POGLAVLJE V
- godina
Ponovo gledam u tmurno i sivo nebo. Jak vjetar igra se sa crnim oblacima i rastjeruje ih iz našeg sela, dok ljudi željno očekuju da se iz njih spusti plodonosna kiša i osvježi žedne plodove. Merjema je, uprkos Akifovom protivljenju, počela nositi hidžab koji joj je davao očaravajuću ljepotu i sjaj, auru poštovanja i naklonosti. Uspijevala je ponekad krišom odlaziti u džamiju kako bi stjecala islamsko znanje, učila o namazu, savladala i arapska slova kako bi mogla jednoga dana čitati plemeniti Kur’an.
Rečenica koja ju je uvijek motivisala bila je:
— Meni je Allah preči od svakoga.
Ta rečenica uvijek treba da bude na umu svakom muslimanu, ako nas neko odvraća od pokornosti prema Allahu, bili to i sami roditelji, i tada nismo dužni biti im poslušni.
Uzvišeni Allah obdario ju je razumom, pa je često razmišljala o Njemu, o tome kako On postoji, a nije rođen. Iako nikada nije uspijevala shvatiti Njegovo postojanje i svaki put bi se izgubila u pokušaju da razumije, vremenom je shvatila da razumijevanje nije od tolikog značaja, jer sve što postoji ima Stvoritelja, ali Bog nema stvoritelja, i to je razlog što postoji harmonija, sklad i logika.
Današnja su djeca okupirana virtuelnim svijetom, grcaju u okovima tehnologije, raspuštena, zanovijetna i neaktivna. Danas je rijetkost čuti da djeca razmišljaju o Bogu, nisu svjesna postojanja Boga, ne slijede Njegove upute. Čujem muslimansku djecu kako govore da obožavaju neku pjesmu ili nekog pjevača, a niko ih ne uči o tome da se ne smije ništa obožavati mimo Allaha. Obožavati znači nekog ili nešto smatrati božanstvom.
Najveće poteškoće imala je za vrijeme grmljavine ili jakog vjetra, a njen strah vremenom nije izblijedio, čak je od saobraćajne nesreće postao mnogo veći i izraženiji. U tim trenucima nije mogla zamisliti da bude vani ili sama u kući. Jednog jutra, negdje oko četiri sata, puhao je jak vjetar praćen jakom kišom, i to ju je i probudilo iz sna. Njenu dušu i njen um obuzeo je paralizirajući strah, strepnja od smrti, sve joj se činilo da će se nešto svake sekunde srušiti na nju. U sebi je žarko željela da nevrijeme što prije prestane, ali uzalud, oluja je bjesnila sve jače, poput vulkana koji izbacuje užarenu lavu. Iako se plašila i drhtala cijelim tijelom od neke zebnje, Merjema je znala da je i oluja jedna vrsta blagodati, da je Allah šalje kako bi nas svojim olujnim urlikom i kišnim mlazom opomenula, kako bi nam pokazala da i mi možemo sa sebe saprati crnilo i prljavštinu grijeha, kao što kišna oluja sapire i otklanja nečistoću sa površine zemlje, sa drveća, polja… Opominje nas da očistimo polja svoje duše pokajanjem, koje na naše srce djeluje kao kiša na nečistu zemlju. Gusta olujna izmaglica nije popuštala, kao da je izbacivala svoj bijes vikajući u sav glas, kao da nas ponekad priroda mrzi zbog naše nemoralnosti, nemarnosti, grješnosti i neposlušnosti.
Davno smo se smučili prirodi. Da ima, od Boga, slobodnu volju, svi okeani, mora, jezera i rijeke udružili bi se da nas potope, vjetrovi da sve poruše, kiše da sve poplave, snijeg da sve zatrpa, Zemlja da potrese naše nerazumne umove, Sunce da nas sprži, komete da nas smrskaju. A nekad neki, Božijom voljom, negdje sigurno hoće, već su neki, negdje, to radili.
Nije više mogla podnijeti taj nemir u sebi, tu strašljivost i uspaničenost, digla je ruke ka nebu i najiskrenije zamolila Gospodara svjetova da prestane oluja. Jedno vrijeme nije spuštala ruke, a oluja kao da je postajala sve jača. Suze su počele navirati na njene oči, ovaj put ne zbog oluje i straha od smrti, već što je u tom trenutku klonula osjećajući da joj dova nije uslišana, da je Allah ne voli, iako je znala da je to osjećaj koji je u njenu ranjivu dušu spretno unio šejtan. U tom trenutku osjetila je toliku ljubav prema svom Gospodaru i prepustila se iskreno dovi, ne tražeći da bude odmah uslišana, prepustila se ljepoti dozivanja Allaha, Stvoritelja oluje, Onoga koji određuje, obraćala Mu se iskreno i smjerno dok su suze ljubavi klizile niz njeno blijedo lice. Držala je podignute ruke i usrdno govorila:
— Bože, Ti si Stvoritelj svega, Ti određuješ kad će prestati oluja, Ti znaš šta osjećam u srcu i koliko bih voljela da prestane gromoglasna buka, da se moje srce smiri u tišini pogleda na Tvoju kišom umivenu šumu i polja, molim Te, podari da zavlada tišina! Molim Te za tišinu i smirenost u svom srcu i oko mene, molim Te za smiraj…
Toliko je predano upućivala dovu svome Gospodaru da nije ni primijetila ni osjetila da se utišao huk kiše i vjetra, i da je okružena potpunom tišinom. Oluja kao da je hitro pobjegla, ništa se poslije nje nije čulo, nastala je mrtva tišina. Poslije tog tornada emocija koji je njenom dušom protutnjio u samo jednoj minuti, njena se duša smiri, dobi svoju tišinu, dobi najljepši trenutak i poklon — tišinu — koja zacijeli sve ruševine koje je izazvao tornado. Ta tišina pretvorila je veliki očaj u veliku sreću i ovoga je puta plakala dugo, ali od neopisive radosti.
Riječ “tišina” često je bila njena snaga i utjeha. Samo bi je izgovorila i shvatila da nijedna muka nije bila uzaludna. Da je to obraćanje bilo nešto najsnažnije i najljepše što je Uzvišeni podario.
Kada su borbe prestale i rat se završio sve je bilo nekako drugačije, sa nekom tugom u srcu koja ostaje za cijeli život. A puno toga je, kroz traumatsko iskustvo, naučeno o pomaganju, samilosti, dijeljenju i drugarstvu. Te tri godine pucnjave i odjeka bombi, Merjemi su bile poput munja koje nisu prestajale, koja je bila glavni lik u toj tragediji, tad su sunce, nebo i sve ljepote ovoga svijeta, bili sporedni likovi, osim ljubavi prema Allahu koja je davala snagu i pribranost. Poslije rata, Bosna je bila tako prazna i tako burna, tako poznata, a tako strana.
Kako je Merjema rasla, kao da je rasla i Akifova mržnja prema njoj. Cijelo djetinjstvo provela je trpeći od njega psihičko maltretiranje. Dok je radila po kući, pomagala im u poljoprivrednim poslovima, Akif ju je posmatrao, ali ne kao otac, već kao muškarac.
Jednog poslijepodneva dok je Merjema u sobi savijala svoje haljine, uvijek vrijedna i uredna, a Hasija u njivi, a Dženan bio na igralištu, Akif iskoristi njihovu odsutnost da uđe u Merjeminu sobu, odlučan da napravi ono čime je bio opsjednut posljednje dvije godine. Bio je bijesan kao ris, bez ikakvog povoda, valjda je, nažalost, bolesna strast nekada dovoljan razlog za takav bijes.
Otkopčavao je kaiš:
— Eh, vrijeme je da ti naplatim što te izdržavam. Šta si ti mislila k’o gospođa dobiti krov nad glavom!
Merjema od straha zaplaka. Nasrnuo je na nju. Izbezumljena, pokušavala je odgurnuti ga, a on ju je ošamario. Ništa nije mogla uraditi. Vidjele su se kapljice krvi na podu. Kada je završio, povukao ju je za kosu, a potom pljunuo u lice.
Sjedio je kraj prozora i obazrivo posmatrao Hasijin povratak. Kada ju je ugledao ispred kuće, odmah je izašao na hodnik.
— Ženo, de operi ono suđe tamo, Merjema nije mogla jer je bolesna — rekao je kako bi spriječio Hasiju da uđe u Merjeminu sobu.
Hasija se zabrinu:
— Šta joj je?
— Kaže da je boli glava, ali ne brini, popila je analgin. Nek odspava, bit će joj bolje.
— Dobro — reče Hasija i uputi se ka kuhinji.
Djevojčica je pod jorganom ležala i jecala, kao da umire od tuge. Zaboga, pa bila je samo dijete! Sve su to bolesnici, ljudi kojima je šejtan prodro do razuma da više ne razlikuju prirodu od neprirode, pribranost od divljaštva.
Samir je izrastao u lijepog crnokosog mladića, a sa njim je rastao i njegov osjećaj da je superiorniji od drugih. Uvijek je želio vladati situacijom i imati punu slobodu mišljenja i odlučivanja. S lahkoćom je komunicirao s ljudima i stvarao prividna prijateljstva.
Azra, Samirova vršnjakinja, koju je često ismijavao, živjela je u blizini njegove kuće, tako da su išli zajedno u predškolsku i osnovnu školu. Azrina tjelesna težina s godinama se samo povećavala pa je bila konstantno suočena sa ismijavanjem i pogrdnim imenima. Hrana joj je bila utjeha. Iz svijeta ismijavanja sve više se povlačila u virtuelni koji je smatrala zadivljujućim, doživljavala kao okean znanja kojim želi žedno zaploviti.
Samir se lijepo sredio, uvijek je oblačio ležernoelegantnu varijantu, hlače i košulju. Uvijek je sa oklijevanjem izlazio iz svoje sobe u dnevni boravak jer je znao da njegov otac po običaju sjedi na starom šarenom trosjedu ispijajući flašu piva i rado bi ga zaobišao da je mogao. Dok se tiho iskradao i kretao ka izlaznim vratima, nadajući se da ga otac neće primijetiti, trgnuo ga je njegov pijani glas.
— Gdje ćeš? — upitao ga je. Samir zakoluta očima:
— Šta ti treba?
— Ovo mi je posljednja flaša, idi u prodavnicu i kupi još jednu gajbu — kao da je žvakao ove riječi dok ih je izgovarao.
— Ne mogu, zakasnit ću da predam dokumente za upis u srednju školu!
— Ama kakav upis, idi kupi kad ti kažem — upotrijebio je i ono malo snage što ima da ovo izgovori što glasnije i strožije. Pokušao je ustati, ni deset centimetara nije se uspio podići, samo se stropoštao na trosjed iscrpljeniji nego prije nekoliko minuta.
Ponovio mu je:
— Dobit ćeš batina — a potom opsovao.
— Svakako ćeš do sutra ovo zaboraviti, kao što zaboraviš biti otac, jedino što još nisi zaboravio jeste da sam ti sin, i to samo u trenucima kada ti nešto treba.
Nakon ovih riječi, Samir izađe iz stana.
Azra je isto krenula da odnese dokumente za upis, pjevušeći, ponekad da odagna tremu, a ponekad da rastjera zbrkane misli.
Denis je nakon sedam godina izrastao u ljepuškastog plavokosog mladića, plavih dubokih očiju. I on je pošao da preda dokumente u tuzlansku srednju školu, kao i Merjema, koja sada dotjerana stoji pred ogledalom, u kojem gleda svoj vitki stas koji krasi duga teksas suknja, a na glavi lijepo zavijena mahrama. Dženan je bio dvije godine stariji od nje, imali su idiličan odnos sa pokojom žučnom, bezazlenom svađom. Bio je zdrav dječak u kojem se vremenom ugrađivao zaštitnički stav prema svojoj mlađoj sestri, jer ju je tako oduvijek i posmatrao.
Nervozna izlazi iz svoje sobe u dnevni boravak, u kojem sjedio je Akif, uzročnik njenog svakodnevnog iznurenog lica, njenih podbuhlih i natečenih očiju. Merjema ga pogleda sa velikim prezirom.
— Odoh na upis.
— Budi zahvalna Hasiji što želi da te školuje, ne bih ja nikad izdržavao tuđe dijete koje se prikazuje sa tim krpama i tvrdi da voli nekog Allaha. Ma, samo ste vi za krevet.
Nikad se nije znalo otkuda dolazi toliki otrov u njega da većinu svog govora zatruje ružnim i zlosutnim riječima. Djevojčica ga samo pogleda ravno u oči i ode iz kuće munjevitom brzinom. Nikada mu nije uputila nijednu pogrdnu riječ.
IZ NJENOG DNEVNIKA
Ne plačem što te nemam, željo moja. Ovog puta plačem zbog Tebe, Milostivi. Plačem jer shvatam da me voliš dok Ti ja doskora zamjerih na neispunjenoj želji. Šalješ mi još jednu šansu, novi dan i nove ljude. Pokazuješ mi da je vrijedilo čekati isplatu truda, da svaki trud zapravo vrijedi, čak i kada si znao da ću i nakon te isplate iskazati nezahvalnost i nezadovoljstvo.
Ovaj otuđeni samački život ponekad je znao biti baš očajan i prazan, a Ti si mi pokazao da sam na taj način sačuvana od zla ovoga svijeta, od šejtanovog upornog zavođenja. Nisi mi pokazao ovaj svijet, već svijet u meni, a onda me probudio iz njega da bih ugledala veliku i bolnu razliku od svog idealnog i ovog stvarnog. Samo što je to buđenje moralo trajati podugo i biti bolno dok nisam shvatila da je moj svijet samo jedan svijet od bezbroj postojećih svjetova koje moram upoznati i koji moraju moj upoznati kako bi se međusobno mijenjali nabolje.
I kad padaš, nauči kontrolisati taj let poput one leteće zmije koja pri bijegu od neprijatelja skače sa visine i kontroliše let kao i mjesto gdje će pasti. Neka tvoje utočište bude kod Allaha. Kao što zmija dok pada spljošti tijelo, uvuče trbuh i raširi rebra, što joj omogućava kontrolu i bezbolan pad, tako i ti spljošti jadikovanje i žaljenje, ne osvrći se na prošlost i korisnim znanjem proširuj svoje vidike i tako ćeš sebi omogućiti produktivan pad i još brži i voljniji nastavak života.
Svaki je čovjek zaseban svijet. Ne budi izoliran, ravnodušan i neaktivan. Neka tvoj svijet bude svijet koji će se često sretati i upoznavati, koji će biti od koristi, koji će mijenjati druge svjetove nabolje, kojeg će mijenjati nabolje.
U blizini tebe dječak prosi, ali prije nego što je došao do tebe, odbili su ga mnogi ljudi, i to na uobičajeno grub način, a ti jedini izvadiš onoliko koliko možeš, u skladu sa mogućnostima, i pružiš mu.
Dobit ćeš od njega tako topao osmijeh koji će ti zasigurno uljepšati dan. Povratiti ćeš mu vjeru u humanost. Kada sjediš u autobusu, a nekoliko sjedišta od tebe stoji neko stariji, tada ustaneš i pozoveš ga da sjedne, ili ustupiš mjesto koje je bilo slobodno, a ti si mu bio najbliži, vjeruj, osjetit će toplinu u srcu zbog tvog gesta, povratit ćeš mu vjeru u poštovanje prema starijima.
Kada je prijatelj u nevolji, pomozi mu, možeš na bilo koji način, samo je stvar iskrene želje, i vidjet ćeš kako te nikad neće zaboraviti. Povratit ćeš mu vjeru u prijateljstvo.
Na taj i na mnogo drugih načina možete mijenjati svjetove oko sebe, dok dajete toplinu, osjetit ćete toplinu. Dobro je poput sunca, blagom toplinom grije.
Sada kada sam ponovo sama, razmišljam o sreći sa tugom u sebi. Tako to inače i ide, jer kažu da o sreći pišu samo oni koji su nesretni, s tim da se ne smatram više “nesretnom”, prije bih rekla “tužnom”. Shvatila sam da nazvati sebe nesretnim ili baksuzom znači biti nezahvalan i nezadovoljan onim što ti je Bog dao i propisao.
Mislila sam da će me gubitak najljepše sreće baciti u očaj, ali ne, sve što mogu reći jeste hvala Bogu što sam je imala, valjda tako djeluje na nas istinska sreća, ljubav i vjera, da čovjeka čini sretnim sama činjenica da je bio sretan. A što je još čudnije, na neki način je i dalje sretan, jer dok u sebi vjeru ima, ništa nije izgubio, ni ljubav, ni sreću. Samo se udaljio od ljudi koje je volio i koji su ga voljeli, i puno lakše to podnosi. A zakon ovosvjetskog života je takav, svi smo osuđeni na rastanke, svi ih podnosimo, samo na različite načine.
Sretna sam jer sam bila sretna, krasan i drag osjećaj. Da, prisutna je i tuga, ali i ona je drugačija, sve je drugačije: ja, tuga, sreća, svijet.
Ovo je deseti dan kako sam sama, bez krova nad glavom, beskućnik, a u očima ljudi propalica, neradnik. Da nisam izgubila dom, ne bih shvatila kako je beskućnicima dok posmatraju bezbrižne i nasmijane ljude, i one koji ih gledaju sa očima punim sažaljenja, a nikako da se sažale, da im pomognu promijeniti takvo stanje. Sjetih se onih uličnih prosjaka, koji kao da su međusobno podijelili teritorije na kojima će da traže milostinju, i niko ni u čiju ne smije ulaziti. Kada bi mi prilazili, upućivala bih im kisele i zlovoljne poglede, smatrajući ih varalicama.
Jednom mi se jedna mlada djevojka približavala, i u hodu upitala:
— Kako si?
— Dob… — nije mi dala da završim riječ, upitala me je:
— Imaš li šta? — podižući ruku ka meni.
— Nem… — rekoh, ali opet nije dozvolila da završim, već je unaprijed znala odgovor, samo je spustila glavu i produžila dalje. Postidjeh se sama sebe, svojih laži, svoje malodušnosti. Znala sam da imam u novčaniku.
— Zašto govorim da nemam? — samu sam sebe ljutito upitala. Gledala sam je dok je odlazila, ne žaleći više nju, već samu sebe:
odjeća joj je bila isukana i prljava, a za sobom je nosila jednu lijepu modernu crnu torbu. Išla je prema kontejneru kod kojeg je zastala i pomno razgledala šta sve ima u njemu, a u njenom zastoju vidjela sam priliku da odem do nje i ispravim svoju grešku. Otišla sam, prekinula je u promatranju unutrašnjosti kontejnera:
— Evo imam — rekla sam pruživši joj nešto novca.
Zahvalila se i otišla, nije nastavila pretragu po kontejneru, ne znam zašto, da li od sreće ili od stida? Ona ode zadovoljna, a i ja, ovaj gest mi je bio utjeha.
Svi ih osudimo u samom startu, niko ne pomisli da možda iza njihove prosidbe stoji velika potreba, tužna priča, nemogućnost boljeg izbora. Lijepu crnu torbu vjerovatno je pronašla na otpadu, ona je nešto što se ne prerušava u što jadnije stanje kako bi ostvarila lakši i veći dohodak, ona nosi sve što ima i nađe, ne glumi, samo živi onako kako najbolje može. Vidjela sam u njoj strašnu slobodu koju rijetki posjeduju, uživala je u njoj, kao da je pobjegla iz nekog zatvora u kojem se nalazila.
Dugo ga nisam vidjela. Vjera u Allaha pomogla mi je da se strpim i sve lakše podnosim.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
