POGLAVLJE XV
2004. godina
Unatoč daljini i godinama, djed Sulejman došao je Denisu u posjetu. Njegova dostojanstvena pojava plijenila je poglede: srebrena kosa prelijevala se na suncu, u tužnim zelenim očima ogledalo se prohujalo vrijeme, smjenjivale su se slike žena i prijatelja koje je volio.
— Evo, pročitao sam — reče Denis, pokazujući mu dvije police popunjene knjigama.
Djed pogleda. Denis nastavi:
— Ovo su rokovnici u kojima sam bilježio sve što sam smatrao važnim — držeći u rukama tri crna rokovnika.
— Šta vidiš? — upita ga Sulejman. Denis ponovo pogleda police s knjigama. Taj prizor i ta tišina uvukoše ga dublje u Sulejmanov svijet, sada je njegove riječi i njegova pitanja, uvijek kratka i dvosmislena, mnogo bolje razumio.
— Sad ih posmatram kao neprocjenjivo bogatstvo, a prije nisam. Sad imam prostraniji um, šira shvatanja, a prije nisam. Sad počinjem da cijenim vrijeme, a prije nisam. Osjetio sam veliku želju da budem drugima od koristi, kao što su ovi autori meni, a prije nisam.
— Šta ćeš dalje? — upita ga djed, tihim i drhtavim glasom.
— Ono najbitnije je ovdje — pokaza na rokovnike, potom nastavi:
— Ove će knjige jednog dana biti potrebnije nekom drugom. A moje druženje sa knjigama neće prestati. Knjiga treba biti naš prijatelj do kraja života. To je prijatelj koji te može odgojiti, ukazati na greške i učiniti te boljim.
Djed se, čuvši to, slatko nasmija. Postigao je željeni cilj.
— Hoćeš da nastavimo ovu igru?
Denis na trenutak razmisli, kada je shvatio šta mu želi time reći, odgovori:
— Da.
***
Merjema sjede i u čuđenju otvori pismo i poče čitati.
“Ne moraš sa mnom nikad razgovarati, niti oprostiti, ali molim te, idi Hasiji, ženi koja ti je bila kao majka, bar je to najmanje što možeš učiniti za nju. Ona zna svu istinu, priznao sam joj da sam vas ja nadrogirao. Čeka te, traži te, sama je. A također sam to priznao i Azrinom ocu, reci i Azri neka ide svom ocu, ona mu je jedinica, on ima samo nju i traži je, tuguje za njom. Idite svojim kućama, ne zbog sebe, već zbog njih, oni su to zaslužili time što su vas odgajali i pružili onoliko koliko su mogli. Selam alejkum!”
Bez obzira na to koliko navodno mrzila Samira, nije mogla osporiti činjenicu da je u pravu. Sada kada zna da Hasija zna pravu istinu, možda bi ipak otišla kući, samo da je još jednom vidi. Porazgovarala je o tome sa Azrom i odlučile su se vratiti svojim kućama. Spremile su se odmah, nisu htjele još napustiti stan dok prvo ne vide kako će proći razgovori.
Merjema je krenula Hasiji, a u toku vožnje, u njenoj glavi, kovitlalo se jedno pitanje: da li je Akif još živ, da li još uvijek živi tu?
Kad ugleda Hasiju, zaboravi na bijes i izdaju, baci se snažno u njeno naručje, obliše ih suze. Hasiju je puno obradovao njen povratak, duša se smiri i ispuni velikom radošću. Merjemi kao da je u tom trenutku stao svijet, kao da se tek probudila iz košmara i zagrlila svoju majku. Hasija je gunđala o oproštaju, jaukala od srama, sve dok je Merjema ne ubijedi da ga od nje ima.
— Šta je bilo sa Akifom? — upitala je Merjema.
— Još se nije probudio iz kome. Više ga ni ne žalim, zaslužio je.
— Moram ti priznati nešto — reče Merjema posramljeno.
— Slobodno.
— Ja sam ta koja je izazvala Akifovu nesreću.
Hasija zanijemi pa se trže i reče:
— Nisi trebala pravdu tjerati svojim rukama. Razumijem da više nisi mogla. Allah zna zašto su se ovako stvari morale desiti.
I Azra se vratila, Rašid je ispred kuće kosio travu i čim ju je ugledao, ispustio je kosu i brzim koracima pošao joj u susret. Pomilova je očima i snažnim zagrljajima. Njen povratak toliko ga je oduševio i usrećio.
— Oprosti! — to je bilo prvo što joj je rekao.
***
Za Merjemu je bila iritirajuća činjenica da zajedno sa Samirom ima praktična predavanja, a sada darovit trenutak prikrivenih osjećanja i romantično zanesenih pogleda. Ponovo su u laboratoriji, Merjema sjeda na svoje uobičajeno mjesto i pogleda svoju klupu, na kojoj je pisalo velikim slovima: “MERJEMA, OPROSTI MI (ja ću ti očistiti klupu poslije vježbe).” Merjema se slatko nasmija, uze olovku i brzo išara svu klupu, zatim napisa: “I OVO ĆEŠ USPUT OČISTITI.”
Kada profesor napusti učionicu, a poslije njega i ostali studenti, Samir ostade da očisti klupu, uspijevajući suzdržati osmijeh. Međutim, Merjemu pred samim vratima zaustavi drugarica.
— Oj, izvini Merjema, ali sad se sjetih da ti je ostala neka sveska ispod klupe.
— Hmm… mislim da nikakvu svesku nisam ostavljala ispod klupe, sve su ovdje.
— Ma neka, idi bolje provjeri da l’ je tvoja za svaki slučaj.
— Odoh, sačekaj me.
Merjema se okrenu i trnci prođoše kroz cijelo njeno tijelo kada vidje Samira kako čisti njenu klupu. Ubijala ju je činjenica da mu se mora približiti. Pravila se kao da uopće nije bio tu, pogleda ispod klupe i vidje da nema ništa. Pošla je izaći, sve to nalikovalo je na usporeni bezvučni snimak, a Samir je samo posmatrao, nije se usudio ništa reći. Ipak, neko u međuvremenu zaključa vrata. Pokušavala ih otvoriti, ali nije mogla.
— Halo, šta vam je, otključajte?!
— Izvini, Merjema — to je bio glas njene kolegice — …jedva sam uzela od oca ključeve od učionice, ali ne ideš dok ne popričaš sa Samirom, mjesecima ga ignorišeš, zalužio je da mu dozvoliš bar razgovor!
— Ti si je na ovo natjerao?! — ljutito reče Samiru.
— Nisam, al’ mi je drago što jeste — nasmiješi se.
— Možda je ovo jedini način da popričam sa tobom, iako nisam želio da ovako na silu bude.
— Ti i ja nemamo šta pričati, kvit smo, i ti i Akif, uništili ste mi život i dobili ste što ste zaslužili, i život ide dalje!
— Ja se iskreno kajem za to što sam učinio, dragi Bog zna da sam tražio oprost i nadam se da ćeš jednoga dana moći oprostiti mi. Ali život ne može dalje teći bez tebe, jer sve vrijeme, pokušavajući da postignem tvoj oproštaj, jedino što sam postigao jeste to da se zaljubim u tebe.
Merjema ostade zatečena, ustreptala je. Blažim glasom Samir dodade:
— Volim te i neću odustati od tebe.
Ta izjava još više je uspaniči. Zamaskirala je svoju reakciju.
— To “oprosti”, nadoknadila sam osvetom, tako da ti nemam šta opraštati.
Nastade duga tišina, iz hodnika dopirali su tihi, klokotavi zvukovi. Počela je, od nervoze, koračati po učionici, a on je netremice gledao u pod, dok mu je srce u grudima snažno lupalo. Napetu tišinu prekide zvuk otključavanja vrata, a Merjema se trže i brzo izađe. U njemu sve se lomilo dok ju je posmatrao kako odlazi.
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Krenuo sam u šetnju po te brojne uspomene, najvrednije i najiskrenije što imam, koje ljubomorno čuvam i ne dam da izblijede, ne dam! Šetam našim ulicama i parkovima. S njom je vjernost lagana čak i na potpunoj udaljenosti, vjeran sam njoj i ovim uspomenama. Dođoh do onog mosta na kojem sam je upitao:
— Koja je tvoja želja?
— Da nekom pripadam, i da taj neko pripada meni — odgovorila je.
Pogled njenih svjetlucavih plavih očiju govorio je o ispunjenoj želji, da sam ja taj sretnik.
Bližio se podnenamaz, u blizni bila je ona džamija u koju je prvi put ušla, u kojoj smo zajedno obavili namaz. Odlučio sam ponovo biti mujezin. Zaučio sam ezan…
IZ NJENOG DNEVNIKA
Dnevne namaze obavljala sam u istoj džamiji u kojoj sam provela prethodne mjesece. Vezala sam se puno za nju, tu su bile najljepše i najtiše samoće, neprospavane noći — jer je svjesnost o Njemu bila bolja od sna, ispunjeni dani — jer je Njegova blizina bila dovoljna.
Ni slutila nisam da ću ponovo čuti onaj prvi ezan koji sam čula u ovoj džamiji, mislila sam da sam umislila, obuzela me velika nervoza i tjeskoba. Da mi Bog oprosti, ne znam ni sama kako sam klanjala od uzrujanosti. Pošto žene prve izlaze iz džamije, čim sam izašla, sačekala sam da vidim da li je to zapravo ono što mislim, morala sam se riješiti sumnje.
Da, to je bio on! Sa onom istom bradicom koja ga je krasila, sa istim onim sjajem u očima koji sam samo ja imala priliku uočiti.
Neprestano sam se pitala da li će me prepoznati, da li me je možda zaboravio, prestao voljeti, pitanja su me zaledila, nisam znala šta činiti?!
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Na izlazu iz džamije, ugledao sam je. O Bože, ne mogu opisati taj trenutak kada je duša zaigrala, a suze navirale od sreće, kao da su u tom času meleki izgovarali tekbire i širili ugodan zrak. Nakon toliko vremena, pogledao sam je, i shvatio da je volim isto kao i prije. Poželio sam u tom trenutku da se vratim u mesdžid i učinim sedždu zahvalnosti Hvaljenom Allahu. Nisam to uradio da ne bi pomislila da bježim od nje ili nešto slično, da mi ne bi utekla, a toliko sam je čekao, jer znam da je čekala da izađem, jer sam vidio da su njene oči bile uprte u mene, kao da su me očekivale.
IZ NJENOG DNEVNIKA
Sve je bilo jasno, čekao si me, čekala sam te, našli smo se.
POGLAVLJE XVI
2006. godina
Merjema i Azra su, zbog studiranja, nastavile stanovati u Tuzli. Oko troškova stanovanja pomagali su im Hasija i Rašid. Na Merjemin rođendan, Denis, sa ogromnom i teškom kutijom u rukama, i Samir, sa malom kutijicom umotanom ukrasnim papirom, bahnuše pred njenim stanom. Merjema otvori vrata, vidjevši njih dvojicu, okrenu se natrag, pogledom tražeći Azru.
— Merjema — prozbori Denis spuštajući kutiju na pod, potom je upita:
— …Možeš li pozvati Azru da izađe?
— Azra! — na njen povik Azra se odazva:
— Dolazim.
Kada ugleda Denisa, njene oči neravnomjerno zatreptaše, pored napetosti koju je osjećala, osjeti i stid zbog onog što se desilo, osvetničke noći, u prostorijama diskoteke.
Uto i Denis progovori:
— Došli smo da vam se lično izvinimo. Azra, meni je jako žao, u kafiću, tog dana, ja sam u tvoju jaknu stavio drogu, a Samir u Merjeminu. Tada, za nas, sve je bila šala i igra, i nema opravdanja za ono što smo učinili. Prihvatile izvinjenje ili ne, ja sam morao da vam se izvinim…
Uzeo je kutiju ponovo u ruke.
— I da, sretan rođendan, Merjema… Ovo je poklon za tebe. Pošto je jako teško, ako nije problem, ja bih ga unio u stan.
— Šta je to? — upita Merjema.
— Vidjet ćeš kad otvoriš. Ja te molim, da ovaj detalj, prihvatiš.
— Dobro. Hvala ti. Možeš unijeti.
Pomaknuše se obje da uđe. Kad se vratio, Azra mu reče:
— Oprošteno ti je, nadam se da ćeš i ti meni oprostiti. Ko sam ja da ti sudim nakon one noći?
— Nikad nisam ni zamjerio. Ja bih sada da idem, ako možeš Azra sa mnom, Samir bi želio popričati sa Merjemom?
Dvoumila se između odluke da ostane i ode s njim. Merjema joj dade glavom znak da ide. Kada je Samir ostao sam sa njom, uručio joj je poklon. Ali ni taj čin nije mogao odagnati njenu tugu za Abdurahmanom.
— Čak me se i Samir sjetio, a Abdurahman nije — pomislila je. Prihvatila je poklon i zahvalila se. Neprestano ju je oduševljavao kao i sada ovim znakom pažnje.
A on iznenada upita:
— Merjema, želiš li biti moja djevojka?!
Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, Merjema reče:
— Kako ti pada na pamet da bih mogla sa tobom nakon svega u vezu? Ti i ja ne možemo biti zajedno! Shvati!
— Zar očekuješ da odustanem od djevojke koju iskreno volim i smatram da je najbolja za mene i da sam najbolji za nju?
— Ja volim njega i neću više moći nikog voljeti — kao da je iz nje govorila navika.
Nije mu bilo lahko to čuti, kako će samo njega voljeti, smatrao je to besmislicom.
— Naravno, ti imaš životni zadatak da patiš za njim. Samo tako nastavi! Dobro ti ide.
— Jest mu našao ko prigovoriti da nanosi bol, nakon svih boli koje si ti meni nanio!
Oboje su znali biti jako tvrdoglavi. Samira je često boljela činjenica da Merjema pati za nekim ko je nije vrijedan. Uvijek je nalazio način da sazna kada tuguje zbog njega. Ne mora biti sa njim, ali bar ne mora biti ni sa Abdurahmanom, već s nekim ko će je cijeniti onako kako samo ona zaslužuje.
— Otkud ti znaš da patim za njim? Šta imaš protiv njega?
— Ne pitaj me kako, jednostavno znam da ti zaslužuješ mnogo boljeg od njega.
— A ti si kao bolji od njega?
— Ne smatram da sam bolji i od koga, samo znam da se bar trudim da budem dovoljno dobar za tebe. Mogu ti reći da je to jako teška misija.
Znala je da je u pravu, Abdurahman se ne trudi.
— To si ti sada postao moj zaštitnik?
— Da. Nekako, sada, a valjda nikad nije kasno, osjećam potrebu, kao muškarac, da budem zaštitnik žene, iako smatram da je žena dovoljno jaka da sama sebe štiti. Ne mislim samo na odbranu, već i to da nosim njen prtljag i svaki težak teret, da popravljam sve kvarove po kući, da je vozim autom gdje god želi ići. Da moja blizina bude dovoljna da se osjeća zaštićenom, a taj osjećaj potreban je ženskoj prirodi. Znaš, najljepše što žena posjeduje jeste upravo to, osjećajnost i nježnost, a istovremeno nevjerovatnu izdržljivost. Osjećam potrebu da joj dam prednost u svemu: dok koračamo, dok jedemo, dok razgovaramo, dok odlučujemo, dok biramo.
— Nemoj to govoriti, Samire, nije mi ugodno slušati.
— Znaš kako, Merjema, vrijeme ne ubija osjećanja, svjestan sam toga, samo to radi pojava novog.
— I?
— I… ja ću te rado upoznati sa novim i boljim osjećanjima. Merjema je ostala bez riječi, spustila je pogled i utonula u nepoznato, u neke neobjašnjive emocije koje su je tu snažno pozvale, iako im se već duže vrijeme opirala.
Tišinu prekide Samir:
— Nego, vratimo se na prvobitno pitanje, da li želiš biti moja djevojka, sad ili nikad? — potom se nasmiješi.
— Nikad! — reče kratko i jasno, i zalupi vratima.
A on poče sam sa sobom pričati:
— Pa dobro, možda ipak nekad — krenuo je polahko niz stepenice i nastavio pričati:
— Izgubio sam sav ponos zbog ljubavi, al’ neka, jer u ljubavi nema ponosa. Uporni uspijevaju. Mislim da bismo mogli ipak preskočiti zabavljanje. Hmm, mislim da znam šta ću. Otišao je u radnju i kupio neku videokameru. Zatim ponovo nađe ono dijete.
— Slušaj, Hajro, snimat ćeš ovom kamerom sve što radi Merjema, i svaki dan ćeš mi slati snimke — zamoli ga.
— Koliko platiš? — upita Hajro.
— 50 maraka?
— Dogovoreno.
Nakon što je Samir otišao, Azra je zakoračila u svoj stan, kad je ušla, Merjema se neumoljivo kretala oko gomile knjiga.
— Knjige ti je poklonio Denis? — upita je Azra.
— Da, evo, pročitaj šta je napisao.
Merjema je, od tog dana, bila konstantno pod videonadzorom. Hajro ju je oprezno snimao sa njenim društvom, a također je varljivo hvatao kadrove u kojima je Samir bio sa njom unatoč Merjeminom upornom protivljenju. Samir nije odustao od toga da ga zavoli. I svaki njegov pokušaj bilježio se tom videokamerom.
Dok je jedne noći Merjema razbijala nesanicu, tražila je nešto da radi. Dobila je na mobitelu od drugarice SMS poruku: “Jesi l’ vidjela Samira na Youtubeu?” Ona pročita pa odgovori: “Nisam, niti me interesuje.” “Ovo moraš vidjeti, iznenadila sam se, evo link”, u isti mah posla i link. Merjema otvori link na Youtubeu na kojem vidje Samira kako svira gitaru i pjeva autorsku pjesmu čiji su stihovi prodirali u njeno srce:
Kad bih samo ja mogao biti taj kojeg ćeš gledati u oči i reći “Volim te”.
Kad bih samo ja imao tu čast da usrećim te.
Kad bih samo ja bio onaj za kojeg ćeš da uljepšavaš se, kraj koga ćeš da budiš se.
Kad bi samo ti bila ona kod koje će šansa da otvori se.
Samo šansa, to je sve….
Ovim stihovima i interpretacijom oduševio je mnoge.
Dok je sa slašću osluškivala pjesmu, počeše joj navirati vedre uspomene. Sjećala se svih simpatičnih trenutaka koje je imala sa njim. Po prvi put je tada, nakon Abdurahmana, nekog momka pogledala kao muškarca u kojeg bi se mogla zaljubiti. Život joj je bio popraćen burnim peripetijama, da bi jedna od njih bila uzročnik beskraja u svijetu ljubavi. Nije mogla spriječiti prošlost koja bi se pojavila ispred očiju i zadala jak udarac, podsjetila bi je na ono što joj je Samir učinio.
- GODINA
Sve ima svoju granicu, svemu jednom dođe kraj, pa čovjek smogne snage i okonča samonametnuto trpljenje. Samirova majka Amina, skupila je hrabrosti i napustila Abdulaha zajedno sa Samirom. Plaćala je stan i režije od svoje plate, a Abdulaha prepustila samom sebi. Možda je nekada tako i najbolje, kada počneš tražiti za sebe pomoć, a prestati pružati onome ko je nije zaslužio. Nikada nije pristao na liječenje i odvikavanje, davno je digao ruke od sebe i svoje porodice, zašto bi i oni digli ruke od svog mirnog života kada ni njemu nikada nije bio bitan njihov život?
Abdulah je kasnije ostao bez ijedne marke. Nije imao čime kupiti piće, usukana skitnica, hrsuz, ni drugovi ga više nisu htjeli častiti. Kasnio je sa plaćanjem stanovanja, pa je ubrzo bio izbačen iz stana. Ostao je sam na ulici, kao fukara, kao prosjak, prosio bi po cijeli dan za smrdljivo piće. Spustio se na najniže grane, postao je rob alkohola, stanovnik potpune samoće.
Jednom je samo tako iznenada izgubio svijest i pao na tlo. Očevici su odmah reagovali i dok su ga pokušavali osvijestiti, neko od prisutnih pozvao je hitnu. Ubrzo je i hitna pomoć došla. U bolnici su Abdulaha osvijestili, uradili sve potrebne nalaze, upitali ga ko je i ima li porodicu, pošto kod sebe nije imao nijedan dokument za identifikaciju.
Rekao im je da ima sina i ženu koji su ga napustili, da ne zna gdje su. Ali vlast ih je ubrzo pronašla. Došli su mu u posjetu drugog dana.
— Šta mu je, doktore? — upitao je zabrinut Samir.
— Stanje je kritično, jetra je potpuno oštećena, i najbolje bi bilo da prestane piti alkohol ako želi živjeti.
Abdulaha je ta vijest podrmala, nije želio umrijeti, pa je po prvi put pomislio na ostavljanje alkohola. Živimo nemarno i lijeno, pripremanje za smrt nikad nam nije u planu jer smrt uvijek smatramo dalekom, a kada dođe blizu, kada smrti pogledamo u oči, tek tada bismo uradili sve da je spriječimo. Međutim, trenutak smrti je određen, i ne može se ni sekund produžiti ni ubrzati. Njegova smrt već je bila zapisana, za samo nekoliko dana umro je u teškim mukama. Već je bilo kasno za oporavak jetre, jetra više nije mogla funkcionisati.
Smrt, dešavanje koje ste posmatrali uživo zauvijek ostaje urezano u sjećanju, čak je to i pozitivno, da nas podsjeti na ono što nas sve čeka. Umro je baš u mukama, i to se vidjelo, boljelo je, jašta nego da je užasno boljelo, strašno je za njih bilo gledati to, a kako li je tek za njega bilo proživljevati to?
Denis je svom drugu Samiru iskreno savjetovao da za svog oca uputi dovu, da ne troši pare na hatme, Jasin, citirajući mu hadis:
“Kada umre sin Ademov, prestaju njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste i pobožno dijete koje za njega dove upućuje.” (Muslim, br. 4199)
Dova je veličanstveni ibadet na koji često zaboravljamo. Kad se srce, iskreno i sa suzama u oku, sjeća umrlog i upućuje dovu Allahu da mu se smiluje, ta dova neće biti izgubljena i neće otići u prazno, jer je dova čudesna veza između čovjeka i njegovog Gospodara, kojom se ostvaruju želje i nadanja, popravlja stanje, smiruje duša.
- GODINA
Kako je vrijeme prolazilo, Samir je bio, sve više i više, bliži Merjemi. Ubrzo je diplomirao na Medicinskom fakultetu, dok je Merjema imala još jednu godinu — jer je prethodnu obnavljala.
Pripravnički staž odrađivao je u tuzlanskoj ambulanti.
Jednom je Abdurahman pozvao Merjemu na pomirenje, što je ona s ushićenjem prihvatila, vrijeđala ga je činjenica da ga je prestala moliti.
— Zar njega da zaboravi? — pomislio bi. Kad je stala pored Abdurahmana, Samir je ušao u misli i vrpoljeći se između nade i beznađa. Sve je bilo prividno, čežnja za Abdurahmanom, i tuga koja je bila majušna, i ljubav koja je na rubu iščeznuća. Tek sada je to shvatila. Stajala je pred Abdurahmanom i gledala kroz njega, gledala kao nekog poznanika, a ne kao ljubljenika, i pitala se, s mukom u prsima, zašto ga je voljela. Zar samo zbog njegove inteligencije, zar zbog lijepog izgleda koji je također iščezao? “Šta imam od inteligencije koja ne veliča Gospodara, koja veliča svojim postupcima samo užitak i novac, koja ne veliča ljubav, već interes?”, sve to mučilo ju je, sve je to u sebi s nevjericom izgovarala.
Zbunjivao bi je kad bi pomislila s kolikom se lahkoćom i preciznošću sjeti svega vezanog za Samira: njegovih riječi, osmijeha i poruka, njihovih šetnji i mjesta koja su posjetili. Samir ju je upoznao sa novim i ljepšim osjećanjima, zbog kojih Abdurahman izgubi Merjemu. Ljudi se mogu drastično promijeniti i teško je vjerovati u tu promjenu. Ali posljednje godine bile su Merjemi dovoljne da se uvjeri u Samirovu veliku promjenu, sada je ispred nje nadarena i bistra, staložena i zrela osoba. Nije imala više šta idealizovati, već je bio idealan, upravo se u to i zaljubila. Ljubav nije mogla biti slijepa jer je sve vidjela prije nego što se zaljubila. Nikad nije zanemarivala, pored fakulteta, izlazaka i dopisivanja, i čitanje knjiga koje joj je poklonio Denis, od kojih su većina bila islamske, a koje su probudile poštovanje prema Bogu, neki strah, neku ljubav. Čitajući te knjige, plakala bi, jer je tako rado htjela da se ponovo pokrije, da nosi hidžab. Sve dok nije jedne noći učinila sedždu zahvalnosti Gospodaru, poslije koje više nije skidala hidžab. Kad bi Azra došla sa fakulteta, zatekla bi je kako klanja, samo bi sjela iza nje i posmatrala je, njene pokrete, njenu odjeću, sve je to jako umirivalo. I ona je uzela knjigu i počela obnavljati nekoliko sura koje je znala. Kako je vrijeme prolazilo, počela je više da osjeća vjeru.
Doktor dovede Samira u sobu jednog pacijenta.
— Samire, ovaj čovjek je već šest godina u komi, ime mu je Akif, već odavno ga niko ne posjećuje. Evo ti uputstva, kad infuzije da mu daješ, tu je sve.
Samir uze fasciklu i priđe bliže Akifu.
— U Božijim si rukama — pa ponovo pogleda u fasciklu, potom dodade:
— Da ti ne bude dosadno, u toku dana ću te češće posjećivati i pričati ti o nekim zanimljivim temama, nadam se da će ti biti interesantne, meni bar jesu.
Doktori nisu bili sigurni da li ih čuje, ali je postojala mogućnost, što je Samiru bilo dovoljno da vjeruje u to da ga sluša.
***
Pogled na sat rekao joj je da je bilo vrijeme za ustajanje. Merjema, nenaspavana od sinoćnjeg učenja, ustade i navuče svu odjeću koju je sinoć odredila za ovaj dan. Uguravši stopala u kožne čizmice, uputi se prema fakultetu. Dok je, zajedno sa kolegicama, u holu čekala profesora, njena drugarica dođe sa ključem u ruci i otključa učionicu zauzevši im prvu klupu.
— Irma, pa tu sjede Ajla i Maida!
— Zamolile su me da ovo predavanje sjede na našem mjestu — reče Irma. Merjemi nije bio jasan razlog, ali nije se bunila, samo je tiho rekla:
— Dobro.
Primijetila je mnoge poglede upućene ka njoj, kao da su o njoj znali nešto što ona nije znala. Pogledala je u svoju odjeću, ogledala se u ogledalcu tražeći uzrok zbog kojeg je privlačila pažnju. Svi su nešto došaptavali, jedni drugima nešto krišom dodavali. Nakon nekoliko napetih minuta, profesor uđe i nastade potpuna tišina. Profesor je nosio svoj laptop, a onda ga, kao i po običaju, priključi na projektor, a studenti, koji su sjedili do prozora, bi spustili zavjese kako bi zamračili učionicu.
— Zamolio bih vas za malo pažnje, pustit ću jedan video da pogledate.
Poče video Merjeminih i Samirovih uspomena, sve što je Hajro snimio. Samir je sastavio i izmontirao kako bi joj priredio dirljiv i emotivan trenutak tokom projekcije.
U videu se nalazilo njegovo svakodnevno čekanje da ona krene prema fakultetu, nije znao kada tačno kreće ujutro, ali mu nije smetalo čekati i mrznuti se satima. Nijednom je nije ugledao a da se ne bi tako djetinjasto i slatko osmjehnuo, a bljesak sreće zatitrao bi u njegovim očima, pa bi joj se nepozvan priključio u toj šetnji.
— Ovako sigurno izgleda šetnja po nebu i oblacima — pomislio bi.
U početku bi se bunila, ali bi se vremenom prepustila njegovom šarmu i uživala u toj neobičnoj jutarnjoj šetnji, ponekad bi poželjela da duže traje.
Zatim Samirovo ostavljanje cvijeća ispred vrata njenog stana iz kojeg je, u tom trenutku, izašla njena drugarica, a on joj iza ugla mahao rukom i davao znak da ne dira. Ona ostavlja cvijeće, a on dolazi ponovo ispred vrata da pozvoni, izgledao je poput nekog detektiva, ali preduhitri ga Merjema koja otvori prije nego što pozvoni. Lice joj poprimi crvenu boju, od nervoze nije znao šta da radi, samo uze buket i dade joj i brzim koracima izletje iz zgrade. Već sljedećeg dana, pojavio se pred njihovim vratima sa velikom picom u ruci i dok je ona otvarala vrata, on reče:
— Naručili ste picu — zbuni je.
— Nismo.
— Jeste, jeste — prebacivši je u njene ruke, potom dodade:
— Plaćena je.
Pretpostavila je da je to još jedna od njegovih ludarija.
Jednom je ispred njene zgrade došao držeći svjetlucavo srce unutar kojeg je pisalo “Volim te”, telefonskim pozivom namamio ju je da pogleda kroz prozor. Svaki put izmamio bi onaj najljepši osmijeh na svijetu, osmijeh zaljubljene žene. Samo što još nije željela da prihvati činjenicu da se zaljubljuje u njega.
Dok se jednog jutra približavala plavom mostu, sa kojeg bi Samir sišao i pridružio joj se, primijeti da ga ovog puta nema, useli se tuga u njene zjenice. On se potom iznenada pojavi, u trenu izbrisa tugu i navuče joj na lice onaj isti osmijeh. Ljubav ima razlog, moraš znati čime te osvojio, čime si osvojena, zašto voliš, zašto si voljena.
Išli su zajedno i u market, izrazio je želju da joj pomogne oko uzimanja namirnica za stan. Svaki trenutak činio je dragim, posebnim i nezaboravnim. Ni pustinja ne bi razoružala njegovu maštovitost. Ono što ne bi Hajro mogao snimiti, snimio bi on, sa izgovorom da samo želi za uspomenu. Samir je uz nju spoznao ljubav.
— Zar ovako izgleda ljubav? Raznobojna, čista, požrtvovana, nesebična, koja sve daje i sve trpi, koja sve prevazilazi i sve prašta, koja slatko mijenja i kojom mijenjaš?
I još dosta drugih zajedničkih trenutaka imala je priliku pogledati na videu, dok su joj se krupne, spore suze slijevale niz lice. Tad je shvatila ga voli čisto i iskreno. Samir je uradio ono što nikad niko za nju nije uradio. Dao joj je osjećaj sigurnosti. Pri kraju videa svi učenici ustadoše i poredaše se, jedni su sjedili, a jedni stajali, svi su držali po jedno slovo, od kojih se napravila rečenica: “Želiš li se udati za Samira?” Samir se pojavi, zanesen, lijepo obučen, usto se pustiše raznobojni ukrasi iz mašine koji učiniše taj momenat čarobnim. Samir joj priđe i reče joj:
— Merjema, svijet je bez tebe previše nesavršen, smanji tu nesavršenost i udaj za mene?
Merjema, očarana, zadivljena, zbunjena, jer nije ličilo na stvarnost, sve te osjećaje pomiješa sa suzama radosnicama.
— Da — tiho izusti.
— Ako me sada pitate jesam li osjetila ovosvjetsku sreću. Moj odgovor je: da, jesam, ovako izgleda, nestvarno a istinito, malo a kolosalno, savršeno a ljudsko.
JA
Koliko samo čovjek može vjerovati u svoje snove? Koliko samo puta čovjek može odustati od njih? Rijetki se uvijek vraćaju svojim snovima. Baš oni i uspiju.
Već treća godina kako težim ka uspjehu, koliko sam puta samo odustajala jer nisam mogla više podnijeti svu tu težinu koju put do uspjeha nosi. Ali, odustajanje nije trajalo duže od nekoliko dana, uvijek sam se svojim snovima vraćala kao da zapravo tako i mora biti, kao da sam predodređena za te stvari još davno, prije svog rođenja. Mnogo toga mi je pokazalo da ništa nije nedokučivo. Dok znaš da je sve od Allaha i očekuješ samo od Njega, iznenadit ćeš se koliko i čime sve možeš biti opskrbljen.
I pisanje je poput odrastanja, moraš imati prvo to djetinjstvo, odnosno prvo taj prosti stil pisanja, a tek onda odrasteš, postaneš pisac — jer odrastanje te načinilo zrelim, učestalo pisanje je učinilo da zrelo, ispravno pišeš i razmišljaš.
Jednostavnost, hrabrost i iskustvo načine te piscem, nije pisac onaj koji nije u stanju govoriti istinu na svoju štetu, koji nije u stanju da se bori za ono što želi i da bude potpuno onakav kakav jeste. Pisac je ratnik razumijevanja i humanosti, sanjar boljeg svijeta, iskreni posmatrač trenutnog i njegov pravi opisivač, koji vidi problem i ujedno ga odboluje na svoj način, i za koji rješenje neprestano nudi. Zaljubljenik pravih vrijednosti.
Pisanje je umjetnost. Sa umjetnošću ulaziš u drugačiji, hipnotizirajući svijet u koji uvlačiš i ostale, svojim sviranjem i pjevanjem prenosiš emocije iz svoje duše na ostale duše. Slikar prenosi stvarne i apstraktne ljepote na druge oči. Glumac, potiskujući sebe, slikovito i karakterno kazuje priču. Publika mora imati umjetnika, umjetnost mora imati publiku. U suprotnom, ovaj život ne bi bio tako lijep.
A lijep je, ima ljepote. Ima nevidljive, ali dokučive svjetove, jer ga je stvorio Najljepši, Najveći. Čovjek je slobodno biće koje može zloupotrijebiti sve, te stoga danas ima umjetnika koji šire loše, zlo. Budi bar umjetnik za one koje voliš, uvijek ćeš ih oduševiti onim što napišeš, nacrtaš, otpjevaš, odglumiš i odigraš.
Ponekad mi kažu: “Nemoj trčati za dunjalukom!” Djela se vrednuju prema namjeri, a postavljeni cilj nije uvijek ogledalo namjere.
Ne postižem to samo zbog ovog života. Nije jedan život, dva su života. Nekima jedan, jer nisu imali priliku da žive, umrli su u utrobi majke, ili dok su bili djeca. Mi, koji smo svjesni svojih postupaka, imamo dva života, zapravo dva različita. Ovaj prvi život jeste kratak, a nije nebitan, da je nebitan, ne bi od njega ovisio sljedeći, i to vječni život! Zato prestanite pričati o njegovoj nebitnosti, već radite u njemu bitne stvari!
Samo na ovom svijetu možemo nekom pružiti pomoć, na onom ne možemo.
Samo na ovom svijetu imamo slobodnu volju, zato ne gubimo vrijeme, već birajmo pravi put.
Samo na ovom svijetu možemo osjetiti patnju i čežnju, zato je osjećajmo za Stvoriteljem
Samo si na ovom svijetu nesavršen, zato okajavaj koliko možeš.
Samo prestanite govoriti da je ovaj svijet ništa, kada je zapravo ono dobro koje činimo ovdje, i ono što Ga veličamo iako Ga ne vidimo, zapravo, sve naše!
Prestanite sebično robovati cijeli život, već izađite u život i pozivajte robovanju, pomažimo onima kojima je potrebna pomoć i uvijek širimo znanje.
Prestanite omalovažavati naše ciljeve, kada ne znate zbog koga i zbog čega ih dostižemo.
Prestanite sve shvatati bukvalno.
Prestanite zabadati nos u tuđe živote, već posvetite svoj spašavanju drugih.
Prestanite živjeti da biste imali lagodan život, živite da bi drugi od vas imali koristi.
Nastavit će se…
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
Za V dio klik OVDJE
Za VI dio klik OVDJE
Za VII dio klik OVDJE
Za VIII dio klik OVDJE
Za IX dio klik OVDJE
Za X dio klik OVDJE
Za XI dio klik OVDJE
