(1986. godina)
U jednom mjestašcu nedaleko od Sapne, iza spletene vinove loze, koja se prostire duž cijelog travnjaka ograđenog uskom kamenom ogradom, nalazi se dvokatna bosanska kuća čiji spoljašnji izgled svjedoči o minulim toplim vremenima. Svojom ljepotom i neobičnošću prolaznike mame motivi sa stećaka, koji su oslikani na bijelom zidu kuće, i na prvi pogled govore o slikarskom umijeću tridesetsedmogodišnjeg domaćina Akifa, podbuhlih očnih kapaka i zalizane crne kose. Sa ulice se vide tri mala tamnocrvena drvena prozora na kojima se vjetar igra sa mušepcima, koji svojom škripom kao da se žale i dozivaju domaćina da ih bolje pričvrsti. Sa Akifom živi njegova tridesetdvogodišnja supruga Hasija i osmogodišnji sin Dženan. Akif je davno ostao bez posla i od tada preživljava baveći se poljoprivredom, uzgajajući razno voće i povrće, a nedavno je u prizemlju svoje kuće, na opće Hasijino negodovanje i nezadovoljstvo, otvorio i kafanu u kojoj je prodavao i posluživao svoju domaću rakiju.
Uvijek nasmijana i susretljiva domaćica Hasija, kao i svakog jutra, krenula je prema štali. Dok su druge žene maštale da napuste selo i odu živjeti u grad, Hasija je uživala u životu na selu, toliko da bi čak i kada je išla u njivu ili štalu uvijek izgledala tako lijepo, a naročitu pažnju posvećivala je urednosti svoje kratke kestenaste i pomalo valovite kose koja se uvijek presijavala na suncu, dajući njenim bademastim zelenim očima odbljesak vatre. Svojim toplim osmijehom i bjelinom zubi u ljudima je izazivala povjerenje i poštovanje. U trenutku dok je čvrstim koracima koračala prema štali, mršavim ali jakim rukama koje su se pružale ispod crvene košulje, otresajući sa duge crne suknje prašinu, Hasija je na trenutak zastala i, ugledavši na drvenom stolu u blizini štale plastičnu flašu, pošla je da je uzme i ostavi uz štalu. Kada je došla do stola, ugledala je malu djevojčicu, koja je mokra, bosa i prljava ležala u travi. Hasija brzo uze flašu vode sa stola i malo pokvasi lice djevojčice pokušavajući je osvijestiti.
Djevojčica se probudi, drhrteći od hladnoće, a ugledavši nepoznatu ženu, uplaši se i poče snažno dozivati majku.
— Smiri se. Neću ti ništa — pokušavala ju je smiriti Hasija.
Uplašena djevojčica i dalje je plačljivim glasom dozivala oca i majku. Hasija nije znala šta da radi.
— Šta ti se desilo? — upitala je ne očekujući odgovor koji nije ni dobila.
Brižljivo je ogrnu svojom jaknom i uze je u naručje da je utješi. Njen suprug Akif, gord i svojeglav, nije vjerovao u Allaha kao jedinog Boga, nije vjerovao ni u šta, religija je za njega bila kao neka stara tlapnja. Dok bi Hasija namirivala krave, on bi u svojoj kafani lagano ispijao rakijicu, a njihov sin Dženan polahko bi se pripremao za školu. Otac mu je bio najveća prepreka za odlazak u džamiju. Kada bi prekršio očevu zabranu, Akif bi krenuo za njim sa prutom u ruci. Kako bi ga vratio kući, uvijek je koristio nasilni odgojni metod, tako da dječak nikada nije provirio u mesdžid.
Hasija je ponekad obavljala namaz, a dok bi klanjala, Akif, koji kao ateista nije vjerovao u zagrobni život, u inat bi je provocirao i remetio koncentraciju. Ovog jutra Hasija, iscrpljena, pažljivo noseći djevojčicu stotinama metara, blatnjavim putem i kroz rosnu travu, pojavi se sa djevojčicom koja je bila u nekom stanju polusvijesti.
— Šta je bilo, šta se desilo?! — iznenađeno ustade Akif.
— Ma ne znam, našla sam je u našoj njivi kako leži onesviještena.
— reče zabrinuta Hasija.
— Nešto se sigurno desilo. Možda je roditelji traže, trebamo obavijestiti policiju — usplahireno reče Akif.
Hasija je stavila ruku na njeno čelo:
— Ima temperaturu. Promijenit ću joj prvo odjeću, mora se utopliti.
U njihovoj kući uvijek je na raspolaganju bila gostinjska soba koja je odisala svježinom, mirom i toplinom. Djevojčicu su smjestili u tu sobu.
Presvukla ju je u topliju odjeću i otišla skuhati čaj. Kako je Hasija bila izrazito emotivna osoba i sve je proživljavala jače od većine ljudi u svom okruženju, tako je i snažno saosjećala sa djevojčicom. Imala je utisak da je djevojčica uopće ne čuje, kao da joj je um izoliran od tijela u neki drugi strašni svijet. Neprestano se pitala šta joj se to desilo pa je završila u njenoj njivi. Bila je sasvim sigurna da nije iz njenog kraja, jer poznavala je skoro sva lica u svom selu.
Desetak minuta bilo je dovoljno da se djevojčica utopli, povratila je svijest, a uto je došla i Hasija noseći na bakarnom poslužavniku šoljicu vrućeg čaja.
— Vidim da ti je malo bolje — reče pružajući joj čaj.
Djevojčica se sada činila sabranom i spokojnijom, a Hasija u tome vidje priliku da nešto sazna o njoj.
— Kako se zoveš? — upita je.
— Merjema — odgovori šapatom.
— Je l’ možeš sada reći šta ti se desilo?
Djevojčica nije mogla objasniti. Taj snažni doživljaj bio je toliko šokantan i dramatičan za nju da je ostavio veliki strah i psihičke traume koje joj nisu dozvoljavale da priča o tome jer ni sama nije shvatala šta se desilo. Sve što je znala u tom trenutku jeste da pored nje nema njenih roditelja i da želi da dođu po nju.
Akif i Hasija pomislili su da je napuštena ili izgubljena. Prijavili su taj slučaj u obližnju policijsku stanicu. Policija je istraživala da li je negdje prijavljen slučaj nestanka djevojčice, međutim, prošla je sedmica i ništa nisu mogli saznati. A djevojčica nije željela pričati, trauma je izazvala razne tjeskobe, od poremećaja u ishrani, košmara i nemira, preosjetljivosti i povučenosti. Sve što je uspjela reći jeste svoje ime, a poslije toga često je plakala, dozivala majku i oca, ali nikada njihovim imenima. Kada bi je upitali kako se zovu roditelji, samo bi šutjela.
Merjema je vremenom Akifu postala teret, kojeg bi se rada srca riješio, da nije bilo darežljive i dobrodušne Hasije. Odavno je izgubio posao, a još je pored svoje porodice morao i nju izdržavati. Ono što bi zaradio u kafani, ne bi bilo dovoljno ni za plaćanje mjesečnih računa. Nije računao na to da će se slučaj djevojčice ovoliko odužiti, a pogotovo nije računao na to da je Hasija planira zadržati zastalno.
U međuvremenu, tijela koja su pronađena u teškoj saobraćajnoj nesreći, poslata su na identifikaciju. Do sada su uspjeli identifikovati taksistu, dok tijela ostala dva putnika još nisu, proces se odvijao veoma sporo jer su tijela skoro potpuno izgorjela.
Taksista je bio Senad iz Sniježnice, koji se već godinama bavio taksiranjem. Nakon identifikacije, njegova djevojka bila je obaviještena o tragičnoj nesreći, jer nije imao porodicu, odrastao je u domu za nezbrinutu djecu, a kasnije se osamostalio i krenuo od nule. Mještani su ostali u šoku jer je poginuo dan prije svog vjenčanja. Djevojka je svjedočila da je imao jednog prijatelja Osmana iz Njemačke kojeg je pozvao na svoje vjenčanje i po kojeg je te noći autom išao u Sarajevo. Ove su informacije pomogle za lakšu identifikaciju ostalih tijela.
Merjema bi ponekad izustila i neku njemačku riječ, što je iznenađivalo Hasiju i Akifa.
— Čekaj, možda je kćerka nekih iz Austrije ili Njemačke, zna i bosanski i njemački?! — reče Akif.
— Ne znam. Možda. Ali šta ćemo kad niko nije prijavio njen nestanak. Ovo mi je baš čudno. Ne znam šta da radim, a ne možemo je tek tako u obdanište dati, niti raspisati oglas pod naslovom “Čija je djevojčica”.
— Možda ju je majka napustila — pomislio je Akif.
I često su tako započinjali razgovore pune pitanja, pretpostavki, zbunjenosti. Nakon svakog tog razgovora Hasija bi rekla:
— Neka je kod nas dok neko ne prijavi nestanak.
Već se i navikla na nju, ne bi joj bilo svejedno tek tako je izgubiti, a ne bi, naravno, oklijevala dati je roditeljima. Akif bi ponekad pomislio da su joj roditelji možda bogati i da bi imao velike koristi ako bi ih našao. Ponekad bi i pokušao nešto učiniti povodom toga, ali sve je bilo uzalud.
IZ NJENOG DNEVNIKA
Prije mjesec dana moj brat je angažovao iz neke firme građevince da nam naprave drugi sprat, u koji bi se on nastanio sa svojom budućom suprugom. Moja je obaveza bila da im spremam doručak i ručak. U svemu što sam mogla, nesebično sam pomagala, dok bih se rano noću sva iscrpljena srušila na krevet. Otac nam je umro prije sedam godina, a majka se potom ubrzo udala, tako da su svi kućni poslovi pali na moja leđa. Završila sam srednju školu, o zaposlenju nisam ni razmišljala zbog posla koji već imam u kući. Nijedan se brat do sada nije ženio, a bez ženske ruke nikako ne bi mogli.
Nikada nisam mogla ni pomisliti da ću mladića svojih snova sresti na skeli svoje kuće i da će mi baš on probuditi one emocije o kojima sam samo slušala i čitala od drugih. Kada neprestano pjevušite, kada nestrpljivo čekate da ga vidite, kada vam obrazi pocrvene, a oči zasijaju, to nas sve prosto počne odavati. Zbog njega sam svaki posao pomno i s radošću izvršavala, jedva sam čekala da dođe vrijeme kada trebam poslužiti majstore.
Primijetila sam ga jer se izdvajao od drugih svojom povučenošću, posebnom ljepotom i mudrošću. Pretpostavljala sam da su svi bili Nijemci pa sam za prvi dan njihovog rada, pored čorbe i pite, pripremila i svinjsko pečenje. Poslužio se čorbom, ali nije svinjetinom, što sam primijetila.
— De, uzmi mesa — rekla sam mu, na što je on samo odgovorio:
— Ne, hvala, ne mogu.
Tada je njegov kolega dodao:
— Ne jede on svinjetinu, musliman je.
Čuvši ove riječi, posramih se što ga ponudih i što ih prije ne upitah da li svi jedu svinjetinu, jer da sam znala da ne jede, upitala bih ga koje meso konzumira, no, nikad nije kasno.
— Jedeš li piletinu i govedinu? — upitala sam.
— Da, jedem — nekako je odisao skromnošću. Nisam odoljela, znatiželja me pobijedila, pa sam se upustila u dalju konverzaciju.
— Uvijek me zanimalo zašto je muslimanima zabranjena svinjetina. Možeš li mi objasniti?
Ovo pitanje izmami mu osmijeh na lice.
— Koja sam ja glupača! — to je prvo što sam pomislila.
— Da, mogu, ali nakon što završe sa jelom — reče i opet se isto osmjehnu. Bi mi lakše, samo je pomislio na to da bi bilo neprijatno navoditi razloge dok doručkuju, što je dovoljno govorilo o njegovoj općoj kulturi.
Nakon što su doručkovali, rekao je:
— Kad završiš svoje obaveze, dođi da ti objasnim zašto ne jedemo svinjetinu. Ja ću raditi i usput ti objašnjavati, ako ti taj način neće predstavljati nikakav problem?
Prosto sam bila iznenađena njegovom zrelošću, upitala bih ga koliko ima godina, ali to nikako nisam smjela.
— Može, naravno — bilo je sve što sam uspjela reći.
Brzo sam odnijela hranu, oprala suđe, a konstantno me je pratila neka nejasna drhtavica. Popela sam se na sprat koji su radili. On je bio na jednoj strani kuće gdje je uzimao malter i postavljao blokove, činilo se kao da je uživao u tome.
— Tu sam — to mi je nekako bilo najprikladnije da kažem. On je automatski počeo objašnjavati ne prestajući sa radom.
— Svako Božije stvorenje ima svoju svrhu, to se odnosi i na životinje i na vegetaciju, a posebno na ljude. Zmije su važna karika u prirodi, regulišu brojnost glodara, dok je svrha svinje da pokupi ili pojede što više nečistoće i otpadaka na Zemlji i na taj način doprinosi, nekim dijelom, čistoći planete. Niko nije ni rekao da je svaka životinja stvorena za ishranu, to je poznata činjenica, tako ni svinja nije stvorena za tu svrhu. Moderna medicina dokazala je da je svinjsko meso veoma teško za probavu i opasno po zdravlje, prenosilac raznih zaraznih bolesti. I prije nego što je to medicinom utvrđeno, Allah, dželle šanuhu, u časnom Kur’anu, koji je objavljen prije 1.400 godina, striktno nam je zabranio konzumiranje svinjetine. Sve što mogu reći jeste: hvala Allahu, koji nas je sačuvao od tog zla prije nego što smo došli do spoznaje o njegovoj štetnosti.
Svojim objašnjenjem ostavio me je bez riječi jer sam znala da ne mogu pobiti jasne činjenice. Mladić je bio u pravu, ma koliko god nas istina zaboljela. Zapitala sam se: Zašto ga jedemo kada se čak i u Bibliji zabranjuje?
“A svinja, iako ima papak, i to papak razdvojen, ne preživa — za vas je nečista. Njihova mesa nemojte jesti niti se njihove strvine doticati — za vas su one nečiste.” — (Biblija, Levitski zakon, 11:7)
“Oni koji jedu svinjetinu, nečisto i miševe — svi će zajedno izginuti, riječ je Jahvina, Ja dobro poznajem njihova djela i njihove namjere.” — (Biblija, Izaija, 66:17)
A onda mi je pao na pamet alkohol. Mladići stalno piju, štaviše, brat mi je prije petnaest minuta rekao da odem kupiti pivo za majstore. Svi znamo za štetan učinak alkohola, a uprkos tome većina ga pije. A onda mi se javilo još jedno pitanje.
— Hvala na objašnjenju. Ne mogu da se ne složim. To je činjenica kojoj svi okrećemo glavu kao i činjenici da je alkohol štetan, ali, imam jednu nedoumicu, alkohol je, također, vama muslimanima zabranjen, čula sam da umjerena doza alkohola ima pozitivnog efekta. Zašto ga ne biste mogli konzumirati u umjerenoj količini?
Morala sam i to upitati kada smo već zašli u zanimljivu konverzaciju.
— Umjerena količina alkohola samo je zabluda koju su propagirali mediji jer svim tim kompanijama ne odgovara priznanje da bilo koja količina loše utječe na naš organizam, odnosno šteti srcu, što su istraživanja i dokazala — ponovo je diplomatski objasnio i vjerovala sam mu.
— Znam mnogo muslimana koji piju alkohol, odnosno skoro svi muslimani koje sam upoznala piju alkohol bez obzira na to što im vjera zabranjuje. U svakom slučaju pitat ću te, pošto trebam ići u prodavnicu da kupim za vas pivo, piješ li?
— Ne pijem! — rekao je, a meni je to bilo drago čuti.
POGLAVLJE IV
1988. godina
Pješačkim putem krenula je u školu mala gojazna osmogodišnja djevojčica po imenu Azra, noseći na leđima školski ruksak, a u prsima golemu tugu zbog gubitka majke. Tuga za majkom često je slala jake valove koji bi razdirali svaki dio nje. Prerana smrt njene majke odrazila se na Azru, tako da je postala jako sramežljiva, mirna, osjećajna i nenametljivo znatiželjna. Imala je običaj nazivati islamski pozdrav selam pri ulasku u učionicu. Ni ovaj put nije bio izuzetak.
— Selam alejkum!
Neki odgovoriše na lijep islamski pozdrav dok neki, poput dječaka Samira, vidješe priliku za izrugivanje.
— Ćao i tebi, Azra! — odgovori podrugljivo Samir i nasmija se zajedno sa svojim drugovima.
— Debela — dodao je još jedan dječak ismijavajući je. Svi đaci se zajedno sa njim nasmijaše.
Bez obzira koliko bio mlad, neke osjetljive i uvredljive riječi ostanu zauvijek urezane u sjećanju, kao podsjetnik na trenutak osjećaja bezvrijednosti i suvišnosti. Azra je pretrpjela ovu uvredu, ali i mnogo drugih prije ove. Ljudi tako bezosjećajno i nepromišljeno upućuju uvrede drugima kao da ne znaju da se već sutra oni mogu naći na mjestu onoga koga vrijeđaju, zaboravljaju da će doći dan kada će iščeznuti njihova mladost i ljepota i da će ih tada ljudi procjenjivati na osnovu duševne ljepote ili ružnoće.
Ljepota i čistoća duše manifestira se na čovjekovo lice, pa tako postoje osobe koje i u pedesetim godinama izgledaju mlado i poletno. Lice jedne nane koja redovno uzima abdest i klanja, zrači nurom i blista, zategnuto je i ne trebaju joj nikakvi korektori ni puderi, za razliku od mnogih djevojaka kojima se tama ogleda na licu i koje već u dvadesetim izgleda naborano. Već je davno rečeno da je ljepota prolazna, ko je umije čuvati, može je čuvati samo do svoje smrti ili do duboke starosti.
Zasigurno, najljepša šminka za djevojke jest abdest, najljepša krema za lice i ruke jest abdest.
Bez obzira na Azrin izgled, ona je prije svega dijete, šta ona zna o tome da treba umjereno jesti prvenstveno zbog svog zdravlja? Čovjek do svoje šerijatske punoljetnosti nije odgovoran za svoje postupke upravo zbog toga što tek u tom periodu usvaja znanje o odgoju, o lošem i dobrom. Prije ispita moraš pripremiti gradivo, tek onda ideš na zakazani ispit, u punoljetnost.
Samir, Azra i Denis, pohađali su školu u Tuzli, bili su Merjemini vršnjaci. Starateljstvo nad Merjemom preuzeli su Hasija i Akif, koji su je upisali u osnovnu školu u Sapni. To Akifa nikako nije radovalo, protivio se tome, ali Hasija je bila uporna i uspjela je zadržati Merjemu.
Sa osam godina upisali su je u drugi razred osnovne škole, zajedno sa njenim vršnjacima koji su prošle godine učili slova, dok je ona ove godine na testu pokazala zadivljujuće rezultate, već je znala čitati, pisati, sabirati i oduzimati. Njeni rahmetli roditelji, Fatima i Osman, bili su jedni od onih rijetkih roditelja koji žele da njihovo dijete nauči što prije čitati i pisati, pa su joj u tome i pomogli.
Tijela Fatime i Osmana su identifikovana, a pošto Osmanovu bližu rodbinu nisu mogli pronaći, javili su Fatiminoj porodici o njenoj smrti i smrti njenog supruga. Fatimin brat ostao je šokiran viješću, preplavila ga je silna tuga. Kako Fatimin brat nije poznavao bosanski jezik, maternji mu je bio njemački, uspjeli su uspostaviti komunikaciju na engleskom. Oko mjesta ukopa i dženaze svoje sestre dogovorio se sa vlastima. Nakon što spusti slušalicu, trkom ode da kupi avionske karte za sebe i brata.
Djevojčica se još uvijek nije mogla privići na to da više nikada neće vidjeti svoje roditelje. Vrijeme proteklo od nesreće bilo je sumorno, nespokojno i ispunjeno tugom, a sve je lakše prevazilazila uz Hasijinu majčinsku ljubav. Često se prisjećala svojih rahmetli roditelja, njihovih riječi i savjeta:
— Kćeri, Allah je stvorio tebe u maminom stomaku. Mama te je rodila zahvaljujući Njemu. Ti Ga ne možeš vidjeti, ali jednoga dana, na onom svijetu, to ćeš moći… voli Ga da bi otišla u Džennet i jednoga dana Ga vidjela.
— Babo, šta je to Džennet? — upitala ga je znatiželjno.
— To je jedan prelijep park, pun zelenila, slatkiša i svega što poželiš.
— Kad ćemo ići!?
S obzirom na to da je bila mala, Osman joj nije znao dati adekvatan istinit odgovor koji bi razumjela, no, nije ni propustio priliku odgovoriti joj onako kako je mogao u tom trenutku.
— Ići ćeš kada malo porasteš, sama moraš naći put do njega.
Kako su samo naše duše egoistične, neumoljive i zaluđene brigom o lažnim zadovoljstvima i potrebama, toliko su povodljive i opčinjene sobom da su zaboravile jedinu neophodnu potrebu! I nikad neće biti potpune bez nje. Potpuna je samo ona duša koja robuje svome Gospodaru, koja iskreno vjeruje i čini dobra djela u ime Onoga koji zna bolje od nas ko smo, i prije nego što nas je stvorio, znao je svaki dio našeg osjećaja, znao i zna! Obećao je Svoju milost onima koji joj se nadaju, obećao je kaznu onima koji uporno glave okreću, a On ispunjava obećanja!
Djevojčica se potom sjeti majčinih riječi:
— Uvijek, šta god ti treba, traži pomoć od Allaha, samo On ti može pomoći i dati sve što poželiš.
Sjećanje na ove riječi unosilo je neki smiraj u njenu dušu. Obrati se u mislima Allahu:
— Allahu, znam da su mama i babo sada kod Tebe, i da su sigurno sretni. Molim Te, pomozi mi, sada imam samo Tebe i to mi je dovoljno.
Hasija, nakon hiljadu pokušaja da iz nje izvuče nešto o njenim roditeljima, sada se odluči za još jedan.
— Mila moja, nedostaju li ti roditelji? Gdje su? Merjema je udahnula duboko, pa potom odgovori:
— Moj otac zvao se Osman, a mati Fatima. Preselili su na drugi svijet istog dana kada sam se ja izgubila. Nemam druge porodice.
Oči joj posuziše.
— Ali ne želim ići odavde, nemam gdje, nemam nikog!
Hasija je zagrli čvrsto i sažaljivo, a oči joj orosiše suzama. Ne prođe ni nekoliko sekundi a Merjema se prisjeti onog trenutka kada ju je majka pri slijetanju auta jako zagrlila, taj posljednji zagrljaj nikada nije mogla zaboraviti, na neki način uvijek ga je osjećala.
— Ne brini, ovo je tvoja kuća. Nećeš nigdje ići.
U međuvremenu, Fatimina braća stigla su na mezarje nakon dženaze, iznemogli i nenaspavani. Jedan od njih, sa gorkim suzama u očima, reče:
— Vidiš šta si sebi uradila. Bog te kaznio! Nadamo se da će ti On oprostiti! — a drugi dodade:
— Neka ti je lahka zemlja, sestro! — a potom obojica staviše cvijeće i napustiše mezarje.
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Berlin. Cijeli grad miriše na nju, osjetim samo u njemu drugačiji miris zraka i zato tu dišem i plućima i dušom. U tom gradu po prvi put sam udahnuo ugodan, dragocjen i ispunjen život, udahnuo sam čuvenu ljubav, taj jedan zajednički osjećaj pun iskrenosti i poštovanja. Ovaj grad uvijek cvjeta i živi od nagomilanih uspomena koje nikada neće izblijedjeti. Svaki put s teškom mukom dođem u ovaj grad, jer znam da ću još teže otići iz njega.
Prolazim ulicom kojom smo zajedno prolazili, posmatram prodavača raznih pernatih životinja, a među njima su i bijeli golubovi. Zamišljam kako ću jednoga dana sa njom ponovo tu doći, kupiti sve te zatvorene i bojažljive životinje u kavezima i pustiti ih na slobodu. Njoj sam prepuštao čast da ih pušta iz kaveza, to su dva neprocjenjiva bogatstva za oči: vidjeti njen prekrasni osmijeh dok to radi i vidjeti kako te ptice šire svoja krila prema slobodi.
Nekada razmišljam o tim ljudima koji osude životinje na zatvor iako nikakav prekršaj nisu napravile. Zar plemenitom golubu, pored Božijeg dara — krila, može biti ljepše da bude zatvoren? Zar bi vama bilo svejedno kada bi vas neko samo tako bezrazložno smjestio u invalidska kolica i ne dao da hodate, lišio vas slobode? Neki ljudi paze da ne ubiju mačku ili psa na putu, i mnoge druge životinje, bez dobrog opravdanog razloga, dok je nekima lov hobi. Ne znam, doista, kako tako olahko i bez potrebe ubijaju divljač, Allahova stvorenja?
Jako je suženo područje harama i lov iz hobija zabranjen je ako čovjek nema potrebu za hranom, odjećom i obućom. Mnogi nisu obzirni i saosjećajni, mnogi su prkosni, srditi, gordi i sujetni. Meni sićušnu bubu žao ubiti jer joj bespravno oduzimam život, a njima svejedno, radi zabave, ubiti tolike zečeve, jelene, srne i ptice.
Iako bih volio imati kućnog ljubimca poput papagaja ili barem akvarij sa nekoliko prekrasnih riba, ne mogu ja to, jer ni papagaju nije mjesto u kavezu, u zatvorenom prostoru, niti je ribama mjesto u posudi od onolikog morskog prostranstva.
I dok razmišljam o njoj, usputno, ponekad, kao sada, počnem razmišljati o još mnogo čemu, i sam se začudim o čemu počnem razmišljati. Jednostavno, imam vremena da mislim, analiziram i tražim skrivena značenja. Ponekad je taj unutarnji konflikt znao biti uzrok uzburkanog uma, gubitka sreće i spokojstva, a sada nije, jer vremenom sam naučio da spretno lebdim svojim razumom, postao sam sām sebi učitelj, samoanaliziranjem sam dokučio nova saznanja. Neiscrpna riznica novog znanja nalazi se samo u razumu.
Razmišljao sam čak i o samoubicama, pokušavajući shvatiti zašto sebi oduzimaju život. I najbliže ih uspiješ razumjeti tek onda kada ti se razne nesreće okome oko vrata i uguše ti snove, a potom ugledaš stvarno nedostižno. “Stvarno nedostižno” postoji, iako bi mnogi željeli demantovati me govoreći mi da se sve može dostići kad se hoće. Razumijem i sve je to vjerovatno tako, samo što ja ne želim sve, ja želim samo nju koja je zapravo bolja od svega što mi dunjaluk može ponuditi i sa kojom mogu imati sve, i ovaj svijet, i onaj, samo najljepše. A onda će mi reći da se trebam svom snagom boriti za nju, ne odustajati nikada. I to bi bilo uredu samo kada bih znao gdje je! Da mogu doći trenuci kada ne želiš više živjeti, i sam sam se uvjerio, dođe ti da napraviš oglas pod naslovom: POTRAŽNJA! TRAŽIM UBICU DA ME UBIJE. CIJENA PO DOGOVORU. Međutim, nikada mi neće pasti na pamet oduzeti sebi život.
Jedno je ne željeti živjeti, drugo je doslovno svoju želju ispuniti.
Da, sreo sam je u Berlinu kada je njen brat angažovao našu firmu da mu napravimo drugi sprat. Prve riječi koje smo razmijenili bile su o svinjetini i alkoholu. Pažljivo je slušala moje odgovore i tada sam primijetio da se u njenom srcu rađala znatiželja i divljenje prema mojoj vjeri. Bila je kršćanka, i nije mi to smetalo jer muslimanima Allah dozvoljava brak sa kršćankom ili jevrejkom.
“…i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena, i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove date s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate…” (Kur’an, 5/5)
Ali problem nije bio taj, već njena braća i njihove predrasude. Otkada je nema, često sam potišten, sagarala me pomutljiva želja za njom, neki to i primijete pa me upitaju:
— Šta ti je?
— Ništa, niko mi nije ništa nažao učinio, samo se čovjek nekada spusti u nemilu stvarnost i shvati da ne postoji ono što ga je činilo uravnoteženim i sretnim. Pad u stvarnost žestoko boli, baš jako. Ali, bez obzira na pad, uvijek odletim u svijet koji je onakav kakav želim da bude, gdje me vole oni za koje mislim da me vole, gdje sam sa onima koje volim.
Ponekad se pitam da li je moguće, uprkos daljini i vremenu, i dalje da je volim i konstantno mislim na nju, a da ona to isto ne osjeća, da ona ne misli na mene?
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
