POGLAVLJE XI
2003. godina
Prošlo je mjesec dana od tog incidenta u disku. Bio je to težak period za sve, period preispitivanja, razmišljanja, shvatanja i kajanja, period proveden u razmišljanju o prošlosti koja je taložila jedan na drugi događaj. Denis i Samir napokon su iz bolnice pušteni kućama. Ali, nisu se mogli kretati, bili su u invalidskim kolicima. Bili su svjesni svega, ali nisu mogli pričati niti pomjerati nijedan dio tijela. Neko je morao brinuti o njima, iz kreveta smjestiti ih u kolica, svaku noć iz kolica u krevet, i u drugim prilikama tokom dana. Denisa je nosio njegov komšija Hasan, suprug Esme, dobre Timine prijateljice. Najviše ih je boljela činjenica što nisu mogli ništa obaviti bez ičije pomoći, tek su tada shvatili Allahove blagodati koje su imali. Žalili su sami sebe i one kojima su na teretu.
Timina bolest bila je sve jača, njeno se zdravlje pogoršalo. Dok je Denis tužno posmatrao ulicu kroz prozor, Tima je u svojoj sobi uzimala posljednji dah, otišla je u svijet tišine i spokoja a da to on satima nije znao, sve dok Esma nije došla u posjetu. Ta loša vijest jako je pogodila Denisa, iako to niko nije mogao primijetiti, u sebi je silno bolovao, duša mu se lomila, srce mu je prepuklo. Tek tada shvatio je koliko mu je život pust i prazan.
Nakon dženaze, komšinica Esma odvezla je Denisa kući, zatim čučnula pred njega.
— Tima mi je prije smrti kazala da joj je doktor rekao da umire, jer duže vrijeme nije uzimala lijekove i zbog toga se njeno stanje znatno pogoršalo i više se nije moglo ništa učiniti. Time je ubrzala svoju smrt.
Premišljala se da li da nastavi:
— Nije uzimala lijekove jer nije imala para da ih uzme — ipak to reče.
Slušajući ovo, Denis se uznemiri, suze se počeše slijevati niz njegovo lice. U glavi su se neprestano nizala sjećanja na njegove krađe novca i vrijednih stvari iz kuće, na njegovu galamu i svađu sa strpljivom Timom.
— Odoh sada, obilazit ću te od obroka do obroka. Razmisli malo, i opameti se dok nisi još koga upropastio.
Bile su ovo teške riječi od Esme.
Denis plačljivim unutrašnjim glasom u mislima prozbori:
— Ne mogu više! Ja sam najveći ološ, ne zaslužujem da živim. Da bar mogu nanu da vratim, da joj se zahvalim na svemu, da joj za sve vratim. Ali ne mogu, jedino što mogu jeste umrijeti bijedno kao što i zaslužujem.
Pokuša da ustane:
— Dođavola! Ne mogu se ni ubiti! Sačekat ću kada budem sposoban da dignem ruku na sebe.
***
Nakon još jednog mukotrpnog mjeseca, Denisovo i Samirovo stanje poboljšalo se, kao što su to doktori i predvidjeli, sada mogu mnoge dijelove tijela pomjerati i pomalo pričati. Amina je Samiru oko svega brižno pomagala, a dok je ona bila na poslu, o Samiru se brinula jedna fizioterapeutkinja. Prethodna borba protiv ovisnosti bila je teška lekcija za sve, pa i za njegovu majku Aminu, koju je strah od gubitka sina jedinca naveo da shvati i ispravi svoj odnos sa njim, da mu posveti više vremena, bez naglih pokreta i loših, gorkih riječi.
Samir ustade polahko iz kolica, uz pomoć štaka napravi prve korake. Šepao je. Majka se osmjehnu njegovom napretku. U tom trenutku uđe pijani Abdulah koji produži do spavaće sobe, brišući svojom pojavom osmijehe sa njihovih lica, iskrene i rijetke.
Ču se kućno zvono, a Amina izađe i ispred vrata ugleda policajca.
— Dobar dan, gospođo.
— Dobar dan — zbunjeno odgovori Amina — da nije šta moj muž učinio? — reče odmahujući glavom.
— Došao sam uzeti izjavu od Samira u vezi sa pilulama koje su mu podmetnute u piće.
— Uđite.
Samir i policajac sjedoše u dnevnu sobu.
— Želimo da uhvatimo osobe koje su vam to uradile. Čekali smo da mognete pričati. Kažite nam sve što znate.
Samir razmisli na trenutak:
— Ne, ne znam ko su, ne sjećam se zaista ničega, samo od onoga trenutka kada smo Denis i ja stigli u disko i pili za šankom, popili smo previše.
Potom nastavi:
— Nego, kada ste već tu, želim da prijavim sebe za korištenje droge. Prije skoro osam godina, baš vi ste došli u kafić, i uhapsili ste one dvije djevojke, ako se sjećate? Jedna je bila sa mahramom, a druga malo gojazna? U jaknama su imale po kesicu kokaina?
Policajac se pokušavao sjetiti tog događaja.
— A da, sjećam se nešto malo.
— Tad sam ih ja nadrogirao, i podmetnuo drogu u njihove jakne. Uhapšene su nevine. Stid me je zaista. Možete me privesti, spreman sam zbog tog zlodjela odgovarati.
Policajac ga dobro osmotri, promijeni pogled.
— Taj je slučaj davno zatvoren. I, kako vidim, istjerana je pravda — reče samouvjereno i dvosmisleno.
— Savjetujem ti da odeš kod roditelja tih djevojaka, priznaš im i izviniš se, to je najbolje što možeš učiniti. A oni će odlučiti šta dalje.
Krenuo je ka izlazu. Samir ga zaustavi:
— Izvinite, da li se sjećate ko nas je prijavio? Policajac zastade, na trenutak razmisli.
— Hmmm… mislim da smo tada bili negdje u blizini tog kafića, i jedan momak, crne kose i srednje težine, prišao nam je i prijavio slučaj.
Samir se prisjećao tog dana. Prije nego što su Merjema i Azra naišle, Denis i on bili su sa Alenom, visokim crnokosim mladićem koji je stalno nosio crni kačket i crnu kožnu jaknu. Tada im je bahato prišao i upitao:
— Jeste l’ donijeli pare?!
— Nismo, al’, molimo te sačekaj još nekoliko dana — odgovori nervozno Denis, škripeći zubima.
— Brate, znaš da smo ti uvijek plaćali, snaći ćemo se za pare — dodade Samir.
— Već dugujete dvije hiljade maraka! Ne volim kada me prave budalom! Obećali ste da ćete danas isplatiti sve! Zažalit ćete! — reče strogo i ljutito, i udalji se brzim koracima.
Nakon ovih prisjećanja, upitao je policajca da li je nosio crni kačket i crnu košulju.
— Da, mislim da jeste. Da, da, jeste.
Samir shvati da ih je on izdao. Iste sekunde želio je otići i pronaći ga, izudarati uzročnika velikih problema, ali, zastade i razmisli, razum je pričao drugu priču, pričao o tome da ni oni nisu ispali fer prema njemu, dugovali su mu ogromnu količinu novca, da je lahko tražiti krivca u drugima, niko ih nije tjerao da uzimaju drogu.
Nakon ovih riječi policajac izađe iz njegovog stana. A Samir je znao šta činiti. Najprije je pozvao Denisa i rekao mu da, kada bude davao izjavu policiji, kaže da ne zna ko su krivci. Kada je završio razgovor sa Denisom, odahnu i odlučno izađe iz stana i pozva taksi.
U taksiju, dok je gledao kroz prozor, navirala su sjećanja poput lančanih munja koje se prikazuju u prekinutom nizu kratkih i blještavih odlomaka. To mjesto bilo je njegova pozornica na kojoj se volio isticati i praviti važniji od drugih. Pogledao je onu klupu na kojoj su često sjedile Merjema i Azra, a na kojoj sada sjedi neka pristojna, manje lijepa djevojka. Priđe joj.
— Mogu li sjesti? — ljubazno je upitao. Imao je osmijeh koji je slao poruku ljubavi drugima.
Nije mogla sakriti oduševljenje:
— Možeš.
— Ja sam Samir.
— Fahira, drago mi je.
I tako je Samir sa njom započeo neko obično ćaskanje, pitao ju je koji je razred, koju je srednju školu upisala. Bio je srdačan, uglađen i zabavan. Pravio joj je društvo do samog kraja odmora. Osjetio je potrebu da joj kaže da ne dozvoli da je tišti to što je sama, da je puno vrednija od svih njih, a na njenom licu bila je vidljiva potištenost, nedostatak samopouzdanja i ogromna želja da bude primijećena. Potom je ušao u svoju nekadašnju učionicu.
Dok je Samir boravio u školi, Denis je sjedio sam u kući. Njegova dnevna aktivnost bila je posmatranje divnih živopisnih predjela, pogled na nepregledna polja, zelena, svježa i rosna, dolazio je kao neko osvježenje. Na sve strane odjekivali su radosni zvuci: cvrkut ptica, zujanje insekata, a pogled se odmarao na redovima kukuruza i svijetložutim bundevama, koje su milovali topli nježni sunčevi zraci, ali samoća i tuga za minulim vremenima dominirale su i rezale njegovu već uništenu dušu. Ustade i na štakama se uputi u naninu sobu. Vidio je na komodi njenu sliku, uzeo ju je i posmatrao jedno vrijeme, ožalošćen, suzan i sumoran. Potom otvori fioku u kojoj su bile gomile tableta. Istrese jednu bočicu leksaurina u svoju lijevu ruku koja poče snažno podrhtavati.
— Sad sam sposoban da se ubijem — reče gledajući u njih.
U trenutku dok je tablete prinosio ustima, začu se kućno zvono koje zanemari i odluči sprovesti ono što je naumio, ali zvono se ponovo oglasi, pa ih ovog puta ostavi na stol. Polahko ode do vrata ispred kojih ugleda svoju komšinicu Esmu.
— Uđi.
Esma uđe i sjede, a Denis pođe ka kuhinji.
— Gdje ćeš? — upita ga Esma.
— Da skuham kahvu.
— Ne mogu, hvala. Sjedi, imam nešto da ti dam. On sjede, a ona nastavi:
— Denise, prije smrti Tima ti je ostavila oproštajno pismo, jer je znala da će umrijeti — pruži mu kovertu.
— Nisam ti ga prije dala, jer nisi bio sposoban da ga pročitaš, a mislim da ne bi bilo uredu da ti ga ja čitam, pa sam čekala da se oporaviš. Moram sada ići, imam puno posla.
— Hvala — iznenađen uze kovertu.
— Šta god ti treba, slobodno mi se javi.
Denis je isprati do vrata, pa se vrati, sjede i otvori pismo.
JA
Sebe sam nekoliko puta u životu iznenadila gubitkom živaca, netolerancijom i nerazmišljanjem. U srednjoj školi moja je razredna tokom sve četiri godine školovanja bila jedna posebno draga profesorica. O svakom profesoru uvijek kruže neke priče, onako kako ih često većina opisuje, bile tačne ili ne. Za nju su tvrdili da je hladna kao osoba. A ja sam je uvijek poštovala, i nije bila hladna, već je morala biti čvrsta kako bi spriječila svakakve prevare učenika. I svidio mi se taj stav.
Kada sam završila srednju školu, imala sam izbora da biram bilo koji fakultet osim onog koji sam konkretno htjela, a to je Akademija scenskih umjetnosti, odsjek režija, izazovna i naizgled nedokučiva, na koju se samo rijetki odvaže, na kojoj je položeni prijemni ispit sam po sebi velika titula, na kojoj živiš svoju priču i svoj fazon, uz, naravno, mentorstvo profesora. Dugo sam razmišljala, pokušavala ubijediti roditelje da mi dopuste da pokušam upisati akademiju, no, nisu posustali. Bar sam se borila do posljednjeg trenutka, ali sam se ipak morala odlučiti prije isteka upisnog roka. Odabrala sam Fakultet islamskih nauka — FIN, na kojem, na svu sreću, ne postoji prijemni ispit, jer sve vrijeme bila sam se pripremala za akademiju. Uz svu potrebnu dokumentaciju, za upis na redovan studij bila je potrebna i preporuka od razrednog starješine.
Zamolila sam razrednu da faksom pošalje preporuku na FIN, što je i uradila. Stjecajem okolnosti nisam uspjela dostaviti ostalu dokumentaciju na FIN, pa sam poslala razrednoj poruku da nisam poslala dokumente, izvinila se što sam je zamučila, te također napisala da će mi vjerovatno opet trebati preporuka na drugom roku. Ono što sam dobila od nje kao odgovor bilo je: “Aferim!” Nisam znala kako da to shvatim.
Na drugom upisnom roku preostalo je mjesta samo za vanredni studij. Ponovo sam zamolila profesoricu da pošalje preporuku faksom, poslala sam joj poruku tek onda kada sam poslala dokumentaciju na FIN, da se više ne bi ponovila ista greška. Ona ništa nije odgovorila, a već je prošao upisni rok. Nazvala sam je da pitam da li je poslala, da bih dobila toliko teške riječi koje mi u tim trenucima života nisu trebale, nakon toliko teških trenutaka u mom životu. Oštro, sa nekim ogorčenim tonom, rekla mi je da nije poslala, da sam je dva puta izradila, i da neće poslati, kako bi me naučila pameti.
To je toliko zaboljelo da nisam mogla zaustaviti suze, prekinula sam poziv jer od bola nisam mogla ništa reći. Kao da je to bila kap koja je prelila čašu, niko me nije mogao razumjeti, svi kao da su se trudili samo da me sputavaju i osuđuju smatrajući me netalentovanom, nekim što ni za šta nije, nekim što ne zna šta hoće, ko je neodgovoran. Krive me što mi nisu dali da slijedim snove, što nisam na vrijeme upisala fakultet, što nisam na vrijeme predala dokumente.
Znate šta je uspjeh? Krenuti za njim i pasti baš na početku, pasti tako bolno da je teže ustajanje od pada, a onda, uprkos toj težini, podići se, obrisati suze i oprostiti, oprostiti svima i sebi, i nastaviti. To je uspjeh.
Mislim da su više boljele riječi od osobe koju sam uvijek poštovala nego rizik da ne budem primljena. A onda sam uzela i ispisala veliku, baš veliku poruku razrednici. Nažalost, tada sam se spustila na najniži nivo, napisala sam joj uvredljive riječi. I dandanas kajem se zbog toga. I dandanas ponekad se sjetim toga. I drago mi je, drago mi je što je savjest tako okrutna prema meni, pa mi nameće osjećaj grižnje savjesti, gore bi bilo da sam se ponosila time i zaboravila na to.
Kada bi ljudi shvatili da postoji nešto jače od nas, a to je sudbina, znali bi da se neke stvari dešavaju van naše kontrole. Isplaniraš, ali nešto se desi pa ne ispuniš planove, zar to nije sudbina?
Da sam od bilo kojeg profesora tražila tu istu uslugu, po drugi put, znam da bi to učinio bez osuđivanja.
Ne idem na akademiju, ni na FIN, ali idem praktičnijim i produktinijim putem, gdje iskustvo vodi glavnu riječ. Zar ne znate da mi ne biramo put? Mi biramo da se iskreno i pošteno trudimo, a to će nam obezbijediti kartu za drugi bolji put, koji ima svoje sopstvene ispite na kojima također možemo pasti. Ono što smo naumili nekada nije potpuno, i nije tako uzvišeno dok ga ne oblikujemo kroz životna iskustva. Nekada možemo zamisliti sebe kao nekoga ko će snimiti jako poučan i koristan film i tako postati neko i nešto, a onda ćemo to oblikovati, i shvatiti da možemo osnovati svoju produkciju koja će zaposliti za početak nekoliko osoba. Da možemo napisati svoju knjigu od koje će bar nekolicina ljudi mnogo toga korisnog naučiti. Da ćemo vremenom produkciju razvijati tako da će biti sposobni davati mladima priliku da se pokažu, predstave ideje i dobiju šansu. A onda ćemo kao primjer uspješne osobe pokretati i podržavati razne humanitarne akcije, iza sebe ostaviti nešto korisno. Na mase ljudi ne možemo utjecati bez nekog značajnog položaja, moramo uspjeti i ostati isti kao na početku svog puta, neko običan.
Nemoj biti skroman u postavljanju ciljeva. Ti si već promijenjen ukoliko sanjaš da promijeniš svijet nabolje, idi i promijeni ga! Vjeruj da hoćeš. Možda ljudi zaboravljaju, ali svijet ne. Svijet je nešto što pamti svaki uloženi trud u njegovu promjenu, i sam je tužan jer je malo onih koji ga mijenjaju, malo, jer je cilj velik i pretežak. Taj isti svijet svjedočit će na budućem svijetu u tvoju korist.
POGLAVLJE XII
- godina
Akifov sin Dženan, očiju boje ambera, nježan i osjećajan, gledao je film na TV-u, dok ga Hasija ne prekide:
— Dženane! — dozivala ga Hasija iz nekadašnje Merjemine sobe.
— Šta je?!
— Dođi ovamo!
Brzo je ušao u sobu da vidi o čemu se radi.
— Ove sve Merjemine knjige — pokazujući na kutiju punu svesaka i knjiga — idi zapali ovo iza kuće — zapovijedi mu.
— Dobro. Pregledat ću prvo ima li nešto od značaja, nešto što može koristiti.
Samir pogleda u prvu klupu, gdje su davno sjedile Merjema i Azra. Navirala su mu sjećanja na onaj, u glavi dobro urezani, trenutak kada je čitala svoj sastav. Posljednji put dotakle su ga majčine suze prije sedamnaest godina, koje je prolila zbog oca. Tada, kada je Merjema zaplakala, na tren je osjetio ono saosjećanje koje je davno izgubio i to po svaku cijenu, snošljivije mu je bilo živjeti bez emocija, bez savjesti. Dok se sjećao njenih tužnih riječi iz sastava, sjede na njenu nekadašnju školsku stolicu.
— Pročitaj nam sastav koji ste imali za domaću zadaću — rekla joj je tada profesorica.
Merjema je otvorila svesku i počela čitati.
— Najtužniji trenutak u mom životu… Kada bi me upitali koji je najsretniji trenutak u mom životu, ja bih rekla, svaki trenutak prije smrti mojih roditelja, a kada bi me upitali koji je moj najtužniji trenutak u životu, dugo bih se premišljala koji da odaberem, jer nakon njihove smrti svaki je trenutak prazan i tužan. Između njih je neprimjetna razlika. Izgubila sam ih u saobraćajnoj nesreći još dok sam bila mala. Nije lahko živjeti sa slikama mrtvih roditelja. A najtužnije je… — tada je zajecala, ispustila svesku i izašla iz učionice bez profesoricine dozvole. Profesorica je šuteći posmatrala napola otvorena vrata, ali u njenim očima vidjela se napetost i nemir, kao da je iščekivala njen povratak. Azra je podigla svesku sa poda, ostavila ispod klupe i podigla ruku.
— Profesorice! — Profesorica je pogleda.
— Mogu li izaći do nje? — upita Azra.
To posljednje sjećanje navede ga da pogleda ispod klupe gdje se nalazilo nekoliko zaboravljenih svesaka. Prelistavao ih je kao da se nadao da neka od njih, nakon toliko godina, može biti Merjemina. Izađe neopažen iz učionice, tužan i slabunjav.
Dženan je nabrzinu pregledao sve što se nalazilo u kutiji, neke sveske, u kojima je bilo mnogo neispisanih listova, zadržavao je za sebe. Dok je brzo prelistavao jednu malu svesku, sasvim slučajno zapazi naslov “Najtužniji trentak u mom životu”, iz radoznalosti pročita prvu rečenicu, a onda i drugu, znatiželja ga je vukla da pročita sve, bio je prvi koji je pročitao ostatak Merjeminog sastava:
— …A najtužnije je što sve to nije bilo dovoljno, to što sam usamljena, bez pravih roditelja, a u Bosni, kako ja znam, nemam nikakve rodbine. Živjela sam u Njemačkoj, ne znam ni razlog zašto smo doputovali u Bosnu, bila sam mala. Mislila sam da sam u toj nesreći imala sreću što me je Hasija pronašla onesviještenu u svojoj njivi, a sada to smatram svojom najvećom nesrećom, bolje da su me tu, u njenoj njivi, našli beživotnu. Agonija smrti trajala bi kratko, a potom bi uslijedio vječni rahmet, dok me život ipak osudi na ovu vrstu umiranja kojoj se ne zna kraj. Često se pitam zašto, zašto sam još u životu? Da me suprug Hasijin zlostavlja dugo vremena, da se naslađuje sa mnom? Da njemu stvaram trenutke užitka? Pa kako ne shvata da sam ga smatrala ocem, da sam maloljetnica?! Od tada je svaki dan postao noćna mora bez buđenja. Nikada nisam upoznala ovosvjetsku sreću, ne znam ni kako izgleda, ne znam više šta da radim sama sa sebe… Živim, a ne živim. Rijetko sam se smijala, ni to malo nije bilo iskreno…
Dženan zastade na trenutak, nakratko zatvori oči, obrisa suze i nastavi čitati:
— …ali, zadovoljna sam što sam spoznala Boga, to je najveća sreća, to me još drži prisebnom, to me još čini strpljivom. Gubitak roditelja boli, ne prolazi, samo se ponekad stišava i miruje. Nekada se plašim da me neće još neko nepodnošljivo iskušenje snaći, bojim se da ne bih mogla više podnijeti, bojim se da bih mogla zalutati. Bojim se, jer mi malo fali.
Nakon Esminog odlaska Denis otvori Timino pismo i poče čitati.
— Ovo pismo ćeš pročitati kada mene više ne bude. Nemoj sebe kriviti za moju smrt, a ni za bilo šta u vezi sa mnom. Ti si moj sin, a majka svome djetetu uvijek sve oprašta.
Suze se počeše slijevati niz Denisovo lice.
— Zahvalna sam Bogu što mi je poslao tako pametnog i posebnog dječaka. Zbog toga sam umrla sretna, sretna što sam ti pružila dom, jer od tada je moj život dobio smisao, bio je ispunjen, šarolik, brz i dražesno neharmoničan. Ispunio si ovu pustu kuću svojim osmijesima i nestašlucima.
Denis obrisa suze.
— Znam da ćeš jednoga dana, ako Bog da, otkriti sebe, upoznati svoje dobro plemenito srce koje si isključio zbog teškog života koji si imao. Imamo ga svi, ali se ne žalimo, već ojačamo. Žaljenjem samo toneš sve dublje, kao što ste potonuli ti i Samir, ali hvala Bogu, osvijestio si se na vrijeme i odvikao od droga, a da nisi, umrla bih sa ogromnom tugom. Ponosna sam na tebe, nisi je uzimao još od onog dana kada si završio u bolnici i tražio od mene da te naučim kako da živiš. Možda smo prevazišli krizne periode i možda sam te naučila kako živjeti bez droge, ali, ako želiš da ispravno živiš, to ne možeš bez robovanja Allahu i korisnog rada.
Zaboravi sve loše, sjećaj se naših zajedničkih milih trenutaka. Tvoja nespretnost u kuhinji, sve što bi spremio, skuhao, bilo je nedopečeno i neukusno, snalazio si se u njoj kao ja po Tuzli. Kada bi rekao: “Ne mogu više”, ljutito bih te opomenula da ne spominješ više tu riječ, a ti bi na to svaki put odgovorio: “To su, nano, ustvari, tri riječi.” Jedino što bi mene usrećilo, a znam da će i tebe, jeste da naučiš živjeti, zato, molim te, idi nađi Sulejmana, pričala sam ti o njemu, znaš gdje živi, idi i traži savjet, a mene čuvaj u svom srcu, ja sam se, sa osamdeset pet godina, naživjela, a pismo baci i idi, idi za znanjem.
Nakon što pročita pismo, Denis osjeti veliku volju za životom. Istog trenutka uze novčanik i krenu ka izlaznim vratima.
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Svako godišnje doba ima neke svoje čari. Ali ja bih ih uvijek mijenjao za proljetne jutarnje uzvike života: grad za pijetlovo monotono kukurikanje, ne zna taj smoriti; hladne zimske večeri za onu proljetnu kišu koja mrtvu vegetaciju u život vraća, sa kojom počinju novi životi; jesenjske kiše za onaj proljetni behar koji me približava džennetskim baščama; ljeto za ono umjereno proljetno sunce koje grije nježnom toplinom.
Sve ide onako kako bi trebalo biti. Ono se nekada kosi sa onim što bismo željeli da bude. “Treba” je valjda bolje od “želje”. Često jeste. Kao da u životu postoji period kada stvari, ljudi, snovi i ljubavi ne prolaze. Nije to onaj djetinjasti period, a ni tinejdžerski. Valjda je to period izlaska iz adolescencije. Valjda tada počinješ istinski sanjati, lutati, voljeti i vezati se za ljude. Valjda tada postaješ učenik života.
Trebalo te je upoznati. Trebali smo se rastati, iako nismo željeli. Trebalo je početi novi život, iako će nas stari zadugo pratiti. I sve jesmo, jer smo trebali. Sada te trebam voljeti, jer još te volim.
Postoje priče koje imaju navodno kraj, ali, sudbinski, nisu dovršene. Valjda postaje dovršena priča onda kada prestaješ voljeti, ili kada nedovršeno završite, ili kada bitno neizrečeno izreknete. Mogu nagađati, mogu tražiti objašnjenje zašto te i dalje volim. Mogu te i dalje željeti, iako te trebam nemati. Možeš i dalje biti moj najljepši san iako bi trebalo druge sanjati.
Pa da, to je to, djela nam ne pripadaju, voljeti nam ne pripada, to je ono što treba biti, a želje, želje neke trebamo imati, iako se neke od njih ne trebaju ispuniti.
Šest mjeseci je prošlo. Zaista, kada se iskreno voli, vrijeme i daljina ne umanjuju ljubav. Ona je uvijek ono jučer, danas je uvijek ona bol, sutra je uvijek ona nada. I da još ovoliko vremena prođe, i dalje će sve naše uspomene biti tako svježe kao da su od jučer, i dalje ću joj se danas nadati kao da će “naše sutra” sigurno postojati.
Osnovao sam svoju građevinsku firmu, teškim mukama, nije lahko biti glavni i odgovorni u bilo čemu, za to najprije treba imati petlju, razviti sposobnost kontrole nekih cjelina koje funkcionišu pojedinačno i različito kako bi nastalo nešto željeno. Ne treba biti ni previše hladan, ni previše emotivan kako bi se znao nositi sa teškim i komplikovanim situacijama. Zaposlio sam dvadeset ljudi, i sada, hvala Bogu, sve dobro funkcioniše. Slobodnog vremena i novca imam previše, a nemam to s kim bliskim dijeliti. Imetak mi je postao teret, mogu jesti sve što poželim dok milijardu njih gladuje, imam udobnu, prostranu kuću dok milioni nemaju krov nad glavom. Najbolje bi bilo da čovjek ima skroman život, a višak imetka dijeli onima kojima je potrebnije. Tako ću izgleda ja morati početi.
Mislim da ću sutra ponovo otići u Berlin, da samo prošetam ulicama kojima smo šetali, da posjetim mjesta koja smo posjetili, samo da je osjetim ponovo bliskom.
Nastavit će se…
O autorici:
Mensura Durgutović, rođena je 1994. godine u Sapni. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Snimala je kratke i edukativne filmove.
Predsjednik je Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapna film”. Roman „Naše sutra“ njen je književni prvijenac. Uskoro će iz štampe izaći i njen novi roman.
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
Za V dio klik OVDJE
Za VI dio klik OVDJE
Za VII dio klik OVDJE
Za VIII dio klik OVDJE
Za IX dio klik OVDJE
