POGLAVLJE VII
1995. godina
Merjema i Azra imale su dosta zajedničkih osobina, dijelile su ista interesovanja i zbog toga su ubrzo postale prisne i iskrene prijateljice. Obje su na časovima briljirale. Samir i Denis i dalje su bili problematični, nedisciplinovani i nezainteresovani. Samir je uvijek gajio odbojnost prema odlikašima, jer ih je smatrao štreberima koji se druže sa knjigom zato što nemaju s kim drugim.
Nana Tima gledala je u opustošenu seharu i praznu kutiju nakita, a u ruci je držala nepodignute ljekarske recepte. Iz njenog okruglog blaženog lica izbijala je briga, bol, tuga, izmorenost i ona ista samoća koju je osjećala prije nego što je Denis počeo živjeti sa njom, samo ovog je puta i samoća bila zbrkana i uzdrmana. Gubitak najmilijih odbolovala je sama, u mukloj tišini svoje kuće u kojoj živi godinama.
— Nemam para za lijekove. Denis je sve potrošio — reče zabrinuto. Ali njena zabrinutost nije bila zbog nemogućnosti kupovine neophodnih lijekova, već zbog Denisovog buntovnog i drskog ponašanja.
Samir i Denis skoro su svaki dan provodili vrijeme po tuzlanskim ulicama: grad koji je toliko mladalačkih tajni u sebi sakrivao, grad u kojem se shvata jednostavnost ljudskog življenja, u kojem su se ponovo budili veseli glasovi koji odzvanjaju ulicama. I ovoga jutra, dok je zamamni miris peciva iz obližnje pekare mamio prolaznike, Samir i Denis stajali su na uglu ulice, ispod debelog kestenovog drveta, nervozno se osvrćući na sve strane. U jednom trenutku Samir pogleda na ulicu preko koje su prelazile Merjema i Azra i ugledavši ih, svoju zlobu usmjeri prema njima. Bile su dio njihove zabave koja se putem ismijavanja i potpunog isključenja samokritičnosti, ne propušta.
— Denise, jesi l’ za zabavu? — upita ga zaneseni Samir.
— Uvijek.
— Idemo!
Denis nije shvatao o čemu se radi, ali ipak pođe za Samirom. Priđoše Merjemi i Azri. Samir im po prvi put nazva selam na koji obje odgovoriše.
— Da l’ ste za jedno piće, da odemo u kafić? — upita ih Samir. Merjema i Azra ostadoše bez riječi, kao i Denis. Gledale su u Samira potpuno zbunjene i iznenađene. Da ih pozove na piće momak koji ih je izrugivao kad god je mogao? Bilo je to čudo svih čuda, nespojivo, nepovezano i sumnjičavo.
— Može — Merjema jedva izusti.
Ni sama nije znala zašto je prihvatila njegov poziv. Možda su uvijek čeznule za tim pomirenjem. Bilo im je drago što ih je počeo gledati po prvi put kao osobe, a ne kao predmet ismijavanja. Donekle joj je i laskala činjenica da ih poziva prelijep mladić poput Samira. Realno, svaka djevojka željela bi uz sebe imati takvog ljepuškastog mladića, iako su Azra i Merjema uvijek prednost davale unutrašnjoj ljepoti. Merjema ga tada pogleda na takav način kao da je čvrsto vjerovala da je on negdje duboko u sebi posjeduje.
Ušli su u kafić, jedan od najljepših u Tuzli.
— Jeste l’ svi za CocaColu? — reče nametljivo Samir.
— Može — prva odgovori Azra. Merjema klimnu glavom. Samir ode do konobara i naruči:
— Četiri CocaCole, i naplati — reče pružajući mu cenera.
Konobar otvori i stavi CocaCole na tacnu, pa Samiru dade kusur i račun.
— Druže, ja ću odnijeti do stola — reče mu Samir.
Konobaru je to bio čudan, a istovremeno i lijep gest, pa ga je pustio da on posluži svoju raju, a potom je otišao da posluži nove goste koji su upravo sjeli. Bili su to neki starac i starica.
Samir pogleda u goste, pa u Merjemu i Azru. Izvadi iz džepa dvije tablete koje užurbano stavi u prve dvije flaše. Kada je poslužavnik spustio na sto, sa osmijehom nasu sok u čaše i reče:
— Izvolite!
- GODINA
U prepunom disku, pod blještavilom reflektora u boji i zagušljivim zrakom ispunjenim dimom, Samir i Denis sa dosadom i nezainteresiranošću motrili su mladiće i djevojke koji su plesali u ritmu zaglušujuće muzike. Svaka od djevojaka koje su zalazile u taj klub dobro ih je poznavala i zazirala od njihovog društva, tako da su sve vrijeme sami provodili u kutu pored bilijarskog stola. Ali, ove večeri sreća im se osmjehnula: prema njima su se kretale dvije nepoznate, prelijepe djevojke koje nikad ranije nisu vidjeli u svom omiljenom klubu. Ni jednog trenutka nisu oklijevali, poput pustinjskih predatora odmah su im prišli i pozvali da plešu s njima.
- GODINA
Azra i Merjema ispiše skoro čitav sok. Droga je ubrzo počela da djeluje na njih i obje postaše izrazito brbljive, vesele, isuviše glasne i nasmijane. Starica i starac, koji su sjedili blizu njihovog stola, ukočeno i čudnovatno pogledaše u njih dvije koje su se sramotno cerile i bihuzurile njihovo divanjenje. Denis je sjedio opušten blizu prozora, gotivio se i uživao u toj zabavi sve dok nije mahinalno pogledao kroz prozor i ugledao dva policajca kako prilaze ulazu u kafić. Pogled mu zastade na njima, a osmijeh se zaledi.
Približi se Samiru i šapatom izusti:
— Policija ulazi.
Samira obli znoj. Merjema i Azra ništa nisu primjećivale i dalje su se neobuzdano smijale, živahne i razdragane.
— Pogledajte onaj par! — reče Samir pokazujući na starca i staricu.
Azra i Merjema se okrenuše i kad ugledaše starca i staricu, još se više počeše smijati:
— Misliš, grobarski par — reče Azra ne skrećući pogled sa njih. Potom se ponovo prepustiše neobuzdanom smijehu. Okrenuše se u momentu kada je Denis čarkao Azrinu jaknu.
— Šta njuškaš po mojoj jakni? — upita ga Azra smijući se.
— Spala — odbrani se Denis na šaljiv način.
U tom trenutku uđoše policajci i priđoše im:
— Dobili smo prijavu da ovdje neka omladina ima određenu količinu droge. A vi ste od omladine jedini.
— Vjerovatno je neka greška. Nemamo — samouvjereno odgovori Samir.
— To ćemo vidjeti. Ustajte.
Svi ustadoše. Merjema prva ustade, okrenu se policajcima.
— U redu, pukovniče! — reče dižući ruku na čelo, čemu se Azra gromoglasno nasmija.
Drugi policajac priđe kolegi:
— Ove su sumnjive — reče mu tiho. Priđoše im i počeše ih pretresati: jedan je prestresao Denisa, drugi Samira. Na licima su im se zrcalili strah i nervoza. Kako kod njih dvojice nisu našli ništa, počeli su pretresati Azru i Merjemu i u njihovim jaknama nađoše po jednu kesicu kokaina.
— To nije moje — promrmlja zbunjena Azra.
— Idete s nama!
Policajac uhvati Merjemu za lakat i nastade tajac. Merjema se pribra, uozbilji, poče shvatati. U njenim mislima odmotavao se klupko, mislila je o tome kako je Samir rekao da pogledaju u starca i staricu, zatim Azra koja pita Denisa zašto dira njenu jaknu. “To je to”, pomislila je, postade joj sve kristalno jasno i tuga prekri njeno lice. Merjema je dobro shvatila, Samir je imao dobar, brz i efikasan plan. Nije sebi dao luksuz da vjeruje da su policajci tu iz drugih razloga, prosto se morao osigurati i ne rizikovati. Prije nego što im je pokazao da pogledaju u stariji par, Denisu je rekao da uradi ono što će i on uraditi, pa se približio Merjemi, koja je sjedila blizu njega, i dok je jednom rukom pokazivao na starca i staricu, skrećući im pažnju na taj način, drugom rukom ubacio je svoju kesicu kokaina u njen džep, a to sve je posmatrao Denis i iste sekunde približio se Azri i ubacio svoju kesicu u njen džep. Policajci ih odvedoše.
Denis pruži ruku Samiru.
— Majstorski si to izveo — reče uz onaj isti osmijeh koji je imao prije nego što je uočio ulazak policajaca. Samir se samo nasmiješi.
— Što si ih nadrogirao? — očajno je želio znati razlog.
— Samo sam imao želju da ih vidim malo i neozbiljne — rekao je to na takav način kao da je odglumio zadovoljstvo koje zapravo nije osjećao, ovoga puta u podsvijesti je znao da je pretjerao.
— Ovakva zabava bila je vrijedna onih dviju bobica što su otišle na njih dvije — još nije skidao zločesti smiješak.
IZ NJENOG DNEVNIKA
Prihvatila sam islam uprkos protivljenju braće. Islam je, ljudi, nešto do čega se dolazi tragajući. Ljudi koji razmišljaju, koji su širokogrudni i koji vole Boga, znat će odabrati najbolju, savršenu vjeru. Na putu traganja za ispravnom vjerom, čovjek će nailaziti na brojne prepreke, mnogi će mu vjeru predstavljati u pogrešnom svjetlu, a i kada pronađe smiraj u jedinoj ispravnoj vjeri — islamu, ni tada neće biti ostavljen na miru, i lažni dušebrižnici nastojat će da naruše slast njegovog vjerovanja.
Nažalost, nisam imala hrabrosti priznati, pa sam potajno čitala prijevod Kur’ana koji mi je on poklonio. Da ne bi posumnjali, imali smo potpuno formalan odnos dok je radio na mojoj kući. Kada su radovi privedeni kraju, prije nego što je otišao, uspjeli smo se dogovoriti gdje ćemo se naći u gradu i u koliko sati. Sreća pa braći nisam morala polagati račune, izlazila sam kad sam htjela i s kim sam htjela, sve što im je bilo bitno jeste da je hrana na stolu kada su gladni, da imaju čistu, ispeglanu, savijenu odjeću i urednu kuću.
Počeli smo potajno izlaziti, većinom je to bilo vikendom, kada je imao neradne dane. Doista se prvi sastanak nikada ne zaboravlja: nakon što mi je dao crvenu ružu, rekao je:
— Vjerovatno si primijetila da se do sada nismo nijednom dodirnuli. Kada ljubav obuzme čovjeka, za dodirom se počne čeznuti, a snošljiva žudnja vremenom postaje sve veća. Volim te na takav način da želim da te poštujem do kraja, da žudnja i ljubav nastave rasti kao što u vrtu raste njegovana ruža. Da uvijek budeš kraj mene, to će mi biti dovoljno. Iako te ne držim za ruku, već smo ruke jedno drugom pružili i čvrsto se uhvatili. Lakše podnosiš iskušenja kada onoga koga voliš držiš za ruku na bilo koji način, lakše je do cilja doći kada imaš s kim zajedno ići. I želim da jedno drugo upotpunjavamo, da se jedno za drugo borimo. Zato, slobodno me kudi kada namaz propustim, slobodno me pitaj jesam li sve namaze obavio, slobodno me tjeraj da namaz obavim! A znam da ćeš to raditi na najljepši i najumiljatiji način koji će uroditi plodom.
Nije veći muškarac onaj koji iskustveno i strastveno djevojku ljubi i grli, već onaj koji se suzdržava svojih strasti. Dok smo šetali prelijepim dijelom Berlina, koračajući kružnim stazicama u brdovitom parku, posmatrajući beskrajnu ljepotu njegovog prostranstva, uživajući u žuboru potoka, koji je nadjačavao sve zvukove, odlučili smo osvježiti se i doručkovati u restoranu koji je predstavljao pravu oazu u samom srcu Berlina: imao je prelijepu baštu, luksuzno uređen enterijer i izuzetno ljubaznu poslugu. Zadivilo me njegovo kavaljerstvo: otvario mi je vrata i izvukao stolicu, što je privuklo pažnju svih prisutnih.
Primijetila sam da se uveliko trudi da mi izmami osmijehe, koji su obasjavali njegovu dušu. Doista je bio kreativan, ozbiljan, a istovremeno i humorističan, pored njega nikada nije bilo dosadno. Jednom prilikom uputio mi je riječi koje nikada neću zaboraviti, a rijetki će ih razumjeti:
— Neka nam Bog oprosti naše poglede, koje bismo trebali spuštati. Kada me pogledaš, kroz moje tijelo prostruji nešto neobjašnjivo, nematerijalno, izvantjelesno, i osjetim blaženstvo, zaronim u more sreće. Moja ljubav prema tebi čista je od prljavih požuda i toliko te poštujem da nikada nisam ni pomislio nešto neprilično o tebi. Moje oči smjerno poniču pred iskrenim pogledom koji se zrcali u tvojim očima.
Nakon doručka, na njegovo insistiranje, otišli smo u butik u kojem se prodavala odjeća za pokrivene djevojke, pa mi je kupio nekoliko mahrama i tunika. Dok sam pogledom milovala mahrame koje mi je kupio, rekao mi je da će uskoro zaučiti ezan za podnenamaz, pa smo se zaputili u obližnju džamiju. Prije nego što smo ušli, rekao je:
— Zamolit ću efendiju da budem mujezin.
Nakon nekoliko minuta zaučio je ezan: prepoznala sam njegov glas, glas koji je izgovarao riječi istine i budio u mom srcu ljubav prema tim riječima. To je prvi put da uđem u džamiju i klanjam u džematu. Osjećaj je nevjerovatan, ne mogu da nađem prave riječi da ga opišem, nekako, unutra, sve se stiša, i duša zanijemi iz poštovanja, pa kako onda, čovječe, dozvoliš svome tijelu, svome jeziku da iskaže nepoštovanje? A najpotpuniji je bio trenutak kada sam prvi put uživo čula ezan, koji je on učio svojim nježnim, dubokim glasom.
O Bože dragi, zar se ovolika sreća može osjetiti u jednom trenutku? Zar u ovakvom nesavršenom, tupom, zapletenom svijetu? Čime sam ja zaslužila ovoliku privilegiju da me počastiš Svojom vjerom i da mi podariš njega?
Znate li šta je nemoguće za čovjeka? Nemoguće da se oduži Gospodaru svjetova na blagodatima, jer Njegove su blagodati neprebrojive i Njegova milost prema nama, grješnim bićima, uistinu je neizmjerna.
POGLAVLJE VIII
- godina
Merjema i Azra sjedile su pozadi u policijskom autu. Obje su potišteno gledale kroz prozor. Merjema se prisjećala nesreće u kojoj su joj roditelji poginuli,
Akifovog zlostavljanja, a ovo nepravedno hapšenje samo je bilo kap koja je prelila čašu. Stvarnost joj se činila poput pijavice, koja iz njenog tijela isisava životne sokove, sve dok ne padne u stanje obamrlosti da ne zna ni da li je budna ili spava. Bujica suza slijevala se niz njeno lice poput nabujalog planinskog potoka, a tupi bol obuzimao je njeno tijelo koje više nije imalo snage da se bori.
Kad se vaš svijet sruši, sve postaje nesnošljivo, nepojmljivo, mrsko, beznadno, svi postanu nepovjerljivi, sujetni i zli. Tada više ne podnosite ni sami sebe, ni ono malo iskrenih oko vas, tražite spas i utjehu u bijesu i osveti, ispunite dušu mržnjom, i ako ne znate da mrzite, nekako naučite. Naučite da dovedete do patnje one koji su u takvo stanje doveli vas. U mržnji izgarate, i pravite se ledeni, da vas nije briga za njih, i svejedno vam je da li ćete živjeti ili umrijeti.
Merjema je potonula u svijet bola kao nikada u životu. Do tog trenutka trpećivo i stameno podnosila je sve nevolje, odolijevajući pomislima na smrt koji su nekada samo bljesnuli kao tračci sunca u tmurnom zimskom danu, ali sada se u njenom srcu pojavila neodoljiva želja da zatvori oči i više ih ne otvori. U tom trenutku tako je dobro razumjela riječi koje joj je uputila jedna očajna žena, što je u vihoru rata preživjela gubitak svih sinova: “Poželim samo zatvoriti oči. Ne truditi se plivati uzvodno. Poželim pustiti se da me struja nosi nizvodno, ka odredištu. Umorna sam od svega, od života. I blagodati koje imam ne žalim, prolazne su ionako. Voljela bih preći iz ove prolaznosti u vječnost gdje čovjek uvijek želi oči držati otvorene.” Da je u tom trenutku imala bilo kakvo oružje, ne bi oklijevala upotrijebiti ga i presjeći niti koje su je povezivale sa životom.
Kada su stigle u policijsku stanicu, uveli su ih u prostoriju za saslušanja u kojoj su sjedile same, osluškujući u vrisku tišine vokale svoga bola koji je pjevao stihove u najvišim tonovima očaja i beznađa. Bolnu tišinu prekide ulazak Rašida, Azrinog oca. Ugledavši ga, Azra ustade, a on zaurla na nju:
— Idemo, sa policijom sam se dogovorio da ideš u popravni dom!
— Babo, nisam se, Boga mi… — ne dade joj dovršiti.
— Ni riječ neću da čujem, izgubit ćeš jednu godinu škole dok se ne opametiš!
Azra izbezumljena, zadrhta, ušuti i gorko zaplaka. Znala je da ga riječima neće moći ubijediti. Vidjela je u njegovim očima ogromno razočarenje. Isti je slučaj i sa većinom djece kojima roditelji ne vjeruju, kod kojih roditelji imaju značku “u pravu sam” iako je ponekad ne zaslužuju. Potom je samo tako nasilno izvede iz policijske stanice, ne ostavljajući joj ni trenutak vremena da se pozdravi sa Merjemom.
— A ja? — upita Merjema.
— Kad dođu tvoji staratelji…
Merjema ostade sama u tihoj prostoriji, ranjiva i skamenjena. U toj neizvjesnosti, koja je razdirala njenu dušu, najviše ju je boljela Samirova izdaja: njegov podmukao lik bio joj je pred očima, strašan kao u najgoroj noćnoj mori. Pomisao na to šta će reći Hasija i kako će reagovati, grčila je njeno nejako tijelo. Nakon sat vremena, koji za nju bijaše vječnost, dođoše Akif i Hasija. Dok ih je policajac uvodio u prostoriju, nervozna Merjema ustade. U tom trenutku u zraku su lebdjele stotine emocija, u kojima se Merjema gubila osjećajući da je u ogromnom labirintu.
Akif ju je gledao sa podsmijehom, a Hasija ljutito reče:
— Ne mogu da vjerujem! Pa šta to činiš od sebe, sirota, jadna Merjema? Pa zar drogu? Pa zar te zbog toga izdržavamo, da nas sramotiš? Je li?
— Majko, nisam ništa uzimala. Vjeruj mi, molim te! Podmetnuli su mi Samir i…
Uopće je nije htjela slušati:
— Akif i ja odučili smo da te ispišemo iz škole i ideš u popravni dom!
Merjema je problijedjela, poče uzdisati i prevrtati očima, a onda zažmiri i čučnu.
— Šta ti je! — upita je Hasija. Merjema je samo šutjela, kao da je izgubila sluh, tijelo joj je krenulo ustranu, Hasija joj brzo priđe i pridrža je.
— Pomozite! Dajte vode! — povika.
— Ma, droga joj naudila — prokomentarisa Akif.
Policajci se okupiše oko nje, jedan od njih donese vodu kojom ju je Hasija lagano umivala i dozivajući je svojim iscrpljenim glasom.
Povratila joj se svijest nakon dvije minute, otvorila oči i sjedila neko vrijeme dok nije povratila snagu. Akif i Hasija odvezli su je u ambulantu. Osjećala je da kreće na pogrebnu vožnju, još jednu u nizu. U tim trenucima i mrtvacu je zavidjela. On barem, u trenutku svog pokopa, sazna svoje tačno odredište, a ona više nije znala koliko će još imati ovakvih vožnji, na koji će je način ponovo ukopati.
Iscrpljena je sjedila na krevetu, a Akif i Hasija stajali su pored nje.
Doktor uđe u sobu.
— Vaša kćerka je trudna — nije okolišao.
Šokiraše se, a Akif se posebno unervozi, svjestan da je došao trenutak kada se može sve otkriti
— Kako te nije sramota?! Dali smo ti krov nad glavom, a ti se još i kurvala, provodila! Bila si odlična u osnovnoj školi, od svojih usta smo štedjeli da bismo te upisali u srednju školu u Tuzli, da bi imala obrazovanje, bolju budućnost! — mrmljala je zaprepaštena Hasija.
Merjema zaplaka, potpuno izbačena iz kolosijeka, nije mogla vjerovati da poslije one nepravedne optužbe može biti gore. Život ju je bacio na koljena, u tamnicu očaja, duša joj vrišti nijemim krikom.
— Da, još jedna fatalna sahrana — pomislila je.
Osjećaj ništavila i bespomoćnosti nikada nije bio veći.
— Čije je dijete?! — upita je Hasija.
Kolebala se. Nakon nekoliko sekundi glasno reče:
— Akifovo!
Hasija se okrenu prema njemu. Akif se trže.
— Ma ovo je prevršilo svaku mjeru. Laže! Zar ćeš vjerovati narkomanki, drogira se, kurva se, i još svaljuje na mene dijete. Ja je ne želim u svojoj kući!
— Ni ja — reče tiho Hasija, koja nikada u životu nije bila razočarana kao što je bila u tom trenutku.
— Pobogu, dijete, šta to činiš od sebe, šta to činiš od nas? Sramota je, golema sramota! Šta ćemo s tobom? Ja stvarno više ne znam šta da radim.
— Tako mi Allaha, istinu govorim!
— Spremi se, idemo kući, a sutra ćeš u popravni dom.
— Neću — prvi put Hasiji izgovori tu riječ, neki se bijes polahko stvarao i prema njoj, jer joj je i ona samo tako okrenula leđa.
— Idite vi kući, sutra dođite ispred bolnice po mene.
— Ne možeš ovdje noćiti — povisi ton Hasija.
— Više vaša briga nisam. Izađite, ne želim više da gledam ovog bolesnog stvora!!! — po prvi put se i proderala. I njeni su živci dosegli granicu strpljenja, njen se jezik odlučio za novi rječnik, njena je duša zatvorila vrata trpljenju zarad lažne dobrote.
Uplakana Merjema posmatrala je Hasiju, jer je shvatila da joj neće povjerovati štogod da kaže, i to zbog nedostatka dokaza da nije uzela svojevoljno drogu. Izlazeći iz bolničke sobe, Hasija gorko zaplaka i reče Akifu da joj donese tabletu za smirenje, ali to Merjemu nije doticalo: stajala je kao okamenjena, odlučna da će se izboriti za svoj život i uvjerena da pravda neće ostati nezadovoljena. U tom teškom trenutku obrisa suze i podiže glavu, a pogled njenih očiju bio je zastrašujući, bile su to oči ispunjene mržnjom, gorčinom i prezirom.
Merjeminim tijelom sve se više širio osjećaj bespomoćnosti i ništavila koji često rezultira razmišljanjem o suicidu i teškom ogorčenošću koja preplavi cijeli um i izazove odbrambenu reakciju: spasiti sebe povređivanjem drugih.
— Ne mogu više! Ne mogu više!
Čak i njen glas više nije bio topao i mio, i on je bio ispunjen mržnjom. Mržnja se uvukla u njen krvotok i snažno zaplovila šireći se kroz sve rukavce njenog tijela. Samo jedna riječ tekla je kroz njene vene — osveta.
Stavi ruku na mahramu, skide je sa glave i baci na pod.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
Za V dio klik OVDJE
Za VI dio klik OVDJE
