Roman u nastavcima: “Naše sutra”, Mensura Durgutović (VI)

POGLAVLJE VI

1995. godina

Sve četvero primljeni su u istu gimnaziju u Tuzli. Prošlo je trideset školskih dana, dovoljno da se opuste i upoznaju sa novim školskim drugovima, neki od njih započeli su divna prijateljstva. Samir, jedini ljepotan svog razreda, sprijateljio se sa Denisom. Dok su sa svojim društvom stajali ispred škole, prišle su im dvije djevojke, degutantno i jeftino obučene. Jedna od njih upita:
— Možete l’ nam pokazati kako se puši trava?
— Naravno, lutke — odgovori Samir.
— Može poslije šestog časa? — upita druga.
— Vidimo se ispod mosta.
Iza njih je išla Azra, sama i naizgled izgubljena, uvijek joj je uspijevalo da je Samir, faca njenog razreda, zapazi. Ponovo je prokomentarisa u društvu:
— Pogledajte ovu, k’o da ju je poplava izbacila.
Njegovo razuzdano društvo grohotom se nasmija. Azra je čula Samirov komentar i u duši joj se javi tjeskoba. Arogantne osobe poput Samira uvijek bi u njoj izazvale osjećaj bespomoćnosti i potrebu za bijegom iz takve neugodne situacije. Mnogi bi na njenom mjestu počeli psovati sve redom, dok je nju krasila neprocjenjiva vrlina zvana lijep odgoj ispunjen tolerantnošću, strpljivošću i lijepim riječima.
— Učinio bi joj uslugu kad bi je povalio — reče Denis Samiru.
— Nemoj tako, Denise, znaš vrlo dobro da sam jako human momak i da tako humano djelo neću moći odbiti — odgovori mu Samir, koji se uvijek trudio zabaviti društvo neslanim šalama.

U trenutku dok je Azra sjedala na klupu, dvije vitke lijepe djevojke koje su već sjedile, ustadoše i premjestiše se na drugo mjesto. Koliko se samo puta možemo uvjeriti da većina atraktivnih djevojaka izbjegava biti u blizini onih manje lijepih i da vrijednost drugih procjenjuju na osnovu fizičkog izgleda. Kako samo izgled može da vara! Kada su se djevojke udaljile od Azre, kod klupe je došla Merjema i sjela kod Azre nazvavši joj selam.

Kada Samir vidje na klupi Azru i Merjemu, reče:
— Eh, sad, imamo sve prikaze na broju. Uh, ovo je previše za moje oči! — i pokaza rukom na djevojke.

Utom kraj njega prođoše dvije neprikladno obučene djevojke:
— Da malo promijenim pejzaž — reče pogledavši u njih. Društvo je, kao i uvijek, uživalo u njegovim izjavama.
Samir je stalno radio na odbrani svoje titule velikog šmekera.

Nakon deset minuta začu se školsko zvono za početak časa. Svi su ušli u učionice. Profesorica uđe u učionicu, mrtva ozbiljna, kao i uvijek. Kad je ona u pitanju, teško su vjerovali u čuda, nikada je nisu vidjeli nasmijanu. Mislim da bi im jednim osmijehom skinula unutarnju tenziju koja je bila prisutna tokom cijelog časa. Sve što su od nje mogli čuti bilo je početno “Dobar dan”, potom nastavno gradivo, njihova imena i ocjene koje često nisu bile pozitivne. Ovoga puta, nakon upisivanja časa, zatvori dnevnik i nasumice ga ponovo otvori. To su najviše mrzili, osjećaj kada znaš da možeš baš ti biti dobitnik njene lutrije.
— Merjema Razić — prozva je.
Svi ostali odahnuše, nedobitničke listiće moraju čuvati za sljedeće kolo iako bi ih tako rado zgužvali i bacili u kantu za smeće. Ali, i to će moći nakon završetka srednje škole.
Merjema ustade.
— Pročitaj nam sastav koji ste imali za domaću zadaću. Merjema otvara svesku i počinje čitati.
— Najtužniji trenutak u mom životu…. Kada bi me upitali koji je najsretniji trenutak u mom životu, ja bih rekla, svaki trenutak prije smrti mojih roditelja, a kada bi me upitali koji je moj najtužniji trenutak u životu, dugo bih se premišljala koji da odaberem, jer nakon njihove smrti svaki je trenutak prazan i tužan. Između njih je neprimjetna razlika. Izgubila sam ih u saobraćajnoj nesreći još dok sam bila mala. Nije lahko živjeti sa slikama mrtvih roditelja — pokrupna suza kanu na svesku.
— A najtužnije je…
Ispusti svesku na pod i istrča iz učionice, ostavivši sve učenike u čuđenju. Profesorica se zabrinu. To je bila osobina za koju nisu znali da postoji do ovog tenutka. Samir se po prvi put uozbilji, žalosno pogleda u njenu malu svesku koja se nalazila na podu, otvorena i natočena suzama.
Tužna Azra podiže njenu svesku, zatvori je i ostavi pod klupu, pa brzim koracima, uz profesoricino dopuštenje, izađe iz učionice i uputi se ka školskom toaletu u kojem ispred ogledala zateče Merjemu, samu, tužnu i uplakanu.
Denis šapnu Samiru:
— Ima da joj pogorša stanje — i obojica se tiho nasmijaše. Kasnije, oglasi se školsko zvono za kraj posljednjeg časa i svi đaci izađoše iz škole isrcpljenih i nasmijanih lica. Samir i Denis zajedno, uvijek među posljednjima, izašli su iz škole.
— Hoćeš da večeras dođemo ovdje, u centru Tuzle, pa da malo…? — upita Samir, gestikulacijom pokazujući da misli na pušenje trave.
— Može, naravno.
Denis je živio sa nanom Timom u Čaklovićima, selu nedaleko od Tuzle. Čim je ušao u kuću, uputio se direktno u svoju sobu. Nana Tima čekaše njegov dolazak već duže vrijeme, odlučna da sa njim ozbiljno popriča, iako se to ponekad činilo nemogućim.
— Došla sam da popričam s tobom.
— Šta je sad?! — posljednjih nekoliko godina postao je jako nervozan, svaka mu je sitnica smetala.
— Razredna me danas zvala i rekla mi da praviš probleme u školi, i da imaš mnogo slabih ocjena?
— I?
— Denise, ja jesam ostarjela, ali nisam toliko oglupjela da ne vidim da piješ, da pušiš…
— To nije tvoj problem, moj život, moja stvar!
— Ja znam da si ti pametan momak i da znaš da to što radiš nije uredu. Odmalena posmatram tvoju želju da promijeniš svijet i sa takvom željom sigurna sam da ćeš uspjeti, al’ znaš šta sam još primijetila?
— Daj, nano, ne smaraj, moram uskoro u Tuzlu.
— Ne smaram te, samo nije uredu da se tako ponašaš! Prestani se družiti sa Samirom i njegovom mafijom, vidiš da te pokvariše!
— Ma daj, šta ti znaš! Provela si čitav život sama u ovoj kući i govoriš mi nešto o tome kako da se ponašam.
Tima ništa ne reče, nije bilo svrhe.
— Pusti me sad da se presvučem, moram ići u Tuzlu.
— Idi prvo jedi.
— Ne mogu, jest ću tamo.
Tima izgubi svaku nadu da će ga ikada urazumiti i vratiti na pravi put. Izašla je iz sobe zabrinuta.

Samir nestrpljivo čekaše Denisa u Tuzli. Ponovni susret sa marihuanom uvijek se čekao sa nekom dozom depresivnog ushićenja.

Denis se konačno pojavi i dok su se pozdravljali, priđoše im još dvojica momaka. Jedan se zvao Alen, stariji šest godina od njih dvojice, a drugi je Miralem, plavokos, nešto malo stariji od Alena.

— Gdje ste, momci! — Alen im pruži ruku.
Samir odgovori:
— Evo, došli malo uz travu da se opustimo.
— Imate l’ robe, imamo pare? — upitao je oprezno.
— Ma kakvi, nemamo tog smeća, što će vam to smeće, imamo samo kokain, to je reći roba — odgovori iskusni Alen.
— Ma ne, nećemo da postanemo narkomani — izgovori nesigurno Samir.
Alen je znao kako takve naivce navući na zavisnost.
— Samo probajte jednom, odličan užitak.
Samir i Denis se pogledaše. Nije im dugo trebalo da se odluče:
— Hajde, Denise, šta fali da probamo, samo večeras i nećemo više — reče Samir
— Hajde, daj — nesigurno reče Denis.
Denis dade pare Alenu, a Alen mu krišom dade kesicu kokaina. Krenuli su na jedno napušteno mjesto kako bi ga ušmrkali.
— Idemo sad u provod! — reče ushićeni Denis. Sva trojica krenuše za njim.
Većina omladine uhvati se u zamku laži da će ostati samo na travi. Nekoliko godina tako i bude, a onda počnu tražiti nešto jače. Adolescenti i tinejdžeri nisu jaki i stabilni da bi se nosili sa nekim životnim problemima. Uvijek su pod nekim stresovima, često zbog porodičnih ili materijalnih problema, često osjećaju dosadu zbog nedostatka obaveza i lagodnog života, pa droga dođe dobro sredstvo za opuštanje, ali, umjesto rješenja, tako nastanu hiljade novih problema. Lijepo je kad mladi imaju avanturistički duh u sebi koji ih vodi ka uspjehu i pozitivnom djelovanju u životu, ali, nažalost, neke ovaj duh često odvede na stranputicu, u okrilje droge i kriminala.

Samo jedno znam: hrabri su oni koji u životu ne probaju nijednu vrstu droge, pa nijedan dim marihuane, a svi ostali su kukavice stvarnosti.

Sva četverica, bezbrižni, puni energije, ludovali su u diskoteci do jutra, dok se Merjema i Azra nisu odvajale od knjiga. Učenje ih je jednostavno ispunjavalo do te mjere da im je sve drugo bilo sporedno. Dok je momcima jedini cilj bio provod, Azra i Merjema imale su samo jednu želju u tom periodu: da steknu što više znanja kako bi ga u budućnosti mogle praktično primijeniti i osigurati sebi bolji život.

Merjemino učenje prekide Akif koji se u njenoj sobi pojavljivao isključivo sa bolesnim nagonom, ne mareći za posljedice. Njen vapaj niko nije čuo, a krik, u polumrtvom stanju, razarao je njenu skršenu, smrvljenu, osakaćenu dušu koju ništa više nije moglo razveseliti, ni ibadet, ni nada, dušu, koja je sve više željela napustiti oronulo i obeščašćeno tijelo. Hasija je primijetila njeno iznenadno povlačenje i osamljivanje, ali pomislila je da je to trauma od djetinjstva. Varala se, bila je dublja i treža trauma koja je prošlu samo potisnula. Kada besramni Akif zatvori vrata i otkopča pantalone, Merjema strahovito zaurla. To fizičko nasilje, tu bijedu, to zlodjelo, silno je željela nekom reći ili prijaviti, ali nije mogla, Akif ju je stalno ucjenjivao i prijetio da će ubiti i nju i Hasiju ako bilo kome išta kaže. Do njenog života joj nije bilo stalo, štaviše, učinio bi joj uslugu, ali Hasija joj je bila kao majka, brižno ju je pazila kao da je njeno rođeno dijete. Bit će ovo još jedna duga, neprospavana noć u kojoj će utješna riječ “tišina” najviše biti izgovarana.

Denis i Samir nisu se zadržali na samo jednoj upotrebi kokaina, nego su postali teški ovisnici, a uz to stanje došli su i ostali problemi. Uništavali su i sebe i druge. Zavisnici pred sobom imaju samo jedan cilj: kako da uzmu drogu. Denis je stalno krao novac od nane Time, prodavao vrijedne stvari iz kuće. Krađi ga je podučio prosjak sa kojim je nekada davno u djetinjstvu živio, koji ga je divljački tukao, a od kojeg je rada srca pobjegao. Sretali su se nekoliko puta, svaki put bi prosjaku uspješno umaknuo.

Samir je prodao sve što je vrijedno imao, a pošto mu više ništa nije ostalo, počeo je krasti od majke. Ušunjao se u njenu sobu i otvorio torbu tražeći njen novčanik. Čim ga je našao, uzeo je sav novac koji se u njemu nalazio. Amina pogleda u tašnu i vidje da nema velike količine novca u novčaniku. Uzrujana, poče dozivati Samira i Abdulaha, Samira pronađe u njegovoj sobi.
— Znaš li gdje je moj novac iz novčanika?! — dreknula je.
— Šta misliš? Sigurno je ćale uzeo za alkohol, znaš da je pijanica, ovisnik, i da bi sve uradio za alkohol.
Amina samo ljutito izađe iz njegove sobe, a on se nasmija.
— Konačno, ćale, i od tvog pijanstva ima neke koristi.

 

IZ NJEGOVOG DNEVNIKA

Nema dana a da u ovom dnevniku ne pišem i o njoj, štaviše, vjerujem da će ovaj dnevnik jednoga dana, ako Bog da, čitati ona i naša djeca. Dok sam radio sprat njenom bratu, svakodnevno smo se družili i pričali o svemu, posebno o islamu, a u njoj se sve više budila znatiželja, posijana je “klica vjere”. Kada su radovi bili pri kraju, oboje smo bili tužni zbog neizbježnog rastanka, navikli smo na svakodnevne susrete i razgovore.

Jednoga dana došla je sva uplakana da priča sa mnom.
— Zašto plačeš? — upitao sam je.
— Rekla sam braći da želim da prihvatim islam i promijenim ime, ali burno su reagovali. Pokušavala sam ih ubijediti, ali neće ni riječ da čuju o tome.
— Ne plači, molim te. To je samo iskušenje. Uostalom, ime nije od velike važnosti, važno je da si ti muslimanka u srcu. Svaki čovjek koji vjeruje u Allaha i Muhammeda kao posljednjeg Božijeg poslanika smatra se muslimanom. Svako onaj ko se pokori Allahu.
Onda sam je upitao:
— Vjeruješ li u to?
— Da, vjerujem — odgovori bez oklijevanja.
— Ponavljaj za mnom ove riječi: Ešhedu…
— Ešhedu — ponovila je.
— …en la ilahe — nastavio sam, a ona je ponavljala do kraja šehadeta — …illallah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. — Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Božiji rob i poslanik!
Taj je trenutak bio čudesan: bio sam sretan i zbog nje i zbog sebe. Tada sam je još više zavolio i bio siguran u to da je neću pustiti.

Nastavit će se…

O autorici:

Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove. 

Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.

Prethodni nastavci:

Za I dio klik OVDJE

Za II dio klik OVDJE

Za III dio klik OVDJE

Za IV dio klik OVDJE

Za V dio klik OVDJE