POGLAVLJE XVII
2009. godina
Samir Akifu dade infuziju, a zatim uze Kur’an, Allahov govor, koji nijednu živu materiju ne ostavlja ravnodušnom, osim poneko tvrdo čovjekovo srce. Samo čovjek može biti toliko ohol i nezahvalan, samo on može da sumnja u Božije postojanje, samo on može da se umisli vlasnikom Zemlje, a zaboravlja da je sve u službi Njegovoj, da jedna malena buba može da ga ubije ako joj samo On naredi. Čovjek ne shvata koliko je on ovdje sam, sam bez Njega, da je sve protiv njega ako je on protiv Stvoritelja. Može pobijediti samo onoga koga On dopusti, ali nikada ne može Njega. Uzalud se, čovječe, boriš protiv istine, potopit će te ako ne staneš na njenu stranu. Ona ti nudi sve što ti treba.
— Malo ću ti čitati našu knjigu na arapskom jeziku i prijevod, te usputno se dotaći nekih tema.
Poče čitati Kur’an. Na Akifa je djelovao smirujuće. Njegova nesreća uspješno je obavila ulogu liječnika, sklonila je koprenu ispred njegovih očiju, sklonila čepiće sa ušiju. Sada istina može da dopre do njegovog razuma, koji je centar našeg svemira.
Nakon toga, pročita i prijevod, koji je samo jedna vrsta tumačenja Božije riječi, koja nikako ne može imati onu ljepotu i tačnost koju imaju Njegove riječi, čiju mudrost niko ne može nadmašiti.
Uzeo je jednu malu knjigu i počeo mu čitati…
— Ne krivimo sudbinu što nismo sretni. Krivimo sebe što se nismo učinili sretnima. Sreća nas poziva sve, poziv se ne prekida do našeg posljednjeg izdisaja. Zar nikada niste čuli kako u vama nešto zvoni? Možda nekada jesmo, samo smo isključili ton jer nas je poziv vjerovatno smarao, uznemiravao. Bilo nam je apsurdno da je sreća tu, u nama, pa smo išli na konkretna mjesta i konkretnim ljudima tražeći je. Radili smo pogrešne stvari da bismo se osjećali sretno. Zapravo, samo smo bježali u veće dubine nesreće.
Kada pokrenemo sreću vjerom u Allaha, prepoznajemo je u lijepim riječima i u dobrim djelima.
Svi smo mi doslovno nesretni bez vjere koja se očituje djelima. Što više živim bez nje, nakon što sam je spoznala, sve mi je više jasnije koliko je neophodna, koliko je život besmislen bez nje. Samo jedan namaz ispustimo i isputili smo dio sreće. To je sreća, ogromna cjelina čiji se dijelovi otkidaju svakim ispuštenim namazom i svakim grijehom. A pokajanjem ih vraćamo.
Život nije savršen. Potpuna sreća na ovom svijetu ne postoji jer uvijek ima onih praznina, kada izgubimo stečeni dio: majka koja je izgubila dijete, kćerka koja je izgubila oca, sin koji je izgubio majku, i mnogo drugih. Vjera služi da dalje strpljivo nastavimo, ne odričući se života i ne prekidajući poziv sreće. Znaju o čemu pričam svi oni koji su se bar jednom u životu uhvatili za Božije uže, svakom pruženo, čvrsto, koje nikad ne puca. Niko ga ne prestaje držati bez svoje volje. Samo što nas većina potrči za nečvrstim užima, prolaznim, pa stalno pucaju, pa stalno padamo.
Akif je gutao svaku Samirovu riječ, često su ga navodile na razmišljanje.
— Ne znam zašto, al’ sada sam mnogo siguran da Bog postoji, jednostavno osjećam da postoji, da me čuje. Da ovo što mi se dešava jeste brisanje grijeha, uputa. Koliku samo toplotu osjećam dok mi Samir čita našu Knjigu. Iz svih ovih priča shvatio sam mnogo toga, shvatio sam da mi Bog ne može oprostiti ono što sam drugima učinio, da od njih moram tražiti oprost. Moram se oporaviti i učiniti sve da dobijem oprost od Merjeme i Hasije — potom u sebi zaplaka — Bože, znam da me čuješ, Allah te zovu, Allahu, oprosti mi. — i pomaknu prst.
Samir primijeti kako pomiče i ostale prste, a ostavlja kažiprst koji je u islamu znak jednoće Boga.
— Pa ti čuješ! Ti reaguješ! — ustade sav radostan.
***
Azra je diplomirala informatiku. Bila je presretna svojim uspjehom, time je učinila svog oca ponosnim. Nikad svoje hakerske vještine nije zloupotrebljavala. Dakako, koristila ih je u sprečavanju širenja lošeg sadržaja i eliminaciji internetskih manipulatora. Biti korisna drugima, to ju je najviše ispunjavalo i davalo posebnu draž njenom životu.
Prošlo je dosta vremena prije nego što su Denis i Azra ponovo izašli. Hodajući pored njega, shvatila je koliko je sretna što ga ima. Nesreće ih zbližiše. Dali su jedni drugima drugu šansu koju iskoristiše na najbolji način. Njima je druga šansa uspjela dok mnogima nije. Vrlo je bitno da budemo jedni od onih koji u džepu uvijek imaju drugu šansu, spremnu za darivanje.
I on je želio biti kreativan u prosidbi, kao i drug mu Samir, kao što već jesu milioni muškaraca. To su oni koji su shvatili koliko je to za djevojku važan trenutak. Koliko im se samo dublje i dugotrajnije urezuju uspomene. Koliko im samo znače sitnice, pažnja i uspomene. Vjerujte mi, cijene ih više nego sav taj nakit i skupocjene poklone koje im poklonite. Ne moraš biti nadaren za kreativnost, biti kreativan samo iziskuje poznavanje te osobe kojoj želiš dodijeliti poseban trenutak.
***
Topli zraci sunca probudili su uspavanu prirodu. Vrijeme je bilo predivno. Azra i Denis šetali su gradom sve dok Denis nije stao i rekao:
— Stop! — podignuvši desnu ruku poput nekog policajca.
— Šta je bilo?! — upita ga.
— Stat ćemo ovdje malo.
Azra se nasmija, ništa joj nije bilo jasno.
— I posmatrati ova divna auta koja prolaze — odluči biti ironična. U tom trenutku, kraj njih, stade sivi Passat. Pogledala je pažljivo, kada uoči vozača, nasmiješi mu se i glasno reče:
— Babo?!
Mahnula mu je, a on je u znak pozdrava klimnuo glavom.
— Ulazi — reče Denis otvarajući vrata.
— Gdje ćemo?
— Vidjet ćeš.
Azra ih je u autu neprestano zapitkivala gdje to idu.
— Previše ste misteriozni — u glavi joj se već nagomilalo puno pretpostavkih.
— Nećeš se pokajati — dodao je Denis.
— Pa gdje to idemo? — upitala bi, ali bi vješto izbjegli odgovor.
— Eh, sad je vrijeme za povez!
Denis joj se približavao sa crnim povezom u ruci.
— Hehe, nećete mi valjda i oči prekriti?
— Moraš kćeri, zbog iznenađenja — dodade Rašid. Odlučna više ništa ne pitati, pristade na njihovu igru. Silno je bila uzbuđena, osećanja su nadolazila i mješala se, osjećala je tremu, iščekivanje da se nešto desi. Dok ju je Rašid vodio za ruku, njena crna kosa vihorila se na laganom vjetru. Šum vode i cvrkut ptica, njenim je srcem razlijevao milinu i budio sve veću znatiželju. U tom trenutku Denis joj skide povez, a njen pogled se prostre duž cijelog jezera Bistarac. Približavao im se bijeli čamac okićen crvenim ružama. Čovjek koji je veslao tim čamcem, kao da ju je pogledom dozivao da se ukrca na još jedno putovanje.
— Idemo — reče Denis krenuvši prema čamcu, a čovjek izađe iz nega prepustivši ga Denisu. Rašid ih je sa obale posmatrao kako opušteno plove jezerom, pokraj sjenovitih livada sa starim drvećem.
— Predivno! — reče snažno i glasno.
Bijaše njen prvi susret sa jezerom Bistarac, u kojem su joj valovi sašaptavali riječi ljubavi, a iz prirode izlazile su melodije o skladu i miru. Taj nebeski trenutak upotpunio je Denis:
— Azra, Allah me uputio na pravi put, a naša vjera govori ko je zapravo žena: cijenjena i neophodna, emotivna i bržina, razborita i strpljiva. Shvativši to, prepoznao sam te, tvoju vrijednost i tvoju ljepotu duše. Tražio sam od Rašida tvoju ruku, nisam ovo želio učiniti bez njegovog dopuštenja i prisustva. Imamo njegovo dopuštenje, sad je sve na tebi. Da li se želiš udati za mene?
Nije dugo razmišljala, sva ushićena izgovorila je svoj pristanak, a on je stavio prekrasni prsten na njenu ruku.
***
Nakon prve reakcije, Akif je ponovo utonuo u komu. Međutim, vremenom se sve češće vraćao i orijentirao. To je zahtijevalo puno energije od organizma, ali vremenom bilo mu je sve lakše.
Sada je gledao i pomjerao ruku. Samir je bio kraj njega, ponovo mu je čitao nešto iz Kur’ana, zatim uzeo drugu knjigu i počeo mu čitati:
Bože, neka još ovoga života, neka me još u njemu. Što više živimo, sve više za Tobom čeznemo. Zar da odem, a da ne znam građu atoma, građu ćelije, tako sićušne si stvorio, a od nje tkiva, organe i organske sisteme? Zar da odem, a da ne upoznam čisti morski svijet? Zar da odem, a da ne upoznam gorčinu, samoću, bol, sreću, bespomoćnost, sitost, glad, žeđ, siromaštvo, raskošnost? Neka me još, samo da vidim, prepoznam, upoznam i osjetim dovoljno. Hvala Ti na svemu što sam saznala prije nego što sam otišla. Hvala Ti na onom što ću saznati prije nego što odem. Možda nije uredu, ali, neka me još.
Kad naučiš da cijeniš tugu, sreća joj postaje vječiti saputnik. Kad naučiš da voliš, nećeš puno mariti da li ti je uzvraćeno, štaviše, uvijek ima onih koji te iskreno vole, to je ono što uvijek imaju oni koji znaju voljeti. Razum je kosmos koji se širi svakim tvojim shvatanjem, shvatanjem pravih vrijednosti. Neka me još, još da svoj kosmos proširujem. Nadam se da ovo “još” ima kraj, jer “još” zna preći u pohlepu.
***
Akif se mrgoljio uokolo, pomalo se i kretao, ali još se nije potpuno oporavio, tijelo bi mu počelo drhtati kada bi ga savladao umor. Samir je sjedio blizu njega, radovao se njegovom oporavku
— Hvala Bogu, pa onda tebi za sve. Bilo je ugodno slušati ljepotu i širinu tvoga uma — pogledao je Samira zahvalno. Samir ga samo potapša po ramenima, sa osmijehom ga upita:
— Kako ti je bilo u tom stanju? Jesi li bio svjestan svega što sam ti čitao i pričao?
— Jesam, čuo sam i osjećao, ali nisam mogao otvoriti oči i nisam mogao govoriti. Ne znam kako bih mogao ovo objasniti, ali imao sam ponekad neku vrstu bestjelesnog kretanja.
— Aha.
— Možeš li mi učiniti jednu veliku uslugu? — upita ga Akif.
— Koju?
— Da odeš kod moje supruge Hasije i da je dovedeš ovdje. Evo ti adresa.
Samir pogleda adresu. Iznenadi se.
— Pa znam ja ovu adresu, to je ista ulica gdje živi Merjemina mama.
— Poznaješ Merjemu?
— Ona mi je vjerenica. Ček, ček. A ti si taj… što je zlostavljao Merjemu?!
Samir postade potpuno svjestan svega, iskočio je sa stolice potegavši prekrivač sa kreveta koji je sletilo na pod. Akif klimnu glavom ne mogavši ga gledati od neugodnosti.
— Jesam, žao mi je. Molim te, pomozi mi da dođu ovdje što prije.
— Ma kakvi. Tebe treba u zatvor strpati. Stvarno jadno i bolesno!
— Znam, al’ zar nikada u životu nisi nekog povrijedio i jako želio tu drugu šansu?
Samir pognu glavu.
— Da, jesam. Zapravo… nisam ja niko da ti sudim. Al’… ovo tvoje… bolesno… prebolesno…
Koliko god je pokušavao da ga ne osudi, sprečavala ga pomisao na zlostavljanje maloljetnice od čovjeka koji bi mogao da joj bude otac.
— Želim Merjemu samo nešto da pitam, bitno je, vjeruj mi. Poslije toga ne moramo se vidjeti nikad više u životu, i nećemo, otići ću daleko.
— Vidjet ću šta mogu — reče Samir držeći se za glavu. Samir krenu. Akif ga zaustavi.
— Samire!
— Reci.
— Ponovi mi šehadet, nisam ga baš uspio zapamtiti.
Samir bi sretan što to čuje.
— Ešhedu en la ilahe ilallah…
— Ešhedu en la ilahe ilallah… — Akif ponavlja za njim.
— Ešhedu ene Muhammede…
— …abduhu ve Resuluhu!
***
Samir je izveo Merjemu u grad, hodali su polahko u tišini za mnoštvom sporih pješaka. Merjema je sumnjičavo posmatrala Samira.
— Nešto si odsutan?
— Ne znam kako da ti ovo kažem.
— Nešto se desilo? Nemoj me plašiti!
— Ne… nego.. pričao sam ti za čovjeka koji se iz kome probudio nakon šest godina?
— Da, i?
— Nedavno sam saznao da je on Akif, Hasijin suprug.
Vidjevši njen užasnuti izraz lica, uputi pogled pun saosjećanja, a ona je šutjela, kao da se nije obazirala na njegove riječi. Samir nastavi:
— Tražio je od mene da te dovedem u bolnicu.
Čuvši to, Merjema se razbjesni, kao da ju je neko udario u glavu, htjela je otići, ali Samir je spriječi:
— Molim te, razgovaraj s njim.
— Ne želim!
— Nedavno se probudio iz kome. Molim te, samo mu daj priliku da kaže ono što ima reći. Znam da ti je teško.
— Pa šta hoće od mene?!
— Ne znam, ali, mislim da bi bilo najbolje da odeš i provjeriš. Kimnuvši glavom u znak slaganja, reče:
— Dobro, samo zbog tebe ovo radim.
Dok je koračala hodnikom bolnice, uznemirenost i strah su naglo porasli. Kada se ugledaše, Akifa preplavi osjećaj nelagode, i jednom i drugom bilo je neugodno.
— Merjema, priđi mi bliže. Neću ti ništa. Merjema priđe i reče:
— Neću ti nikad ono oprostiti! Haram ti bilo! Nemamo o čemu da razgovaramo!
— I da mi oprostiš, ja sebi nikad neću moći. Dok sam se oporavljao, mnogo sam razmišljao o svemu i puno toga shvatio. Glavni razlog zbog kojeg sam htio da te vidim jeste dijete koje si nosila. Šta je bilo sa njim?
Merjema se unervozi, kapljice znoja kliznuše niz njeno blijedo lice, osjećaj nelagode pretvorio se u čistu paniku, u ušima joj odzvanjao zvuk njenog jecaja dok ju je maltertirao. Samir nije ni znao da je uopće bila trudna, o tome nikad nikome nije pričala.
— Kasno je sada da se brineš o tome — izusti sa ogromnom tugom u glasu.
— Molim te da mi kažeš cijelu istinu u vezi s tim. Ja ti obećavam da me nakon toga više nećeš vidjeti.
— Zar misliš da ti mogu vjerovati?
— Ništa ne gubiš da pokušaš.
— Uredu, reći ću ti.
Kao da je ta zaleđena priča čekala njega da je odledi, da bude ponovo ispričana, ni sama nije vjerovala zašto je baš njemu odlučila ispričati:
— Nisam htjela da se porodim u bolnici, jedna žena me porodila u njenoj kući. Nakon poroda nisam htjela ni pogledati dijete, samo znam da je bila djevojčica. Azra je znala šta činiti. Dogovor je bio da, kada se porodim, ostavi krišom bebu ispred vrata doma za nezbrinutu djecu. To je i uradila, više od tada ništa nisam znala za nju. Nemaš više pitanja?
— Ne. Hvala na odgovoru — uzaludno je pokušavao spriječiti suze. I njene su oči posuzile, nakon ovih riječi krenu ka izlazu, i tek tada dopusti suzama da dovrše svoje putovanje na koje su krenule. Samir ju je dočekao uplakanu, potom mu je ispričala za dijete koje je ostavila. Tek tada je snažno zajecala rekavši:
— Kajem se, kajem se!
Prije svega, imao je razumijevanja, toliko ju je volio, da joj nije mogao zamjeriti to što mu je skrivala sve ove godine.
POGLAVLJE XVIII
Akif je imao samo jedan razlog za život. I Hasiju je upitao za oprost, na što mu je ona samo rekla: “Neka ti Bog sudi!” Zapravo nije ni očekivao oproštaj, ali je bio dužan prema Bogu i sebi da ga traži. Lutao je sam tuzlanskim ulicama tražeći Merjeminu kćerku, ne znajući gdje bi jeo, spavao ili bilo što drugo, sve dok nije pronašao restoran u kojem je čistio i prao posuđe, u kojem je prestao biti ono što je prije bio, dangub, slabić i gotovan, a zauzvrat su mu davali da noću spava i da jede.
Došao je i taj dan, vjenčanje Merjeme i Samira. Po cijelom dvorištu bili su poredani bijeli šatorčići ukrašeni cvijećem, sve je bilo u sivobijeloj nijansi. Hasija se gušila u suzama dok joj je stavljala nakit, a Merjema samo što nije zaplakala. I sretna, i ushićena, i zabrinuta, i tužna, sve u isto vrijeme.
Prije nego što je Samir u džamiji ponudio Merjemi brak, rekao je:
— Shvatio sam da je život uistinu jednostavan. Dosadno nam je samo kad smo lijeni, drugi razlog i izgovor ne postoji. Biti romantičan je jednostavno, samo je to za većinu isuviše patetična uloga. Poštovati druge je lagan zadatak koji ne ispunjava većina jer još nije počela od sebe. Kraj nas, za cijeli život, dovoljna je jedna osoba, samo mnogi ne mogu ni sami sebe trpjeti. Voljeti je lahko, samo nismo svi spremni biti toliko slabi. Sreća je samo kod dragog Boga, mimo toga je nema. Shvatio sam da bez dragog Boga nema sreće, da bez sreće nemam jednu potrebnu i dovoljnu osobu kraj sebe. I da baš ta osoba zaslužuje poštovanje, da vidi moju slabost, da joj budem bezuslovno patetičan, da mi ne da i da joj ne dam da ljenčari.
Ovim nježnim govorom oduševio je prisutne na svom šerijatskom vjenčanju. Suprugu je učinio protagonistom zadivljujuće priče. Povratila je onaj mir i onu sreću koju je davno izgubila. Zauzvrat je dobila onaj očekivni slijed: dobrog životnog saputnika, poštovanje, romantiku kao odraz ljubavi i dobro iskorištavanje vremena.
I Merjema je imala silnu potrebu da nešto kaže poslije Samirovog toplog i izvanrednog govora:
— Toliko je osmijeha prošlo kroz moj život, ali tvoj je definitivno imao magijski čin. Bilo je još onih upornih prije tebe, ali niko nije smarao toliko dugo, istrajno i neiscrpno kao ti, bez ponosa i bez zamjeranja.
Njihova ljubav, sada okrunjena brakom, uspjela je nadvladati svu tu gorku prošlost i svakojake prepreke.
Akif više nije imao razloga za život, otišao je na most i popeo se na visoku ogradu tog mosta. Posmatrao je rijeku koja ga je dozivala sebi. Vidio je u njoj neku sličnost, bila je mutna i prljava kao i njegov život. Samo je ona morala ići tim putem kud je tekla, a on nije morao ići. Tako mu se bar činilo da je uzvikivala da skoči i pridruži joj se na njenom putu, a niko ga nije dozivao, samo je u njoj vidio vrata za izlaz iz ovoga života.
— Nadam se, Bože, da ćeš mi ovo oprostiti.
Nakon tih riječi skoči. Tu se završio njegov život. Ali ne i zadnje njegove riječi, njegove zadnje riječi toga su dana stigle Merjemi preko pošte.
Merjema otvori kovertu, poče čitati:
Ja nikada prije nisam živio, život mi je bio kabur u koji sam se sam ukopao. Nikoga Bog ne prisiljava da Mu okrene leđa. Osjetio sam život onda kada sam bio tjelesno mrtav. Ali ga je savjest brzo ugasila. Želio sam uraditi jednu posljednju stvar za tebe. Naći našu kćerku. I uspio sam je pronaći, saznao sam adresu bračnog para koji ju je usvojio. Samo sam je izdaleka posmatrao, kao i njene staratelje koji su pošteni i dobri ljudi, a ona je predivna. Neću ti ništa više o njoj reći. Poslao sam joj pismo, jer nisam htio da odem sa ovog svijeta rizikujući to da se nećeš usuditi da je pronađeš i kažeš svu istinu. Ona će te pronaći.
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
Ispričali smo se do ikindijanamaza, toliko sam imao potrebu da je zagrlim, ali želio sam da poštujem šerijatski propis do braka, a time sam poštovao i nju. Prosto sam je morao zaprositi, i upitao sam je da li želi biti moja supruga, i to što je prije moguće, da počne živjeti sa mnom. Pristala je iste sekunde, mislim da nikad u životu nisam osjetio veću sreću, nego tada kada mi je rekla da želi biti moj životni saputnik.
Nakon sedam dana vjenčali smo se u mojoj bašti, među cvijećem koje sam nazvao po njoj “Fatima”. Fatima je ime koje je odabrala nakon što je prešla na islam. To je bilo skromno slavlje, sa dvadesetak naših poznanika. Naš prvi fizički kontakt bio je tada zagrljaj, to je bio zagrljaj koji je u sekundi izbrisao prošlost i budućnost, prazninu i vrijeme. U tom trenutku, više sam bio njen nego svoj.
A ja i dalje pišem ovaj dnevnik, čitao sam i njen, i ona je također pisala. Pitao sam je otkud joj rokovnik ako je završila na ulici. Ispričala mi je da je upoznala jednu djevojčicu koja je okusila gorčinu življenja na ulici, traženja parčeta hljeba od prolaznika. Ponekad bi se pojavila sa raznim slatkišima, igračkama i stvarima koje su joj poklanjali prolaznici. Neke od tih stvari sama je pronalazila na otpadima. Jednom je imala debeli crni rokovni i olovku, sa tim je prišla Fatimi i upitala je da li zna da piše. Rekla je da zna. Potom je upita da i nju poduči tome, na što je moja supruga sa oduševljenjem pristala. Svakodnevno ju je podučavala novim slovima, ostavljala je kod nje rokovnik na čuvanje. Pošto je u njemu gomila praznih stranica, vidjela je u tome priliku i potrebu da nešto napiše, da negdje izbaci svoju bol. I tako je počela sa zadnje strane rokovnika pisati ono što je u tim trenucima osjećala. Kasnije, djevojčica se više nije pojavljivala. Nestala je bez traga.
A i ona je čitala moj dnevnik, pustili smo usput i koju suzu dok smo ih čitali. Odlučili smo ne prestajati pisati svoje dnevnike. Možda ne tako učestalo kao prije, ali smo bar ponekad bilježili bitne stvari i događaje.
IZ NJENOG DNEVNIKA
Naš je brak pun tolerancije, ljubavi i razumijevanja. Svakodnevno me iznova i iznova osvajao, i znam da ne bi podnio da vidi u mojim očima ugašen žar one iste čežnje kao prije braka, baš se trudio da se nikada ne ugasi. Pokušala sam da doprem do svoje braće, vrata mi je otvorila bratova supruga i samo su se pogoršale stvari kada su me vidjeli sa hidžabom. I dalje nisu htjeli da se naš odnos popravi. Ne znam kako su takvog okrutog srca, da svoju rođenu sestru istjeraju po drugi put?
Mislila sam da od tog predivnog osjećaja ne može biti ljepšeg, ali onda kada sam postala majka, stvorio se savršen osjećaj. Ništa se prirodnije, spontanije i tako iskonsko ne doživljava kao majčinstvo. Bila je to predivna, i hvala Bogu, zdrava djevojčica koju smo nazvali Merjema.
IZ NJEGOVOG DNEVNIKA
- godina
Godinama nisam pisao u ovom dnevniku, a ostalo je još malo praznih stranica. Bio sam konstantno u nekim obavezama, supruga i ja smo se potpuno posvetili našoj divnoj kćerkici. Doista mi je Allah podario častan porod. Naučili smo je pristojnom ponašanju, i da uvijek poštuje starije. Trudili smo se da u njeno srce usadimo bogobojaznost, da je odgojimo ispravnim i istinskim islamskim odgojem. Uskoro treba poći u školu, i za to smo je pripremili, naučili smo je pisati, čitati, sabirati i množiti.
Pišem ponovo da zabilježim još jedan poseban događaj. Danas me drug iz Bosne obradovao viješću da će se uskoro oženiti, pa je pozvao mene i moju suprugu Fatimu da dođemo na vjenčanje. Rado smo se odazvali, bili bismo nekoliko dana u Bosni. Razgovarao sam sa njim o tome gdje bi se mogao nakratko useliti sa svojom porodicom, raspitao se i saznao da, u njegovom selu Sniježnici, jedan čovjek iznajmljuje sprat za stanovanje. Dao mi je njegove kontakt podatke, pozvao sam ga i pitao da li bi mi izdao na sedam dana sprat svoje kuće, odgovor je bio potvrdan. Više nismo čekali, spakovali smo se i krenuli avionom u Bosnu, a drug Senad rekao je da će nas dočekati sa svojim taksijem na aerodromu u Sarajevu. Znao sam da ćemo ponekad dolaziti i u Bosnu, pa nisam želio da moja kćerka ne zna bosanski jezik, paralelno, odmalena smo je podučavali bosanskom i njemačkom jeziku.
2010. godina
Amina je ponovno posvetila pozornost, nakon što je nedavno dala otkaz, svom ručnom radu, dok bi Merjema provodila dane učeći za završne ispite i spremajući ukusnu hranu za svoju drugu majku i supruga. Tog dana, nakon što je Samir došao s posla, u posjetu im dođoše Azra i Denis, koji uhvatiše malo slobodnog vremena, a koje rijetko imaju zbog iscrpne organizacije vjenčanja.
Družili su se uz kahvu, nasmijani i raspričani.
— Merjema, još imaš one knjige što sam ti poklonio? — upita Denis vidjevši knjige na policama.
— Imam, sve nešto hoću da te pitam i uvijek zaboravim, zašto si mi dao zadatak da, onu knjigu koju pročitam, stavim na svoju policu i bilježim ono što je, po meni, važno?
Denis se nasmiješi i poče pričati kako je sve to počelo sa djedom Sulejmanom. Potom je nastavio:
— Kada me je djed upitao: “Hoćeš da nastavimo ovu igru?”, odgovorio sam: “Da”, a on me upitao: “Ko je sljedeća žrtva?” Razmišljao sam ko bi to mogao biti, shvativši da ne mogu konkretisati, rekao sam: “Moji prijatelji”, bio sam nesiguran, pa me je upitao: “Zašto?” “Zato što je širiti istinu i znanje obavezno. Zato što su prijatelji moje ogledalo i ja njihovo”, odgovorio sam, ovog puta siguran u to. On je nastavio ispitivanje: “Ukoliko ne mogneš utjecati na njih, šta ćeš onda?”, ovo mi je bilo dobro pitanje, još jednom sam ga sebi u glavi postavio, dobro razmislio i odgovorio: “Steći nove prijatelje, kojima je dobročinstvo na prvom mjestu. A prema ostalima se ophoditi uvijek lijepo i s poštovanjem.” A onda je postavio posljednje pitanje: “Jesi li svjestan težine tog puta kojim si krenuo?”, nakon kojeg me potapša po ramenima. “Ne baš…”, rekao sam mu, zbunjen i zamišljen, zatim sam nastavio: “Samo znam formulu kako podnositi tu težinu: ismijavat će me — bit ću strpljiv, odbacivat će me — bit ću strpljiv, snaći će me neke nedaće — bit ću strpljiv. A vrijedi, vrijedi onog života.”
— Aha. Isto bih i ja trebala uraditi sa njima — prokomentarisa Merjema — ali, zašto baš meni da ih daš?
— Merjema, još u srednjoj školi bilo je svima jasno da si ti iskrena vjernica koju je Allah uputio na pravi put, pa si, zbog svega što su ti drugi učinili, skrenula sa pravog puta, zamijenila hidžab za osvetu.
— Da, shvatam, i doista su te knjige utjecale, podsjetile me koliko sam već godinama prazna bez namaza i hidžaba. Tada, nažalost, moja je osveta bila jača od svega, ali se nisam mogla svetiti pod hidžabom, iz nekog poštovanja prema njemu, odložila sam ga.
— Kad smo kod prošlosti, uvijek sam se pitao ko je pozvao hitnu pomoć? Dobro sam se raspitao, i hitna je pozvana prije nego što ste nas zatrovale — zamišljeno reče Samir.
— Tu preciznu mješavinu droga nabavile smo iz Amerike. Veliki dio naše zarade utrošili smo u potragu za takvim sredstvom. Objasnili su nam da, ukoliko ljekari hitno ne intervenišu, u roku od sat vremena, postoji mogućnost da žrtva umre, pa smo svaki detalj proračunale i zadužile jednu djevojku da pozove hitnu pomoć rekavši joj u koliko sati i na koje mjesto — objasni Azra.
Nakon ovih riječi, oglasi se zvono na vratima. Merjema ustade da otvori.
JA
- GODINA
Sigurno je to da te vjera vodi do iskrene ljubavi, ali nekada te iskrena ljubav može odvesti do vjere, a nekada težak život. To je njihov put od crnila do bjelila. Ljubav tako počinje, spontano, uživo. Ne znam kako mnogima krene preko društvenih mreža, ne znam, ne razumijem takve ljubavi i ne želim razumjeti, ova moja, koja počinje sa blizinom, slađa je.
Roditelji, vodite svoju djecu kroz svjetlost, prijatelji, vodite svoje prijatelje kroz svjetlost, od nas zavise oni koji su dio nas, od njih zavisimo mi koji smo dio njih.
Prije šest godina majka mi je donijela kovertu i upitala me:
— Ko je Akif? — bila sam zbunjena kao i ona, upitala sam je zašto me to pita, a ona mi pruži kovertu na kojoj je pisalo da je za mene.
— Volio bih da te poštedim ove istine, ali bih time uskratio radost tvojoj majci. Volio bih da ti majka ispriča istinu, ali bih time sebe uskratio da ti uputim nekoliko savjeta, koje nećeš razumjeti ukoliko istinu ne čuješ. Ti znaš da si usvojena, da imaš divne staratelje, ali moraš znati istinu o tvojim pravim roditeljima, a ja ću ti je ovdje ispričati…
I tako sam, u velikom šoku, u nevjerici, čitala njegovo pismo, koje je ispisao na četiri velika lista, na taj način sam saznala ko su mi pravi roditelji. Saznala sam da mi je Merjema majka, da sam unuka rahmetli Osmana i Fatime. Svog oca Akifa nikada nisam upoznala, ubio se prije nego što sam saznala da mi je otac. Ne znam šta me je više šokiralo, to što je moja majka sve to proživjela ili to što mi je otac bio bolesnik. Tako da u neku ruku, drago mi je što ga i nisam upoznala, s obzirom na to da sam bila plod njegove bolesti. Neka mu sudi Bog.
U pismu, molio me je da odem pronaći Merjemu navodeći adresu stanovanja i detaljan opis te kuće. Trebalo mi je nekoliko dana da sve to saberem i prihvatim, a onda sam skupila hrabrosti i potražila tu kuću. Nije bilo teško prepoznat je, svi su za nju znali i od svih se izdvajala svojom neobičnošću. Dok sam joj se približavala, želudac se stiskao, ruke znojile, srce lupalo kao ludo. Pozvonila sam, a vrata je otvorila neka starija žena.
— To mora da je Hasija koju mi je Akif spominjao — pomislila sam, potom sam, drhtavim glasom, rekla:
— Trebala bih razgovarati sa Merjemom.
Njen osmijeh razvedrio je moje zategnuto lice.
— Ne živi više ovdje…
Kasnije sam je upitala gdje živi, otišla je po neki papirčić i dala mi, uslikala sam mobitelom i krenula autobusom za Tuzlu. Dok je sunce zalazilo, a nebo tamnilo, stigavši u grad, krenula sam u potragu. Trema mi je bila nerazdvojni saputnik. Kada konačno nađoh stan, pozvonila sam, i vrata mi otvori jedna jako mlada pokrivena žena. Vidjevši je, osjetih neopisiv bol u grudima, kao da je duša govorila: “Ona je!”
— Ti si Merjema? — upitala sam.
— Jesam, a ko si ti?
Stavila sam ruku na usta od šoka, nisam mogla spriječiti suze.
— Ja sam tvoja kćerka — jedva, nekako, u jecaju rekoh. Merjema, duboko potresena, prišla je da me zagrli. Od te noći, moj se život promijenio.
Poslije nekoliko mjeseci, moji staratelji su dozvolili da živim kod svoje prave majke, i njih sam često posjećivala, nekako sve sam ih voljela podjednako i pokušavala svima pružati istu pažnju. Nakon što sam čula cijelu priču, kako su poginuli moj djed i moja nana i koji je rodni grad moje majke, došla sam na ideju da odemo u Berlin i saznamo gdje je kuća moga djeda, u tome nam je vlast u Berlinu ljubazno pomogla. Pronašli smo dokumente, poput maminog rodnog lista, a tu smo našli dnevnike u kojima sam pročitala da moja majka Merjema ima dvojicu dajdže, a koji nisu znali da imaju sestrišnu. Pronašli smo ih i rekli im svu istinu, i na moje iznenađenje, prihvatili su nas kao članove njihove porodice s oduševljenjem. Na njihovim licima vidjela sam grižnju savjesti što su se odrekli svoje sestre Fatime. Valjda ih je promijenilo vrijeme i ljubav prema svojoj djeci.
Samira sam također zavoljela poput oca, malo je bilo ludo imati dvije majke i dva oca, ali ne i tako loše. Obasuli su me ogromnom pažnjom i ljubavlju. Život mi je postao puno ispunjeniji kada sam saznala ko je moja prava porodica. Još potpuniji kada sam dobila brata, koji sada ima pet godina.
I oni su zakoračili u svoje “sutra”, sada imaju to “danas”, i vjerujte mi, ne žale njegov kraj — jer vjeruju u Allahovu milost, da će sljedeći svijet biti samo njihov nastavak, vječni i ljepši. Vjerujem i ja, samo želim da budu tu što je to duže moguće. Ali zar naše pravo “sutra” nije Dan obračuna? Da, to je zajedničko za cijelo čovječanstvo, Dan obračuna.
“…i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.” (El Hašr, 18)
Što se mene tiče, ja nastavljam težiti ka svojim snovima, boriti se protiv prosječnog života, malih ciljeva i snova, protiv neistine i zla. Ne težim više ka uspjehu, jer uspjeh sam ugrabila onoga dana kada sam iz svih izazova koje sam sama sebi nametnula, prepreka, spoticanja i poteškoća, izašla sa neprihvatanjem poraza. Uspješna sam sve dok ne odustajem, i kažem, sa sigurnošću, da ću čuvati ovaj uspjeh.
Po prvi put se nalazim u ulozi pisca, ponavljam “ulozi”, jer uloga ponekad nije i realnost. Nikada sebe neću smatrati piscem ili rediteljem sve dok to drugi ne učine, sve dok to ne zaslužim. U filmu, u književnosti, publika vodi glavnu riječ, daje pravedan sud. Osvajanjem većine, djelo osvaja uspjeh. A ja izlazim iz ove uloge bez ikakvog očekivanja, moj cilj je već postignut.
Pisac nije onaj koji se zna najljepše izražavati. Pisac je onaj koga su kosmos i priroda upoznali sa nekim svojim tajnama. Oni su mi, mi smo oni. Mi jedni drugima pričamo. Oni još imaju puno tajnih nikom neotkrivenih, postepeno idealnim otkrivaju. A pisac se uvijek prepozna, pa bude čitan, pa bude cijenjen.
Nedavno shvatih, da je književnost mnogo više od onog što sam mislila da jeste, i neznatno mnogo više od onog što sada znam. Književnost, da, imam sreću što je pokucala na moja vrata s očiglednom namjerom da mi se predstavi i privuče sebi. Od svih, poslije vjere, to mi je najdraži gost.
Kad se književnost počne uvlačiti pod kožu, nema povratka, ne možeš spriječiti proces postanka književnika, a ponekad bi želio spriječiti, ponekad ćeš željeti prestati to biti, vjerovatno zbog toga što kasno shvatiš da prenošenje svojih misli i osjećanja na papir ne pruža samo olakšanje i rasterećenost, već i tereti.
Ovu priču smatram samo njihovom pričom, dok moja, nadam se, ako Bog da, bit će ispričana drugom prilikom.
KRAJ
Prethodni nastavci:
Za I dio klik OVDJE
Za II dio klik OVDJE
Za III dio klik OVDJE
Za IV dio klik OVDJE
Za V dio klik OVDJE
Za VI dio klik OVDJE
Za VII dio klik OVDJE
Za VIII dio klik OVDJE
Za IX dio klik OVDJE
Za X dio klik OVDJE
Za XI dio klik OVDJE
Za XII dio klik OVDJE
