JA
Čim zaboravimo vrijednost namjere, zaboravimo vrednovati ljude. Ono što vi nazivate slobodom izbora, ja nazivam namjerom. Ono što vi nazivate djelima, ja nazivam Božijom voljom.
Treba širiti istinu, ali u toku borbe za nju. Kao ljudsko biće, osuđujem one koji su na istini i ne izvode iz zablude, koji se ne osvrću na one koji pate i gladuju. Ima milijardu onih koji trpe nepravdu, glad i teške muke. Šta da si ti jedan od njih? Ali nisi, pa si zato nezahvalan! Da li bi ti u tom stanju očekivao nečiju pomoć koju nikada ne bi dobio, kako bi se osjećao?
Biti isti kao većina dunjalučara, nemaran i neambiciozan, mnogo je lakši teret nego biti drugačiji, prepoznatljiv i koristan. Biti isti je poput narkomana koji je na najlakši način izbrisao iz glave probleme sa kojima se mora nositi i koje mora rješavati. Biti drugačiji, veliki je i neopisivi teret koji se lakše podnosi uz znanje da si se neprestano borio da budeš što korisniji drugima. Sam si sebi oprostio vrijeme koje oni sebi nikada neće.
Zar vjeruju da je realnost ono što misle i vide, a ne ono za čim čeznu i sanjaju? Žele te vratiti u stvarnost, a zapravo žele te samo kraj sebe, da misliš isto, da radiš isto, da uživaš u beskorisnim stvarima, da zarađuješ za koncerte i ostale grješne užitke.
Život je iznad našeg rangiranja ljudi po klasama, rasi i nacionalnosti, bogatstvu i siromaštvu, ugledu i stepenu obrazovanja. Život je mnogo više od toga. Život je u nama.
Život nije ono auto koje se ulicom vozi, život je u onom ko upravlja njime. Život nije ona luksuzna kuća, život je u njenom stanaru. Kuća je pored života, a način života je način na koji smo stekli tu kuću. Način života je način ophođenja prema onom ko je brinuo o našem životu, a to je majka. Način života je način ophođenja prema onom ko nam je podario život, a to je dragi Bog.
Ne postoji čovjek a da u njemu ne živi bezgrješan život. Zato se veličina nečijeg života ogleda u njegovom shvatanju grešaka i pokajanju za grijehe.
U životu postoji jedan veliki cilj, a to je istina, koju prati loš cilj, a to je laž. Također, postoji velika osobina, to je hrabrost, i negativna osobina, a to je kukavičluk. Kada se borite za istinu, mnogi će vas proglasiti smutljivcem, a otkada je istina smutnja? I onda, vremenom, istina postane veliko iskušenje i velika bitka čiji nastavak iziskuje hrabrost. Oni koji znaju istinu, a ne bore se, oni su kukavice. Oni koji ne znaju istinu, znaju za laž, to su oni kojima trebamo da dostavljamo istinu, to je naša dužnost.
Allahu, poduči me ispravnim islamskim propisima kako bih ih primjenjivala i drugima pojašnjavala. Poduči me da budem skromna kako bih suzbila pohlepu. Poduči me ispravnoj ambicioznosti kako bih bila u stanju neprestano činiti dobročinstvo.
- GODINA
Abdurahmanu je Merjema donekle i ohladila. Više uopšte nije bio romantičan, niti je pokazivao da mu je stalo. A ona ga je i dalje, možda čak i opsesivnije voljela.
Uvijek mi je bilo simpatično kada zaljubljeni smara voljenoga. Zapravo, sve što želi jeste da što više vremena provodi zajedno sa njim, na način koji je moguć. Zašto ne bi njene riječi bile zadnje koje čuje u toku dana, i prve koje čuje kada ustane? Zašto pažnja smeta?
Merjemin problem nastao je kada joj je ta ljubav pomračila um, pretvorila se u očaj i zavisnost. Nikako nije mogla da se racionalno nosi s tom ljubavlju. I opet će mu se vratiti. Sigurno hoće. Već bezbroj puta jeste, zašto bi i ovog puta bilo drugačije?
Uhvatila ga je u prevari i lažima, dobila od njega tako ponižavajuće riječi po ko zna koji put, i opet joj to neće biti dovoljno da ode i ostavi ga zauvijek iza sebe. Zašto ovako kao ona mnoge griješe? Zašto misle da ne zaslužuju ono što daju?
Koliko ga je puta samo na dan zvala, a on se nije javljao! Koliko je puta plakala za njim, a on za to nikada nije mario! Koliko ju je puta prevario, a ona samo za neke prevare saznala i preko njih olahko prelazila! Valjda zato što je postala ovisnik o toj ljubavi, opsesiji. Tek tad sam vidjela da čovjek može voljeti ujedno i opsesivno, i čisto, iskreno. A šteta što nije samo čisto i iskreno, sigurno bi imala svoje JA i postavila mu ograničenja. Koliko joj je puta rekao da je ne voli, i nije mu povjerovala, nije shvatala da mu je samo navika i rezerva. Koliko je samo puta mislio da ga je prevarila, a nikad nije imao ni razloga da posumnja u to. Idealizovala ga je kao nešto savršeno, kao nešto što je iznad nje, nešto čemu se često divila i strahovala da će izgubiti, a ništa nije bio bolji od nje. Izgubila je samopoštovanje, valjda zato što nikad sebe nije upoznala, nije znala koliko vrijedi. Tražila je očajnički ljubav, pažnju i nekog koga će gledati kao svog heroja, zaštitnika.
Da li je baš dobra odluka biti u vezi s nekim gdje ćeš stalno strepiti od toga da ćeš mu ubrzo dosaditi, da će te prevariti, da će te prestati voljeti iz razloga koje ni sama ne možeš dokučiti?
Denis često se nije osjećao dobro, često je bio na psihijatriji. Taj horor, to nepodnošljivo stanje često ga je navodilo na pomisao da ide na kliniku za odvikavanje. Jedne noći, zbog velike količine kokaina, osjećao je neopisivu, luđačku, nečovječnu bol, jaukao je bez prestanka, zbog čega je završio u bolnici i bio na rubu smrti. Kada su Timi javili da je Denis u obližnjoj bolnici, krenula je polahko pješice, blijedih i hladnih obraza, suznih očiju, puna bola i tuge, teško dišući, osećajući oštar bol koji ju je probadao sa svakim korakom. Morala je biti jaka, zbog sebe, zbog njega. Teško se dovuče do bolnice, za tren zastade u hodniku, suze su i dalje lile, disala je sve teže, sve sporije, kao da ju je nevidljiva ruka gušila.
Doktor je uvede u sobu u kojoj je u polumrtvom stanju ležao Denis. Čuvši njen blagi i zabrinuti glas, Denis otvori oči, koje ostaše otvorene, prazne, zureći u ništavilo, u ovaj svijet, a u zraku je odjekivaka radost što je još živ.
— Nano… želim naučiti živjeti… pomozi mi — buncao je.
— Hoću, sine. Ne pričaj, odmori se.
POGLAVLJE X
2003. godina
Merjema je bila umorna od borbe i napora, činilo joj se da, čim se jedan problem riješi, odmah za njim uslijedi drugi, ali to nije utjecalo na njeno i Azrino školovanje, zaradile bi dovoljno novca za polaganje završnih ispita. Ljudi su vremenom stekli povjerenje u njihovo poštenje i kvalitetan rad: uvijek bi dobro očistile kuću, odgovorno čuvale nečiju djecu, vrijedno sijale, okopavale i brale voće i povrće. U početku, među podstanarima i komšijama, kružile su izmišljene priče o razlozima njihovog doseljenja, ali se one nikada nisu osvrtale na to, tako da su komšije vremenom prestali nagađati i ubrzo su se sprijateljili sa njima.
Merjema je stajala pred velikim ogledalom, ljepša nego ikada, u crnoj kožnoj jakni i crnim hlačama. Uskladila je odjeću sa kišnim i tmurnim danom, a grmljavina, koju je nazivala lančanim sudarom oblaka, više nije mogla izazvati strah u njoj. Svoju predivnu i blistavu kosu ofarbala je u platinasto plavu.
— Azra, vrijeme je!
Ni godine, ni ljubav, nisu uspjeli izbrisati niti smanjiti intenzitet one mržnje koja se u njenim očima nastanila još prije sedam godina. Čekala je ovaj dan da je izbriše. A, da li će doista uspjeti?
Azra uđe u Merjeminu sobu, potpuno drugačija, neprepoznatljiva, lijepe i duge crne kose, obučena također u crnu kožnu odjeću. Uhvatila se davno ukoštac sa problemom kilaže i znatno smršala. Ni rođeni otac ne bi je prepoznao, toliko se drastično promijenila.
Kada izađoše iz kuće, brzim koracima uputiše se do taksi stajališta. Merjema je odlutala u mislima, bila je istovremeno i zbunjena i rastresena i ushićena.
— Osveta počinje od dna. Kad ti više nije bitno dokle ćeš da toneš, jedino što postaje bitno jeste gledati kako će da tonu oni koji su te doveli do dna. Ovo nisam ja, ovo sam “vi”. A sada gledajte ono što ste.
Taksi ih doveze u Sapnu, a kradom pješice dođoše ispred Akifove kuće.
— To je ta kuća? — upita Azra pokazujući rukom na nju.
— Jeste.
Razum joj je stišao sve spoljne zvukove, a izoštrio sliku bolne prošlosti, pojačao strašne jecaje koji su još uvijek živjeli u dubini njene izlomljene duše. Bila je prisiljena to slušati, sve dok je Azra ne dozva:
— Merjema!
Merjema se trže i pažnju usmjeri na Akifovo auto u kojem je vidjela priliku za osvetom, koji stvori snažni osjećaj zadovoljstva.
— Idem.
Azra je ostala da stražari blizu ulaznih vrata, a Merjema je sa skalpelom u ruci otišla pod auto i prerezla crijeva kočionog sistema. Vratila se kod Azre u zaklon.
— Sad će on uskoro izaći — reče samouvjereno Merjema.
— Kako znaš?
— Svakog bi petka, tačno u podne, kada sav normalan svijet ide na džumu, otišao u kafanu nekog jarana i opijao se uz partije šaha.
Nakon nekoliko minuta, začuo se ezan, a uto i Akif izađe iz kuće. Imao je uočljivije sijede vlasi, naborano lice i strašan pogled, kao da je sto đavola ušlo u njega. Uđe u svoj voljeni, prašnjavi golf dvojku.
— Može poginuti, Merjema, postat ćemo ubice! — histerično reče Azra.
Merjema je šutjela nekoliko sekundi, u nekoj vrsti odsutnosti, pa reče:
— Koga je briga — nije se pokolebala u namjeri da mu naudi. Njegova je kuća bila na velikom brdu, vidljiva mještanima tog sela, strah i trepet za neke prolaznike. Kada je upalio auto, sa ravnive na kojoj je bio parkiran, krenuo je u rikverc na put, iste sekunde, auto je krenulo naglo nizbrdice, pritiskao je kočnicu, ali kočnica nije radila. Prestrašenom i uspaničenom Akifu nije ostalo ništa drugo do upravljanje volanom automobila, kao da mu je ponuđen samo jedan izbor — izbor gdje će udariti. Automobil, nenormalnom brzinom, spuštao se nizbrdice, zjenice njegovih očiju neprestano su se širile. Davao je sve od sebe da kontroliše automobil koji ubrzo sletje sa puta u provaliju duboku oko pedeset metara.
Nakon tople osvete, Merjema dade Azri znak da je vrijeme da krenu. Ovaj dan su dugo čekale, ovo zlo su dugo i detaljno planirale, sa automehaničarima razgovarale o tome kako izazvati saobraćajnu nesreću. Njen pobjednički osmijeh nije se pojavio, njen osjećaj zadovoljstva kratko je trajao, ali je bezvolja nije mogla spriječiti u sprovođenju još jednog plana. Nakon Akifove nesreće, vratile su se u stan da se presvuku i lijepo dotjeraju. U tom čekanju neprestano su se pitale kako li je Akif prošao, da li je smrtno stradao ili ostao živ. Kasnije su saznale da je odvezen u bolnicu sa teškim tjelesnim povredema, u iznimno teškom stanju. Ubrzo su Hasiji prenijeli da je on u komi i da ne znaju da li će preživjeti. To stanje izazvalo je poremećaj metaboličkih funkcija u organizmu.
Bilo je vrijeme da krenu u diskoteku. Azrina nova crna haljina od satena, sa sjajnim nitima, odgovarala je braon cipelama od antilopa, a Merjemina čipkasta bordo haljina bila je tijesno pripijena uz uske bokove. Tako sređene, privlačne i elegantne, zastale su pred diskotekom.
— Večeras završavamo osvetu — prokomentarisa Merjema, koja više nije mogla prepoznati samu sebe. U njenim očima zrcali su se nemir i bojažljivost.
— Da, učinimo to! — uzviknu Azra.
Uđoše u diskoteku pažljivo motreći na prisutne kao da traže nekog, kao da očekuju nekog. Samir i Denis stajali su pred šankom. Merjema ih primijeti.
— Eno ih — reče pokazujući glavom. Azra pogleda.
Nakon nepunih osam godina i velike promjene fizičkog izgleda
Samir i Denis nisu ih mogli prepoznati, a to je upravo ono što su i željele. Život im je bio motivisan osvetom i strpljivo su je čekale. Svojim provokativnim plesom privukle su Samira i Denisa da im se pridruže. Te mladiće, od dvadeset tri godine, dugih kostiju i snažnih mišića, zatrovale su mješavinom droga koje su se nalazile u vinu. Samirovo stanje bilo je sve gore, a Merjema mu priđe bliže.
— Ne brini, nećeš umrijeti, samo ćete ti i Denis ostati paralizovani
— sa nekom slatkoćom reče. Sve je to bila neka predstava čiji su scenarij davno osmislile i po njemu svojoj žrtvi glumile, nije to bilo ono pravo osvetničko zadovoljstvo. Merjema izađe iz sobe u hodnik, a i Azra izađe iz prostorije u kojoj je bila sa Denisom i obje lagano i oprezno izađoše iz diskoteke. Ni riječ jedna drugoj ne progovoriše. Pojavio se onaj osvetniku neočekivani bijedni osjećaj, osjećaj velike praznine i osjećaj neke vrste žaljenja prema svojoj žrtvi.
Samira i Denisa uhvatila je panika, noge su bile paralizovane, ruke su se nekontrolisano tresle. Znojavi i preplanulih lica uzalud su dozivali upomoć, ali od preglasne muzike niko nije moga čuti njihove povike. Dok su ležali tako zgrčeni, čvrsto stiskajući oči da zadrže suze, iznenada se pojavi hitna pomoć koju je anonimni ženski glas pozvao prije nego što im je pozlilo.
Stigle su u svoj stan, iscrpljene i frustrirane, nisu progovorile tokom cijeloga puta. Kada legoše na kauč, tišina ih ponovo proguta i baci u razmišljanje.
— Osveta je slatka, u osvetu se kreće kada nemaš više razloga za život, kada to postane tvoj razlog življenja i jedini cilj. I šta sada nakon nje? Osjećamo se praznije i usamljenije nego ikada.
IZ NJENOG DNEVNIKA
Prošlo je pet mjeseci kako se nismo vidjeli, kao da je baš tada vrijeme doživjelo duboku starost, sporo je koračalo. Još ga nisam prestala voljeti, a i kako bih, kada je posrednik moje upute, istine, sreće i ovih plemenitih dražesnih osjećaja. Ljubav prema njemu ispunjava svaki dio moga bića. Sjećanje na njega djeluje na mene kao kiša na suhu travu. Često se sjetim našeg posljednjeg susreta na drvenom pješačkom mostu, koji je krasio poluluk isprepleten mirisnim ružama. U mislima mi i sada odzvanjaju najdivnije riječi koje jedna žena može čuti, riječi koje daju nadu da se u braku na nju neće sručiti breme obavljanja svih poslova, i muških i ženskih, kako to obično biva.
— Kako ti gledaš na muške i ženske poslove? — upitala sam ga.
— Jedina razlika između muških i ženskih poslova je u tome što muškarcu pripadaju oni poslovi koji su fizički naporniji i teži. Zašto ne bih ja, kad imam vremena, pomogao svojoj supruzi, pa da zajedno napravimo neki specijalitet, ili, zašto ne bih oprao suđe koje smo zajedno zaprljali, ili gomilu suđa koje su gosti zaprljali? Zašto ne bih usisao kuću, ili još ljepše, zašto je zajedno ne bismo pospremili? Zašto je ne bih iznenadio i spremio večeru samo za nas dvoje? Ne bi to bilo ono mrzovoljno pomaganje, samo da joj olakšam jer vidim da je umorna, već bi to bilo od velike ljubavi koja bi me inspirisala da to radimo na zanimljiv način, način na koji bih je uvijek iznova i iznova osvajao i do kraja života bih se trudio da svakim danom gledam tu iskru u njenim očima koja mi govori da je dovoljno to što imamo jedno drugo.
Nakon što su me braća istjerala iz kuće, rekavši mi:
— Ne vraćaj se kao muslimanka! — ostala sam sama, nisam imala kuda da idem. Zvala sam nekoliko drugarica koje su našle neke izgovore da mi ne pomognu, i tek tada shvatih da je on bio jedini pravi prijatelj kojeg sam imala, iako ga sada nema. Onaj koga uvijek imam jest Allah, i uvijek će mi to biti dovoljno, ostale nedostatke moram strpljivo podnositi.
Slobodna sam od nebitnih ljudi, a bili su bitni. Od nebitnih ljubavi, a bile su navodno najveće. Od nebitnih prijatelja, a bili su najbolji.
Boravila sam većinu vremena u džamiji, u tom nebeskom bjelilu koje se sastojalo od poda, zidova, prozora i staklene ograde. Zar je džamiji potrebnije išta više od toga? Zar jednostavnost, skromnost, nerasipništvo i čistoća ne trebaju biti duša i tijelo svake džamije? Zato mi je unutra bilo lijepo i smirujuće, jer je njeno najveće bogatstvo u neposjedovanju materijalnog bogatstva. Odvažila sam se jednom pitati efendiju da mi dozvoli da noću spavam u tom mesdžidu jer su vremena postajala sve hladnija, bližila se zima. Dozvolio je, a njegova supruga ljubazno mi je ponudila smještaj u njihovoj kući, ali odbila sam, neugodno bi mi bilo stavljati ih na muke da me izdržavaju, premda mi je uvijek u džamiji bilo lijepo, ništa ljepše nije mi trebalo. Sačuvana sam od mnogo toga, čitala sam svu literaturu koja se tu nalazila. Uživala sam čitati te knjige, mogla sam uz njih sedmicama biti odvojena od civilizacije.
Efendija i njegova supruga bili su preljubazni prema meni, pozivali su me da im se pridružim na obroke, nudili mi hranu. Efendija mi je u međuvremenu našao posao čistačice. Od tih novaca kupovala sam sebi hranu i djeću za pokrivene jer nisam imala nikakve odjeće koja dolikuje jednoj muslimanki, a čvrsto sam odlučila, čim budem u mogućnosti, uzeti sebi bar jednu mahramu i suknju i obući hidžab.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
Za V dio klik OVDJE
Za VI dio klik OVDJE
Za VII dio klik OVDJE
ZA VIII dio klik OVDJE
