2003. GODINA
Neodoljive nepoznate djevojke i dalje su plesale sa Samirom i Denisom. Gledale su ih provokativno i ravno u oči, ali držeći ih na distance, što je njih dvojicu dodatno razdraživalo. U jednom trenutku, plavokosa djevojka poče se plešući udaljavati i prstom pokazujući Samiru da krene za njom. Samir joj se polahko približio i upitao:
— Gdje ćemo?
— Ne pitaj, prepusti se — zagonetno reče, što Samira još više uzbudi.
Dok je pogledom tražio Denisa, plavokosa se već udaljila od njega i kretala se prema izlazu iz diska. Brzo je krenuo za njom, bojeći se da bi mogao propustiti tu jedinstvenu priliku. Stigao ju je na izlazu, ali ona se nije zaustavila sve dok nije došla pred vrata jedne sporedne prostorije koja je služila kao skladište. Otvorivši vrata, okrenu se i rukom dade znak Samiru da dođe. Dok je Samir ulazio u tamu skladišta, krajičkom oka primijetio je da Denis sa crnokosom djevojkom ulazi u susjednu prostoriju, ali nije mu uspio ni namignuti, kako su to imali običaj raditi kad bi se našli s nekom djevojkom.
Plavokosa djevojka upalila je svjetlo, a prigušena svjetlost padala je po drvenim sanducima. Samir pokuša da joj se približi, ali ona se vješto izmače i krenu ka mračnijem dijelu sobe i sjede na jedan drveni sanduk. Tišina je otkucavala, Denis je mogao vidjeti i najsitniji detalj njenog snažnog i prekrasnog lica, njegove oči slijedile su njen pogled.
Samir pokuša da sjede pored nje, ali ona munjevitom brzinom ustade, što trznu Samira i iznenađeno je upita:
— Gdje ćeš?
S osmijehom mu odgovori:
— Da nam naspem malo vina za užitak, da se opustimo.
U drugoj sobi crnokosa dade Denisu čašu vina, koju on prinese ustima.
Iznenada obojici pozli. Samir je ispao iz kauča i počeo se grčiti kao da ima epilepsiju, a Denis se savijao i nekontrolisano tresao.
— Nije mi dobro! — reče Samir, sav preblijedio. Plavokosa se smješkala, praveći se da ispija svoju čašu vina.
— Dobro je tebi, s obzirom na to kako će ti uskoro biti.
— Šta si mi uradila? — jedva upita.
— Sjećaš li se Azre i Merjeme koje ste nadrogirali pa poslali u zatvor?
Samir se prisjeti.
— Sjećam. Plavkosa ustade.
— Eh, pa ja sam Merjema, a ovo je… osveta. Samir se zbuni.
— Kako?!
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Što više upoznaješ tebi dragu osobu, sve je više voliš. Kako vrijeme odmiče, sve se više vežeš. Tako i za Boga, što više živiš, živiš spoznajući Njegovo Biće kroz prirodu, nauku i vjeru, sve Ga više voliš. Na gubitku su oni kojima ljubav s vremenom ne raste, na gubitku su i oni kojima ljubav blijedi. To je najveći gubitak, to je sav gubitak.
Vrijeme je trenutak svijesti jednog razuma, nisu milijarde godina prije njega. Svijet je samo mjesto gdje se doživljava taj trenutak. Svjetova je više, vrijeme je jedno — počelo tvojom svjesnošću, a završava se tvojom nesvjesnošću.
To je bio najljepši period mog života, neizbrisiv, a sjećanja na njega kao mehlem za dušu. Znali smo da više ne možemo dugo skrivati svoju ljubav, da je vrijeme da se hrabro i odlučno suočimo sa situacijom. Predložio sam joj da ja dođem i objasnim njenoj braći, međutim, željela je to uraditi sama, i udovoljio sam njenoj molbi, a kamo sreće da nisam, kamo sreće da je ovo sve samo san. Od tada više ništa nisam čuo o njoj. Otišao sam do njene kuće i upitao njenog mlađeg brata gdje je, a on je samo drsko rekao:
— Ne živi više sa nama! — i zalupio vrata. Bilo je očito da od njih ništa neću saznati. Svaki put kada sam pokušao, uspješno su izbjegli odgovor.
Da bar zna gdje živim, čekao bih je da se pojavi pred ovim vratima, ali pošto nije znala, tražio sam je svaki dan, motrio njenu kuću u nadi da ću je ugledati u bašti ili na prozoru. Stalna zabrinutost gušila me iz dana u dan. Kako su dani prolazili, sve je bilo teže. Svašta mi je kroz misli prošlo: da su je braća udala za drugog, da su je poslali negdje daleko, da su je istjerali iz kuće ili zaključali u kući.
Kako mi samo nedostaješ! Nedostaje mi tvoja nervoza kada ispred mene stojiš poput neke djevojčice. Nedostaje mi kada se tako lagano izgubiš u mojim očima. Nedostaju mi sve te riječi koje tvoje oči izgovaraju: da me voliš, da nikog nisi voljela kao mene, da sam ono što si očekivala.
Život ide, ja u mjestu tapćem, stojim. Oko mene tišina, a u meni krik. Neću dopustiti, neću zaboraviti. Neka ide život, neka u meni krika. I nada me napušta, i snovi. Neka. Neću im dopustiti da odu. Neće uspjeti. Branit ću te od zaborava.
Nikad niko drugi neće zauzeti tvoje mjesto u mom srcu, ne može se više ovako voljeti. Tog “nikad” najviše se bojim. Često nam se “nikad” ironično nasmije i podsjeti nas na rečenicu u kojoj smo ga izgovorili.
Znam da je moja ljubav beskrajna, bila ona pored mene ili ne, znam da ću biti još jedan lik, kao onaj iz književnih djela, koji će imati samo jednu ljubav, jednu čežnju i bol. Kako sada bolje razumijem hamala Aliju i njegovu čežnju za Almasom, strastvenu, bezuslovnu i ugodno proživljenu ljubav Ahmeta Šabe s Tijanom, Frančeskovu zaluđenost Laurom.
Hodam svim tim ulicama, tražim je, dozivam je, posmatram sve te ljude, nisam više isti, ni moj pogled na njih više nije isti. Promijenila me vjera i ljubav, bol i nedostajanje, načinili su od mene nešto što još ne shvatam šta sam, da li vaiz, da li pisac, pjesnik ili samo razumniji čovjek drugačijih shvatanja?
Ne mogu a da ponekad sa žaljenjem ne gledam ljude, većina njih živi programirani život: spolja odaju sliku uspješnih, zadovoljnih, ponosnih i materijalno opskrbljenih, ali duša im je prazna jer žive samo za ovaj svijet i njegova zadovoljstva. Žalim ih, jer nisu svjesni koliko su nesretni i programirani. Na ulicama se vozi mnogo modernih automobila, rijetko ko vozi stari automobil, i svima je udobno, a unutar njih samih tjeskobno, mračno i hrđavo. Svi ti politički lideri nameću se za vlast, moć, i nikad se ne zasite, i ništa ne može ugasiti njihovu pohlepu, a što je najgore, nisu sposobni da obnašaju funkciju na koju su postavljeni. Većina njih hrani se svojom nadmoći, oni vole da im se ljudi dodvoravaju, da budu svugdje prepoznati i gledani sa strahopoštovanjem. Sve mogu, a ne mogu izbjeći smrt. Žalim ih zbog toga, jer će tada zaboraviti da su u blagostanju živjeli, jer će tada kazna biti nemilosrdna i duža od proživljenog blagostanja.
Žao mi je onih žena kojima je jedina preokupacija, pored kuhinje i poljoprivrede, ogovaranje. Znaju za Boga, ali ne znaju ko je On, znaju za budući svijet, ali ih neznanje zarobilo da ne koračaju prema njemu. Traže i gase svoju zavidnost tuđim mahanama. Žalim ih, jer su se zadovoljile bezvrijednim.
Žao mi je onih djevojaka i mladića koji, osim klubova, ljubavnih afera, kafića i poroka, nemaju ništa vrednije što će krasiti njihov život i zapečatiti njihovo postojanje. Ne mogu izbjeći žaljenje, jer je realno žalosno stanje. Nisam žalio samo onda kada sam bio jedan od njih nesvjestan svoje nesvijesti, potištenosti i kratkoumnosti.
POGLAVLJE IX
1995. godina
Merjema je znala da ponekad dragi Bog iskušava nesrećama, da vidi hoće li insan biti strpljiv ili srdit. Uprkos svojoj dugogodišnjoj strpljivosti, ovoga puta ona je odabrala srdžbu. Pala je na ispitu iskušenja. Bacila je mahramu na pod, sklonila gumicu kojom je svezala rep i pustila svoju dugu, bujnu crnu kosu koja je blistala u svom punom sjaju. Do sada su joj dani bili crni, a sad su još crnji i bez nade da će ikada dobiti smisao. Nije se htjela dugo zadržati u bolnici jer nije ni bilo potrebe za tim.
Sama izađe iz bolnice bez mahrame, odlučna da više neće nositi hidžab. Bila je ljuta na sve, pa čak i na Boga, što već prelazi granicu ogorčenja. Tada je čovjek prepušten sam sebi i svom bijesu. Skinuti hidžab znači odabrati zabludu nakon upute, što je veliki grijeh.
Nakon duge besane noći, Akif i Hasija spakovali su sve Merjemine stvari. Sve je bilo užurbano. Akif nabrzinu pojede jučerašnji pileći file sa umakom od šampinjona, a Hasija, previše potresena, samo je jecala nad tanjirom i onda se naglo podigla izgovarajući:
— Idemo!
Akif nije imao izbora, obrisao je ruke, uzeo ključeve od auta, potom kofere i krenuo. Kada su došli pred bolnicu, zaustavili su se na parkingu i čekali da se Merjema pojavi. Merjema im priđe i šutke uđe u auto. Tokom cijeloga puta nisu izustili ni riječ. Hasiju prosto više ništa nije moglo iznenaditi, čak ni to što se otkrila, gledala je na to kao na masku koju je konačno skinula i pokazala svoje pravo lice. Merjemi je postalo svejedno gdje će je voditi i šta joj mogu učiniti, osjećala je da nakon svega gore ne može biti. Već su je ubili, šta god da urade, ne mogu ubiti ono što je već ubijeno, šta god dobro napravili, ne mogu je izvući iz te unutarnje mračne provalije.
Kada su stigli ispred vaspitnopopravnog doma, koji nalikuje napuštenoj napola izgrađenoj zgradi sa malim zapostavljenim dvorištem, Merjema hitro izađe iz auta motreći dom kao zmija žabu. Akif izađe da iz gepeka izvadi kofere, dok se Hasiji nije mililo izaći, nastavila je nervozno čeprkati po svojoj crnoj torbi, a umor od prijašnjih nekoliko sati pritiskao ju je poput kamena.
— Ne treba mi ništa vaše — reče hladno Merjema.
Akif sa zadovoljstvom vrati kofere u gepek. Merjema uđe u dvorište doma i osjeti olakšanje. Posmatrajući Akifa, prozbori:
— Ovaj dom ne može biti gori od Akifove blizine. Samir mi je, u neku ruku, učinio uslugu, ali, dobit će i on svoje, kao i fukara Denis. Vrijeme je da se odmorim od Akifa, od tog debelog konja koji će mi platiti svaku suzu, svaku bol i maltretiranje, svaku neprospavanu noć i uvredu.
Azra je već nekoliko sati boravila u domu i stalno je očekivala Merjemu. Izgubljeno je izašla iz doma u dvorište i na klupi ispod tužne vrbe ugleda Merjemu, i kao da je sunce ozari. Trkom joj priđe i snažno je zagrli, spuštajući se pored nje na klupu.
— Kako si? — upita je Azra.
Merjema duboko i bolno uzdahnu. Dok je tražila prave riječi, spustila je ruke i zurila u tlo. Dugo joj je trebalo da započne, kada napokon jeste, počela je tiho, polahko i odmjereno, nezaustavljivo kao i njene suze. Slušajući njenu priču, Azrina su usta bila blago otvorena, oči raskolačene.
— Šta ćeš sa djetetom?
— Nit ću ga ubiti, niti ću ga zadržati.
Od tog trenutka bile su nerazdvojne u tuzlanskom popravnom domu, ušle su tu kao maloljetne delikventice koje su za druge predstavljale potencijalnu buduću štetu za društvo. Svakodnevna hrana bila im je želja za osvetom, kovale su osvetničke planove, u te planove je spadao i bijeg iz popravnog doma. Čekale su samo pravo vrijeme za to.
Nakon mjesec dana obje su pobjegle iz doma, što je dodatno razočaralo njihove roditelje i staratelje. Iza sebe su ostavile pisma: Azra svom ocu Rašidu, a Merjema Akifu.
Rašid poče čitati.
— Ne brini, babo, bit ću ja dobro. Vraćam se tek onda kad ti dokažem da se nisam drogirala i da je to bila velika nepravda protiv Merjeme i mene. Najviše je boljelo to što mi nisi vjerovao. Znam da se stidiš mene, da ti je teško zbog komšiluka koji priča o tome, uvijek ti je bilo važno šta će drugi reći, a nikad onako kako zapravo jeste. Meni je bitno šta ti misliš, i zato ću se vratiti samo čista obraza.
Akif pročita Merjemino.
— Neću čekati da ti Bog vrati za sve što si mi radio, neću čekati tu pravdu koja na ovom svijetu očito ne stiže svakoga. Čekat ću pravi trenutak da ja zadovoljim pravdu i uništim ti život, kao što si i ti moj. Uživaj dok možeš. Užitak i sreća nisu isto. Užitak je ponekad lažna sreća koju sebi ljudi priušte na pogrešne načine. Dovoljno si osakaćen nepoznavanjem sreće, a ja ću te dokrajčiti upoznavanjem pravde!
Akif se samo nasmiješi i pismo baci u vatru.
Azra i Merjema tada su imale šesnaest godina, a ipak su odlučno krenule same nastaviti i graditi život od nule. Za smještaj i hranu dobro su se snalazile, nisu odustajale dok ne bi našle neki privremeni posao, bilo to konobarenje po kafićima, pomaganje zemljoradnicama, trgovina.
- GODINA
Dani su prolazili, postajali su sve hladniji, a kiša je često padala. Azra i Merjema brzo su bačene u svijet odraslih, skitničarile su po ulicama Tuzle hladnih lica, gladne, žedne, mokre i promrzle. Maštale su da će jednoga dana biti bolje, da više neće biti na milosti ljudi i mukotrpno su radile na tome. Tražile su očajnički posao, ponekad bi im uspijevalo da se barem nakratko zaposle u kafićima, često su nalazile poslove i u poljoprivredi: sijale, kopale i kupile sijeno. Noći bi provodile u napuštenim objektima, između neka četiri zida u kojima nisu vidjele razlike, svi bi bili ofucani, hladni, krhki i usamljeni, svi su bili sjena bolnog života. Kada su postale punoljetne, unajmile su dvosobni stan, od dvogodišnje ušteđevine, na četvrtom spratu jedne male zgrade u Tuzli. Upisale su ponovo gimnaziju, vanredno.
Na nagovor prijateljice, Merjema je otišla sa njom i Azrom u noćni klub, potpuno opremljen za live svirku, to su bile noći pune igre, muzike i zabave. Tu su je upoznali sa Abdurahmanom, visokim ljepuškastim mladićem kojeg je vremenom mnogo zavoljela, a ta ljubav bila je uzvraćena. Međutim, vremenom je ta veza Abdurahmanu postala teret, neko lišenje slobode. Imao je nešto u sebi zbog čega bi mnoštvo djevojaka osvajao na prvu, uživao je u tim zavodničkim poduhvatima. Merjemi se nikada nije sviđalo njegovo konzumiranje alkohola i cigareta, a ni njegov jak temperament, koji ju je, u suštini, zaluđivao. Bio je često depresivan i bezvoljan, zbog čega bi se posvađao sa roditeljima i napustio nakratko svoju kuću. Njihova veza bila je tanka nit koja bi često pucala zbog njegovih prevara, zbog ljubomore, nepovjerenja i nerazumijevanja, poslije čega bi se, nakon nekog vremena, ponovo vezivala, nit, sa puno čvorova, a sve se činilo da će ih uslijediti još mnogo. Kao da nisu mogli jedno bez drugog, a ni jedno s drugim.
Imao je težak život, ali ko ga nije imao? Međutim, Merjema je prosto osjetila potrebu da mu bude životna podrška, a i on njoj, jer ga je razumjela. Merjema nikad nije probala alkohol, ni one osvetničke i nemilosrdne noći u disku, pa je i Abdurahmana pokušavala promijeniti. Često žene izaberu lošeg muškarca, a onda odluče da ga mijenjaju, većinom uzalud. Kasno shvate da su trebale izabrati onog dobrog, s kojim će moći da se moralno i intelektualno nadograđuju i popravljaju nabolje.
Kako vrijeme prolazi, sve su hladnija ljudska srca, sve smo otuđeniji jedni od drugih, udaljeniji sami od sebe. Malo je vjere u nama, a gdje prestaje vjera, tu nastaje strah. To je mnogima ostalo, strah od sebe samih. Jer jedino ogledalo koje daje tačnu refleksiju nas jest smrt. Trenutak kada ćemo tačno znati šta smo bili i šta ćemo biti.
2000. GODINA
Samir i Denis izostajali su s nastave kad god je to bilo moguće, vucarali se ulicama bez cilja. Nakon završetka srednje škole na red je došla jača droga — heroin. Vremenom su postajali sve agresivniji, često su imali narkomanske krize koje su bile ravne umiranju, kada su lomili sve po kući.
Tima je nakon dugog vremena primijetila Denisov problem, pokušavala mu je pomoći, ali samo se istrošila i izgubila snagu. Često se pitala gdje je to pogriješila, ponekad i zažalila što ga je primila u svoju kuću, jer možda ne bi krenuo tim putem da je živio negdje drugdje. Amina i Abdulah, Samirovi roditelji, neprestano su se svađali oko toga ko je kriv za Samirovo stanje.
Samir i Denis prešli su sve granice i potonuli do dna narkomanske provalije, tada su počeli i prvi problemi sa zakonom. Nekoliko puta bili su osuđivani na zatvorske kazne. U zatvoru su bili godinu dana, potom sedam mjeseci. Lutali su bez razmišljanja, bez volje za životom i bez nade za bolje sutra. Često bi, kada više nisu imala para za heroin, upali u tešku krizu. Često su govorili jedan drugom da od sutra prestaju sa drogama, ali kada počnu krize, zaborave na dato obećanje.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
Za V dio klik OVDJE
Za VI dio klik OVDJE
Za VII dio klik OVDJE
