Zapravo, ne znam ko su mi roditelji, odrastao sam u domu za nezbrinutu djecu. Osobe koje tamo rade, nisu imale ni trunku naklonosti, razumijevanja i ljubaznosti. Stalno je bila neka dernjava, prema nama su se ophodili kao da smo stoka. Ono što mi je najviše bilo potrebno jeste dovoljno ljubavi i pažnje. Pobjegao sam odatle sa svojih petnaest godina. Tek tada sam ugledao bljesak svjetlosti koja razbi tamu, najavi zoru, novo svitanje i novi početak. Jednu godinu sam se za hranu i krov snalazio kako sam najbolje mogao. Ta jedna godina samostalnosti i iskušenja, poput gladi, hladnoće i bolesti, učinila je da sazrijem i suzbijem strah.
Krenuti sa dna najteža je i najefikasnija škola u koju te život upisuje.
Upustio sam se u tu veliku i opasnu avanturu, ilegalno sam otišao u Njemačku sa jednom skupinom ljudi. Boravili smo u šumama i napuštenim objektima, izloženi bolestima i stradanjima. Sve to još je više doprinijelo mom sazrijevanju. Radio sam, kao što bi rekli, nacrno i bio sam odlično plaćen za svoje zidarske usluge.
Počeo sam raditi kao pomoćnik majstorima jer u početku ništa nisam znao o građevini, ali brzo sam učio i stjecao potrebno znanje. Radio sam slasno i draga srca znajući da je sve to dobra nafaka. Mogao sam mnogo gore proći, mogao sam poginuti, dobiti neku tešku bolest ili završiti u zatvoru.
Od nule sam počeo, a znamo da je svaki početak težak, život mi je vremenom postajao sve ljepši sa materijalne strane. Ali opet ona praznina i nedostatak ljubavi ostala je ista, možda čak i dublja. Što si duže sam, sve više unutra toneš.
Otkako sam počeo raditi u Njemačkoj, štedio sam svaki dinar. Godinama sam napredovao i pokazao se kao izvrstan radnik koji je od običnog zidarskog radnika postao majstor svog zanata sa mnogo većom platom. Uvijek sam se družio sa pametnim i ambicioznim ljudima, čija me pronicljivost tjerala da intelektualno napredujem i da se obrazujem, a njihovi uspjesi bili su podsticaj za moje uspjehe.
Naravno, nisam mogao dugo biti bez dokumenata. Ne ponosim se time, ali jedan imućan prijatelj pomogao mi je da sredim dokumentaciju potrebnu za legalan boravak u Njemačkoj i od tada više nisam strepio od policajaca, od tog trenutka počeo sam razmišljati o svojoj budućnosti, o kupovini placa i gradnji kuće. Nikada nisam volio živjeti u stanu, stan nema onu komociju i mir koju daje kuća sa dvorištem, garažom i cvijetnjakom.
Nisam se vraćao u Bosnu, a ako bih ikada išao u Bosnu, išao bih zbog svog prijatelja, jedinog iskrenog i pravog sa kojim sam živio u domu za nezbrinutu djecu. Uspjeli smo održati kontakt preko telefonske linije. Čovjek nikad ne može zaboraviti odakle potječe, tako da je Bosna, uprkos lošem životu, uprkos tome što nemam porodicu, bila tu negdje u srcu. Do svoje dvadeset treće godine uspio sam sagraditi prizemnu montažnu kuću. Namještaj sam pomalo kupovao, jedno po jedno.
POGLAVLJE III
1986. GODINA
U trenutku kada je netaknutu i utihnulu prirodu počela obavijati noćna tmina, snažna eksplozija obasjala je usnulu šumu, a drveće koje se nadvijalo nad makadamskim putem savilo se poput aveti koja se trudi da svojim kandžama gurne automobil u provaliju nad kojom se zaustavio. Sklupčana ispod jednog drveta nepomično je ležala djevojčica koja se uspjela izmigoljiti iz auta nekoliko minuta prije nego što je skliznuo u mračni ambis. Prije nesreće djevojčica je ležala u majčinom krilu. Dok je auto skretao sa puta, Fatima je instinktivno postupila, snažno je zagrlila svoju kćerku kako bi je zaštitila. Kada se auto prevrnuo i nakratko zaustavio na samoj ivici brda, svi su bili bez svijesti, osim slabašne djevojčice koja je nekako uspjela otvoriti vrata i nepovrijeđena izaći iz auta. Stajala je pred autom grčevito dozivajući majku i oca, prestrašena i klonula, pokušavala ih je osvijestiti, ali bezuspješno. Plakala je od nemoći.
Auto se naginjalo prema dolje. Spazivši to, odmakla se, a auto je odmah skliznulo sa ivice i u ponor odnijelo njenog oca, majku i taksistu. Njihova su tijela izgorjela, kao i sva dokumentacija na osnovu koje su mogli biti identifikovani.
U stanju očaja, izgubljenosti, uplašena djevojčica imala je sve manje snage da se kreće, bespomoćnost je obuzimala njeno nejako tijelo, koje se prepuštalo omaglici koja joj je titrala pred očima, stavljajući crnu koprenu na njene umorne oči i vodeći je u bezdan potpunog mrak. Dok je uplakana trčala, u mislima su joj se smjenjivale slike: slika krvave vozačeve glave naslonjene na volan, slika mrtve majke čiji je stisak u trenu splasnuo i postao hladan, slika eksplozije auta, dok se plamen kovitlao visoko i načas osvijetlio noćno nebo.
Svi ti strašni prizori dolazili su izgubljenoj djevojčici dok je trčala nepoznatom šumom. Lutala je nekoliko minuta dok se u jednom trenutku nije okliznula i pala.
***
U staroj jednospratnoj kući živi sama nana Tima, brižna i usamljena starica, plavih milih očiju i nježnih toplih ruku. Imala je dom koji nije imala s kim dijeliti, dom čija je praznina još više podsjećala na njenu usamljenost i samoću. Kuća, spolja okrečena u bijelo, izboranih i ispucalih zidova, širom otvorenih mušepaka na tri uska prozora kao da je dozivala posjetioce, mameći ljepotom svojih ulaznih drvenih vrata. Nana Tima živjela je sama u tri male sobice, bez nužnika. Iako je sa spoljašnje strane kuća izgledala oronulo i staro, unutrašnjost je bila dobro očuvana. Kuhinjski prozor u ljetnjem periodu često je širom otvoren kako bi grabio svjež seoski zrak. I sada je bio otvoren dok je nana sjedila u staromodnoj šarenoj fotelji dozivajući uspomene sa porodične slike na kojoj su se nalazili njen muž i dva sina koji su ubijeni u ratu. Gledajući izblijedjele slike, niz njeno naborano nurli lice slijevale su se suze.
U tom trenutku, niotkuda, ispred otvorenog kuhinjskog prozora, pojavi se mali plavokosi dječak na kojem je visjela prljava i izgužvana odjeća. Dok je krišom ulazio u kuhinju, prvo što mu je privuklo pažnju bio je frižider koji otvori oduševljeno i pohlepno pogledom poče prelaziti po ukusnoj hrani i namirnicama koje su mamile sa polica. Raširi svoju poderanu zakrpljenu majicu i u nju brzo poče stavljati sve što mu se našlo pod rukom.
Natrpao je štošta u majicu i zatvorio frižider. Čim se okrenuo, ugledao je nanu koja ga je posmatrala sa kuhinjskog praga. Uplašen ispusti hranu iz majice, a po kuhinjskom podu rasuše se konzerve paštete, salama, pavlaka i nekoliko kriški hljeba. Dječaka kao da je nešto zaledilo, ukočeno je posmatrao nanu očekujući njenu reakciju. Tima je prva progovorila:
— Sine, ima na stolu i banana ako hoćeš, uzmi slobodno, ne stidi se — nježno ga ponudi.
Iznenađeni dječak kao da je zanijemio, nije imao ni hrabrosti reći nešto nakon svog nestašluka.
Tima laganim korakom priđe stolu i pokazujući na banane reče:
— Uzmi, uzmi slobodno, ne stidi se, jedi koliko hoćeš. Možeš i ovdje jesti.
Dječak koji je u tom trenutku očekivao da će ga zapljusnuti val kritika, čudio se mirnoj reakciji nane i samo je uspio promrmljati:
— Dobro — radostan što neće dobiti nijednu grdnju.
Sageo se da pokupi sve što se rasulo po podu, a onda je sve stavio na kuhinjski stol i pohlepno navalio na hranu, toliko je bio gladan kao da danima nije jeo, a nana ga je samo milostivo i blagonaklono posmatrala.
Dječaka su još kao dvomjesečnu bebu ostavili kod kontejnera za smeće. Tada ga je našao romski prosjak koji nije imao desnu nogu. Vidjevši u njemu priliku za lakšu dobit i veću korist, za naredne periode svog života, uzeo ga je sebi, znajući i računajući na to da će mu narod, ako tokom prošnje u naručju bude držao bebu, lakše smilovati i udijeliti nešto novca, a kada je napunio četiri godine, tjerao ga je da ide od stola do stola po ugostiteljskim objektima i da sjedi po ulicama. Kako je vrijeme prolazilo, dječaka su prisiljavali da prosi na više načina, a jedan od njih jeste da građanima pokazuje različite isprave o navodnom socijalnom stanju. Stajao je ponekad na raskrsnicama, pred semaforima.
Dječak, nasmijan od uha do uha, najeo se kao nikad u životu. Iz kuhinje mu nana donese čaj:
— Popij čaj — reče pružajući šolju.
Spuštajući se lagano u fotelju, Tima upita:
— Kako se zoveš?
— Denis.
— Gdje su ti roditelji? Nije mu prijalo pitanje.
— Nemam roditelja. Živim sam na ulici sa jednim invalidom, zajedno prosimo.
Nana ga nježno pomilova po kosi.
— Ne diraj me — reče drsko sklanjajući njenu ruku sa svoje masne i raščupane kose.
— Zašto?
— Nemoj me tući, molim te! — povikao je uznemireni dječak. Tima stavi naočale i pažljivije pogleda dječaka, na kojem tada jasno vidje modrice, a pogled joj se zadrža na njegovim ušima, koje su poprimile plavocrnu boju. Dok je sa suzama u očima gledala to napaćeno nejako biće, njenu dušu preplaviše zaštitnički majčinski osjećaji i spontano reče:
— Ja živim sama, voljela bih da živiš sa mnom ako želiš? — s prizvukom gorčine tiho upita.
Čuvši ovo, dječaku se popravi raspoloženje.
— Nego šta ću, bolje da živim u ovoj palati nego na ulici — reče gledajući u njeno zlatno prstenje koje mu izmami neku vrstu zločestog osmijeha.
Tima mu se slatko nasmija. Jednim osmijehom Denis bi otjerao svu samoću koja ju je neprestano stezala, zaboravila bi sve i osjetila život. Brišući suze reče:
— Drago mi je što želiš ostati. Sutra, ako Bog da, idemo na pijacu da ti nakupujemo odjeće.
— Jeeee! — dječak poče skakutati od sreće.
— Al’ sad, prvo na kupanje.
— Oh, ne — namrgodi se Denis.
— Moraš. Vidi se, kakav si prljav, k’o da si se valjutao po blatu. Hajde, hajde!
— Neću! Neću!
— Ako se okupaš, pokazat ću ti jednu veliku sobu koja će biti samo tvoja.
Ponovo mu se raspoloženje popravi.
— Može! — uzviknu i sam potrča prema kupatilu.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za (I dio) klik OVDJE
Za (II dio) klik OVDJE
