Roman u nastavcima: “Naše sutra”, Mensura Durgutović (XI)

2003. GODINA

— Da li da kažem mami za ovo? — upita Dženan sam sebe.
— Bože, šta da radim? — spusti glavu među ruke i zaplaka.
Blizu škole, Samir je našao taksi i uputio se Hasijinoj kući da bi joj ispričao svu istinu o drogi koju je podmetnuo Merjemi onoga dana u kafiću, odlučan hrabro se suočiti sa prošlošću. U početku, dok nije priznao, bio je uljudno ugošćen, no, nakon njegove ispovijesti, počela ga je u ljutini istjerivati vani, gurkajući ga prema izlaznim vratima.
— Haram ti ovo bilo, Samire! Radi tebe sam je otjerala! Radi tebe sam joj okrenula leđa! Gdje je ona?! Znaš li?!
Čuvši galamu, Dženan, suznih očiju, izađe:
— Šta se dešava?!
— Žao mi je, Hasija. Mnogo mi je žao! Nedavno sam je vidio! — reče Samir ne osvrćući se na Dženana. Čuvši ovo, prestade ga ćuškati.
— Gdje? Kada? Je li dobro? — upita ushićena i radosna što čuje da je živa, i što joj se ništa loše nije desilo.
— Prije mjesec dana, zajedno sa Azrom, pojavila se u diskoteci, s ciljem da se osveti Denisu i meni za tu nepravdu koju smo im nanijeli.
— Šta je uradila?
— Ne bih o tome, to smo i zaslužili. Ona je sada bez hidžaba, ima dugu plavu kosu. Toliko je drugačija i zrelija da je nismo mogli prepoznati…, a pogotovo Azru koja je potpuno druga osoba.
— Uh… — izdahnu s nekim olakšanjem:
— Drago mi je što je dobro.

— Ja vam obećavam da ću je naći i reći joj da je čekate — izađe iz kuće.
— Ovo sebi ne mogu oprostiti! — neprestano je ponavljala Hasija. Istovremeno su je obuzimali i tuga i bijes. Nije mogla sebi oprostiti što joj nije vjerovala. Dženan ju je tješio.
— Dženane, sine, šta je onda bilo sa njenim djetetom, govorila je da je Akifovo, da li je to slagala? — zapitkivala je onako, da sebi olakša, ne sluteći da Dženan ima odgovor na to pitanje. Otišao je po svesku i dao joj u ruke:
— Pročitaj ovo.
Samir je od Hasije otišao kod Rašida i njemu ispričao cijelu istinu.
Iz srdžbe je ustao s namjerom da ga udari, ali se zaustavi.
— Bolje da se policija pobrine za tebe — zgrabio je telefon. Suze su se počele slijevati niz njegovo lice. Samir samo pognu glavu. Ubrzo Rašid spusti slušalicu, odustajući od tog poziva, nekim čudom smiri svoj gnjev.
— Vidjet ću sa Azrom u vezi s ovim — rekao je hrapavim glasom.
— Vaša kćerka je dobro, nevjerovatno se fizički promijenila — rekao je to u nekoj zamišljenosti, i sam fasciniran njihovim promjenama.
— Kako misliš? Gdje je?
— U to ćete se, ako Bog da, uskoro uvjeriti. Ne brinite, uskoro će na ova vrata pokucati Azra. Znam da ničim ne mogu nadomjestiti tugu koju sam prouzrokovao, znam da je i tražiti oprost nekada prerano, suludo i besmisleno, a dobiti oproštaj teško i ponekad samom sebi nedovoljno. Dat ću sve od sebe da je nađem.

Nakon što Hasija pročita Merjemin sastav, grlo joj se steže od gađenja i poražavajuće tuge, nije mogla vjerovati kroz koje je tjeskobe i užase prolazila. Od tog dana nije mogla zaspati, puna brige i goleme tuge. Nije mogla samo tako sjediti i čekati da se stvari same poslože. Zajedno sa sinom Dženanom, krenula je u potragu za Merjemom.

 

POGLAVLJE XIII

U sobi koja je odisala rahatlukom, na prizemnim sećijama postavljenih duž zidova sobe, za malom sofrom, Denis sjedi sa djedom Sulejmanom, koji je poznat po svojoj misaonoj razboritosti, pravednosti i pobožnosti.
— Hajde, da čujem, šta te muči? — upita Sulejman.
— Ne znam… nakon horora sa drogama, koji smo Samir i ja imali,
i nakon smrti moje nane, život je i dalje nekako prazan, neispunjen. Samoća ubija, samoća tjera da se vratim porocima, traži da počinim grijeh! U posljednje vrijeme, više me ne ispunjavaju svakodnevna druženja po kafićima, sijelima i klubovima. Nana, u oproštajnom pismu, insistirala je da dođem kod vas, ne znam zašto, ali sigurno s velikim razlogom. Evo, tu sam.
— Hajde sa mnom! — ustade djed.
— Gdje? — upita Denis.
— U moju sobu.

Kad je zakoračio u njegovu sobu, kao da je ušao u neku tajanstvenost, sve je tako tiho, mračno, samo su se čuli njihovi uzdisaji. Na jednoj strani, uza zid, nalazile su se dvije zidne police obogaćene raznim knjigama. Sulejman priđe tim policama.
— Vidiš ove knjige?
Denis odmahnu glavom kao znak potvrde. Djed uze iz ćoška jednu veliku kutiju, poče u nju stavljati sve te knjige sa police. Denis ga je posmatrao, ne shvatajući zašto to radi. Pored godina koje je imao, bio je brz i okretan.
— Svaka knjiga koju pročitaš, od ovih u kutiji, bit će tvoja. Možeš ih nositi kući.
— Zašto to?
— Kada neku od njih pročitaš, stavi je na svoju policu. I tako radi sa svakom. Obavezno pravi bilješke o svemu onom što misliš da je vrijedno pamćenja. Javi mi kad napuniš svoju policu knjigama.

 

DVA MJESECA KASNIJE

Petak je. Odabrani, najljepši i najposebniji dan u sedmici, i priroda to osjeti, pa često daje najljepše od sebe. I obično malo drvo izgleda ljepše nego ikad, ptice veselije i glasnije nego ikad, krošnje bujnije i zelenije. Kao da je zlu petak neradni dan. Sve se veseli, sve se pokorava, sve mami osjećaj zadovoljstva, sve je svjesno moći Onog ko ih je stvorio.

Samir i Denis potpuno su se oporavili. Nekako, nakon tog incidenta, došli su pameti, napokon su se vratili u stvarni život i živjeli u njemu dostojanstveno. Prišli su svojoj vjeri i postali redovni posjetitelji svog džemata, vrijedni i pravovjerni.

Kada su klanjali džuma­namaz, zajedno su izašli iz džamije.
— Denise, moram naći Azru i Merjemu, da im se izvinim. Ne mogu živjeti bez njihovog oproštaja.
— Da, moramo, samo kako?
— Vidjet ću da se raspitam. Mora postojati način. Obećao sam njihovim roditeljima.
— Hajde kod mene na kahvu — pozva ga Denis.
— Može.
Uputiše se ka njegovoj kući.

Kada je Hasija smogla snage, sama je došla u posjetu svome suprugu koji je još bio u komi. Ranije je dolazila sa sinom Dženanom kojem nije nimalo lahko bilo gledati nepomičnog oca u bolničkoj postelji.
— Sve znam… — reče uplakana:
— …sve znam šta si radio Merjemi, nisam ni znala s kim živim, ti si lud, bolestan! Uništio si život mojoj djevojčici! Kako si mogao, pobogu, ona je samo dijete?! Dijete koje je već mnogo propatilo, zar si je i ti morao mučiti?! Bog te kaznio, Akife, Bog. Pogledaj se, živi mrtvac! Neka. Ni trunčicu te više ne žalim, i ovo ti je malo, malo, Akife, malo. Ovo je posljednji put da te posjećujem!
Iznese sve što joj je bilo na duši i brzim koracima izađe iz sobe. On je čuo sve što je rekla, dotukle su ga njene riječi, i nakon njenog izlaska gromko su odzvanjale diljem sobe.
— Bože! Do sada nisam vjerovao u Tebe, ali sad se moram nekom obratiti, sad, k’o nikad u životu, vjerujem da postojiš, tako je ovo stanje mnogo podnošljivije. Molim Te, skrati mi muke, uzmi me Sebi. Ne mogu više ovako, ne mogu… — zavapio je plačući u sebi.

Najviše boli kada gledaš kako jedno po jedno kontinuirano gubiš. Gubiš, sve dok jednom ne pogledaš u svoje ruke i shvatiš da nemaš ništa, ništa od onog tebi esencijalnog, shvatiš da je sve iščezlo, otuđeno i bezdano. Dakako, zasluženo. Da smo znali prvo uhvatiti ono trajno, prijeko potrebno, istovremeno obavezno, a to nešto može se nazvati jednim imenom “vjera”, da smo je dosegli u pravoj mjeri, sve bismo ostalo željeno imali. Ali nije kasno, jer to nam je uvijek, ali samo na ovom svijetu, nadohvat ruke. Samo odluči, potrudi se i ugrabi to trajno! Ne gubimo se u ovom utonulom, mizernom svijetu! Spasimo se, jer dok traje naš život, traje i za nas ta ponuda!

Samir je sjedio u Denisovoj kući, koju je, nakon Timine smrti, legalno naslijedio.
— Kako ide sa knjigama? — upita Samir.
— Dobro. Navikavam se na čitanje. Ovo mi, što sam pročitao, često odzvanja u ušima: Kad čovjek ne osjeti težinu grijeha u ostavljenom namazu, kako će osjetiti težinu ostalih grijeha poput ogovaranja i nepoštivanje roditelja. Izvor lijepog ahlaka je namaz. Odatle kreću velike promjene.

Na to Samir doda:
— Pa jeste, s razlogom je naređen namaz, jer je najveći štit od grijeha i šejtanovog zavođenja.
— Samire, ja više ne želim provoditi vrijeme u besposlicama, a i ti bi trebao malo više prići vjeri.
Denis ustade do svoje police, na kojoj se nalazio veliki crni rokovnik.
— Ovo me se najviše dojmilo — reče listajući rokovnik, pa poče čitati iz njega:
— Zar, čovječe, ne znaš da je tvoj život previše kratak? I ti ga opet potrošiš u besposlicama, odlascima u klubove, na koncerte, beskorisna druženja, na opijanja. Zar, čovječe, ne znaš da je neko živio 90 godina, a na kaburu mu piše da je umro 1820. godine, zar ne vidiš da je više u kaburu proveo nego na ovom svijetu, šta je sa onih koji su hiljadama godina već u kaburu? To i tebe čeka! Zar vrijedi tvojih 80 godina zadovoljstva za onih bezbroj loših na ahiretu? Nego, šta ti planiraš sa svojim životom? — upita Samira.
— Odlučio sam da i ja slijedim svoje snove, išao sam na kurs latinskog jezika, a sad želim da upišem, ako Bog da, medicinu. Mama će mi pomoći oko troškova. Oduvijek sam želio biti doktor.

***

Ovog jutra, alarm na mobitelu bio je znak početka posebnog dana koji Samir započe s osmijehom na licu. Nakon što se, sav živahan i okretan, umio i oprao zube, uzeo je odjeću sa ofingera, novu i ispeglanu. Za ovaj poseban dan, posebno se i dotjerao: obukao je lanene hlače teget boje i crnu košulju kratkih rukava. Dok se kretao prema izlaznim vratima, njegov otac, sjedeći polupijan na kauču u dnevnoj sobi, upita ga:
— Gdje ćeš?
— Gledaj čuda. Pa ti pričaš! Na prijemni ispit, za fakultet — hladno odgovori Samir.
— A koju si ti srednju završio?

Samir se okrenu i ode. Nije htio gubiti vrijeme na nešto što je smatrao beznadežnim slučajem, nikada mu nije mogao oprostiti njegovu neodgovornu ulogu roditelja, ulogu nasilnika, besposličara i pijanice.

Dok je prilazio tuzlanskom Medicinskom fakultetu, vjetar je fijukao oko njega i lijepio mu odjeću uz tijela. Srce je ubrzano kucalo, osjećao je neobjašnjiv strah od toga da neće biti primljen, jer nije imao tako sjajan prosjek u srednjoj školi, ali se zaista svojski pripremao za prijemni ispit. Bio je i više nego zadovoljan kako je uradio prijemni ispit. Sutradan je otišao da vidi rezultate. Stajao je pred listom na kojoj je vidio svoje ime među onima koji su položili prijemni i dobili status redovnog studenta, što ga jako razveseli. Bio je to veliki korak koji je uspješno napravio.

Dok je radosno gledao u rezultate i listu studenata koji su bili primljeni, pored njega stade neka djevojka i poče pažljivo gledati u spisak imena. Samir je pogleda krajičkom oka i ostade zapanjen.
— Merjema! — promrmlja. Dok ju je promatrao, oči su mu blistale poput mjesečine na jezeru.

Merjema ga pogleda, uznemiri se, u duši joj zatitra. Imao je lice ljepše od ijednog koje je dotad vidjela, ali koje nije željela vidjeti. Merjema ništa ne reče, u njoj se stvorila napetost koja je postala nepodnošljiva. Zarobljena u njegovom pogledu, krenula je nazad, spustivši pogled. On je zaustavi.
— Čekaj! Bar pogledaj rezultate.

Ona se vrati, žurno pogleda i krenu. Dok je koračala, sve se stišavalo, i brujanje vozila, i ljudski glasovi. Ispred očiju samo se pojavljivao njegov lik. Samir pogleda u listu, nađe njeno ime i to ga neopisivo obradova.
— Primljena si! — reče sustižući je.

 

IZ NJENOG DNEVNIKA

Prošlo je osam mjeseci otkako ga nisam vidjela. Osam mjeseci prožetih usponima i padovima, nadama i razočarenjima, vjerom i odustajanjem. Nikad se nisam predala, bila sam, više nego ikad, sama sebi prijatelj. Imala sam nekoliko udvarača, ali, prosto, nikada me niko nije ni upola zainteresovao kao što je on, jer nisam mogla izbjeći da ga poredim sa svakim, a teško je naći sličnog njemu, neponovljivog, zabavnog, kreativnog, poštenog, pažljivog i skromnog.

Uskoro se iz džematske sobice selim u stan koji ću moći plaćati od svoje ušteđevine, a i od mjesečnih primanja. Ovo nezaboravno iskustvo toliko me ojačalo dajući mi neprocjenjive životne lekcije, osjećam da ne postoji bitka koju ne bih mogla dobiti, iskušenje koje ne bih mogla strpljivo podnijeti. Po prvi put u životu osjećam se istinski slobodnom, spretnom i neovisnom.

U ovom džematu najstravičnije iskustvo bilo je kada je efendija ponekad liječio opsihrene osobe. Jednom prilikom, kada je na rukju došla sama jedna djevojka, efendija me zamolio da prisustvujem rukji zajedno sa jednim mladićem, kako ona ne bi bila sama s njima. Djevojka je došla sama jer joj roditelji nisu dali da se liječi na taj način, već zapisima, pa je krišom morala dolaziti da bi se na ispravan način liječila.

Nisam znala da je to uopće moguće dok nisam postala očevidac nesretnog slučaja te oboljele djevojke iz koje je progovorio džin. Svijet nevidljivog tada me toliko zaintrigirao da sam morala detaljno da ga istražim, iskreno, donekle se i kajem zbog te svoje nepotrebne smjelosti. Trebalo mi je dosta vremena da se oslobodim straha. Na kraju krajeva, čovjek se navikne na sve. Tu su, oko nas, u nama, nezamislivo superiorni, i šta? Džaba im sve, džaba i onim zlim ljudima, kada sve se dešava Božijom voljom. Divan je On zaštitnik!

Crna magija postala je veliki biznis danas. Bez obzira koje smo vjere, moramo znati da nam zapisi i hamajlije ne mogu pomoći, sasvim suprotno, odmažu nam u velikoj mjeri, umjesto lijeka, dobivamo još veću nesreću.

Oni samo koriste Božije ime kao paravan da bi nas prevarili. Oni koriste Allahova imena i ajete kako bismo mi povjerovali da u hamajlijama pišu doista ajeti iz Kur’ana, a između toga nalaze se šejtanska imena. Ne idite onim ženama koje klanjaju istiharu, koje su uzele kao paravan nafilu kako bi nas prevarile — ne može niko ni za koga klanjati! Ukoliko smo pred nekom teškom odlukom, istihara­ namaz služi da bi nam Allah olakšao u donošenju ispravne odluke, i ne znači da ćemo usniti šta trebamo uraditi.

Ibadet je štit od uroka, sihra i šejtana, ibadet je sredstvo pomoću kojeg iskazujemo zahvalu Gospodaru svih svjetova. Zahvala, za neke obična i lahka riječ, jer, iz nekih površnih razloga, znaju da je samo On dostojan zahvale, za neke je teža od svih planeta zajedno u kosmosu, jer je nedostižno zahvaliti Mu se, riječ “zahvala” izgovaraju s velikom težinom popraćenom strahopoštovanjem. Zahvala je krv njihove duše, teret njihovog tijela, preokupacija njihovog uma.

 

POGLAVLJE XIV

  1. godina

Poslije četiri sata spavanja, Samir je panično skočio iz kreveta sa neobičnim bolom u predjelu stomaka. Iz kreveta je provirio kroz prozor, da, želio je ovakav jesenski dan, topao i sunčan. Prva pomisao, nakon buđenja, bila je Merjema, prvi osjećaji bili su nervoza i nestrpljivost. Uputio se ka fakultetu uz pratnju toplog povjetarca i ptica nebeskih. Počela su predavanja na fakultetu, koja je Samir željno iščekivao, kako bi ponovo ugledao Merjemu. Oboje su se nalazili u istoj učionici. Kao da se u toj prostoriji nastanio kiseonik napetosti i nelagode pa je otežao njihovo disanje. U toku predavanja netremice je gledao u nju.

Na pauzi Merjema je stajala sa bliskim drugaricama, a Samir ju je samo pomno pratio.

Skupio je svu svoju snagu i odlučio da joj priđe, iako ga je pratila neka trema, sumnja u sebe. To mu nikada nije bio problem sa ostalim djevojkama, oduvijek je bio takav šmeker da bi se djevojke topile samim njegovim prilaskom, ali, ona nije bila bilo kakva djevojka, zato je po prvi put bio pod nekim pritiskom. Žarko je želio da sve ispadne kako treba.

— Ćao.
Ostale djevojke odgovoriše mu na pozdrav.
— Merjema, mogu l’ popričati s tobom? Merjema protrnu, uhvati je nepripremljenu.
— Šta hoćeš od mene? — prošapta.
U taj mah dosjeti se nečeg, izvadi novčanik. Samir je posmatrao zbunjeno. Izvadila je svoju malu sliku i pružila mu.
— Izvoli, pričaj sa mnom koliko hoćeš, drugačije ni ne sanjaj! Ostale se djevojke nasmijaše, a on ostade bez riječi, zadivljen ravnodušnim načinom na koji je dobio odgovor “ne”. No, ubrzo odluči da nasjedne na njenu neslanu šalu.
— Daj, možda je ona ljubaznija.
Inat proradi u njoj. Ovog puta ona ostade bez riječi, iznenađena i isprovocirana. Samir uze sliku i dodade:
— Hvala.
Niotkuda se pojavi Abdurahman, i priđe im.
— Ćao.

Odgovoriše mu svi. Merjema krenu sa njim, bez ikakvih riječi, pojavio se u pravom trenutku, da je izbavi iz neugodne situacije. Izdvojiše se dvadesetak metara i započeše neki dijalog.
— Ko je ono?

Samir upita prisutne djevojke. Jedna od njih odgovori:
— Njen momak.

Samir ništa ne izusti. To što ga je odbila nije ga pogodilo kao saznanje da ima momka. Ni sam nije znao zašto, iako je očito iz njega izranjala ljubomora.

Predavanje je počelo, Samir je nešto cvrljao po listu, ponekad bi bacio pogled na Merjemu koja je u prvoj klupi s velikom pažnjom i uvažavanjem pratila izlaganje profesora, tako se bar činilo. Profesor je gledao spisak studenata i prozva Samira. Samir ustade pitajući se o čemu je profesor uopće za vrijeme predavanja pričao.
— Izađi ovamo.
Samir izađe.
— Samire, reci mi šta je… — gledajući u knjigu.
Samir izvadi papir iz džepa, otvori dvolisnicu i pokaza je Merjemi, usput i cijelome odsjeku, na njoj je pisalo: “Merjema pričaj sa mnom, sa slikom baš i nije zanimljivo.” Nasmijaše se. Profesor primijeti šta se dešava, uze mu dvolisnicu i glasno pročita, potom reče:
— Idi sjedi, Samire, u ovoj učionici ne može biti prisutno oboje, pažnja predavanju i ljubav. Kad ulaziš na predavanje, ljubav ostavi ispred vrata — reče smijući se.
Bi mu neugodno:
— O kakvoj to ljubavi on priča? — zapitao se — …to je glupost. Nije htio ni potvrditi ni poreći, uputi se ka svojoj klupi. Merjema se malkice nasmija. Nije poznavao te osjećaje zaljubljenih, često slične, ali različite. Kako bi onda mogao prepoznati tog gosta kada bi mu došao?

Nakon što su se završila predavanja, Merjema izađe sa fakulteta, ode u svoj stan, a iza nje, na razdaljini od sto metara, slijedio ju je Samir, odlučan da je prati da bi vidio gdje stanuje. Merjema dođe do jedne male zgrade, pope se uz stepenice do četvrtog zadnjeg sprata i uđe u stan.
— Znači, tu živiš! — zaključi Samir.
Nakon ovog otkrića odmah je krenuo u druga istraživanja. Želio je pratiti Abdurahmana. Razlog je bio taj što se plašio da nije još jedan pokvarenjak koji je može povrijediti i uništiti. Imao je neku zaštitničku potrebu prema njoj, što je i bilo razumljivo nakon što je saznao šta je sve proživjela.

Pratio je skoro svaki njegov izlazak, i imao je šta i vidjeti, flertovanja sa drugim djevojkama. Imao je ogromnu želju izaći pred njega i naučiti ga lekciji. Ali znao je da to uplitanje nije pametan i efikasan način. Dobro ga je procijenio, to je tip koji ne voli biti odbijan, koji voli da mu jedu iz ruke, da se zna ko je gazda, da ni slučajno ne izgleda kao papučar, već neka muškarčina. Voli varati, a ubilo bi ga kad bi ga žensko prevarilo, to bi povrijedilo njegov ego. Muškarčina prosto mora biti dominantniji, sposobniji i pametniji, a žene predodređene za poslušnost, kuću i kuhinju, a posao nekad može doći u obzir.

Zapravo, drage moje dame, prema vama se muškarci ophode onako kako im vi dopustite.

Volio bi da ona bude sretna, ali sa ovakvim ološem teško, sve je to neka njena iluzija. Ništa joj nije govorio o onome što je znao, nije ni mogao, jednostavno je pustio da stvari idu svojim tokom i da će ona vremenom sama to uvidjeti. I naravno, pametna je, saznala je za prevaru, ali opet je naivno prešla preko toga. Govorila mu je da će otići, da je slobodan, a zapravo nikad nije otišla, ne da nije htjela, već se nije mogla pomiriti sa činjenicom da je sve gotovo. Samo je čekala trenutak u kojem će on reći bar jednu toplu, slatku riječ pa da mu oprosti, da mu ponovo pritrči i proguta prevaru. Bez obzira na tolike godine veze, zajedničkih trenutaka, znao je da to mora kad­tad dosaditi, da će opet prekinuti, i da će je tu dočekati.

Svako se može preboljeti, pa i te osobe iz dugih veza i opsesivnih ljubavi. I zaista su nakon jednog kratkog vremena prekinuli. Od svake sitnice pravio je problem da bi se na kraju zasitila i distancirala. Umorila se od dugog čekanja i uzaludnog ubjeđivanja da će stvari krenuti nabolje. Samir je iz znatiželje, u laboratoriji, otvorio njenu svesku na kojoj je napisala:
Ne čekam više one prešućene riječi i osjećanja. Ne čekam više onu nečiju, po meni, zasluženu pažnju, niti ono jako potrebno razumijevanje. Ne čekam da mi se snovi tek tako ostvare, niti one ljude za koje bih voljela da su tu.

— Čekaš mene. Znam to. Osjećam to — šapnuo je u sebi, a onda zastade na tren, uozbilji se.

— Ostat ćeš s njim opet… jedino da se umiješam i ponudim ti izbor — reče sam sebi, ovog puta realno, jer je znao da neće moći skupiti snage da prekine svaku komunikaciju sa njim, i da jedina šansa, da se stvari preokrenu jest konkretna bitku za nju, bez predaha i bez ponosa.

Uvijek je pravila razliku u prevarama, zato mu je opraštala to što je bio sa drugim djevojkama, navodno samo je bio kraj njih, bez ikakvog fizičkog kontakta.

Prevara je kada te neko izda na bilo kakav način. Kada ti jednom to učini, zar si sigurna da neće opet? Zar ćeš živjeti sa sumnjom?

Da li je spavao sa njom, ili se samo poljubio, ili samo izašao? Prevara je prevara, a ona to nikada od opsesije nije mogla razlikovati. Uostalom, ako se desi prevara, i to vas iznenadi, onda vi ne poznajete svog partnera i sami ste krivi. Jer doista postoje osobe u čijim očima možeš pročitati rečenicu: “Volim te, pored tebe niko mi više ne treba, ni u mislima te ne bih mogao prevariti”, i ne pretjerujem, zaista takvi postoje, i prosto znaš da nikada neće, i nikada to ne učine.

***

Merjema iscrpljena uđe u stan. Azra je sjedila i čitala knjigu. Čuvši kako rastreseno lupa vratima, Azra diže pogled i upita Merjemu:
— Kako bi na faksu?
— Užasno, svaki dan trpjeti Samira! A, ni Abdurahman se ne javlja pet dana od raskida. Ne mogu više, teško mi je! Šta misliš da ga nazovem, samo da vidim kako je?
— Ne znam, znam samo da ne moraš uvijek ti biti ta koja prelazi preko ponosa, koja ga traži i pokazuje da joj treba i da ne može bez njega živjeti. Bez svakog se može. Ti zaslužuješ nekog boljeg. I da ti iskreno kažem, puno si ljepša i pametnija od njega. On je u svakom smislu na gubitku. Počeo mi je ići na živce tim svojim ponašanjem!
— Sve si u pravu, ali mnogo mi je teško…

Znala je ona sve ono što su joj drugi razumno savjetovali, ali uvijek je slušala svoja osjećanja koja su je zvala njemu.
— Kako je tebi na informatici? — upita Azru.
— Deveram nekako — kratko izusti i gorko se nasmiješi.

Njihov razgovor prekidoše nježni zvuci gitare koji su dopirali spolja. Iznenadiše se, Merjema otvori prozor i obje pogledaše prema dolje. A dolje je Samir stajao na kamenu i pjevao uz pratnju gitare koju je jedan momak svirao. Merjema i Azra odoše s prozora, a Samir je i dalje pjevao gledajući u njihov stan. Riječi njegove pjesme odzvanjale su i stapale se sa cvrkutom ptica: “Oprosti mi, Merjema, siđi dolje da razgovaramo, da sve raščistimo, da na miru živimo….”, izmišljao je tekst u tim trenucima, odlučan da privuče njenu pažnju.
— Znala sam da nije normalan, al’ ovoliko, nisam! Naučit ću ga pameti.
Iako je pokušavala biti ljuta, uvijek bi joj izmamio smiješak.
— Kako? — radoznalo će Azra.
Dok je blesavo i djetinje pjevao, Merjema ga posu vodom. Momak sa gitarom prestade svirati i gromko se zasmija.
— Šta se ti smiješ! Nastavi svirati!
On nastavi svirati, a Samir pjevati. Merjema je brzo nazvala dvije komšinice i zamolila da ga pospu vodom. Zatim se otvorio prozor i sa drugog, i sa trećeg sprata, poliše ga i one vodom. Samir ih zabezeknut pogleda.
— Ma, šta se vi miješate?!
Svi podstanari su mu se smijali. Samir se lijepo ovim zabavio, a uspješno je zabavio njih dvije, kao i komšiluk. Čvrsto je odlučio poslati joj pismo. Nakon što ga napisa, stavi ga u veliku kovertu i po jednom djetetu posla. Merjema otvori vrata i dijete joj dade pismo.
— Evo pismo od nekog mokrog lika.

 

JA

U posljednje vrijeme na internetu sam pogledala mnogo indijskih filmova sa prekrasnim ljubavnim pričama. Interesantno je to što skoro u svim indijskim filmovima, bar u ovim koje sam ja gledala, nema perverznih scena, nema strastvenih dodira, nekulture, nijedan posto od onog što se nalazi u većini američkih filmova. Rijetko će se desiti poljubac. Sve je u nekim granicama normale i pristojnosti.

Takvi će i moji, ako Bog da, biti. Iako je suviše ludo u Bosni se baviti filmskom režijom, ja sam ipak počela tu ludost i ne planiram stati.

Kad bismo se više koncentrisali na svoje snove, na nestvarni svijet, možda bismo prestali uvijek prihvatati stvarnost takvom kakva jeste. Stvarnost je onakva kakvom je prihvatite! Manje bi bilo onih koji bježe od problema, a više onih koji se suočavaju sa njima. Ujedno se može i sanjati i stvarnosti dostojan biti.

Meni su uvijek govorili da se spustim sa oblaka na zemlju, samo zato što sam vjerovala da svako od nas ima mogućnost da se izbori za ono što želi i voli, ma koliko to nedokučivo bilo.

Ići putem snova znači sretati većinu ljudi od kojih ćeš biti iznevjeren, one koji će te ismijavati, sputavati, govoriti da nemaš talenta, da si bezvrijedan. Često ćeš i sebe sresti poraženog i poniženog, ali nikada nećeš odustati, sve dok znaš da samo odustati znači biti poražen.

Suočiti se sa sobom, doći do mjesta gdje možeš biti ono što jesi najteža je bitka koja ima tačno određeno vrijeme pobjede, samo nije svako odabran da bude njen borac.

Nastavit će se…

Prethodni nastavci:

Za I dio klik OVDJE

Za II dio klik OVDJE

Za III dio klik OVDJE

Za IV dio klik OVDJE

Za V dio klik OVDJE

Za VI dio klik OVDJE

Za VII dio klik OVDJE

Za VIII dio klik OVDJE

Za IX dio klik OVDJE

Za X dio klik OVDJE