Vidiš li ono tamo? Pokazao je na krajolik. – Tamo je bila kuća, reče. – Pradjeda i prabake? – Da. – Tamo? – Ne, onamo. – Tamo gdje se vidi ograda? – Ne, tamo gdje se ne vidi ništa.
Polemika sa Handkeom
To je ono djelo koje je minulog oktobra osvojilo najvažniju godišnju književnu nagradu koja se dodjeljuje u Njemačkoj, a koja se spletom okolnosti povezala i sa kontroverzom izazvanom jednim drugim književnim odlikovanjem – Nobelovom književnom nagradom austrijskom piscu Peteru Handkeu. Baš na ovom mjestu smo u više navrata pisali o tome, ali podsjetimo se jednog dijela Stanišićevog prigodnog govora iz Frankfurta u kojem je on snažno kritizirao odluku Nobelovog komiteta, ali u kojem on također – što je za naš povod sad daleko bitnije – baca svjetlo i na svoje razumijevanje književnosti. “I to je, mislim, čudno da neko ko navodno traži pravdu tako sebi posloži stvarnost da se ona sva sastoji od same laži. A to književnost zapravo ne bi trebala činiti”, Stanišić dodaje još tom prilikom: “Slavim onu književnost koja sve smije i sve isprobava, pa i to da se jezikom upusti u političke borbe. Slavim književnost koja pak pritom nije cinična, lažljiva, i koja nas čitatelje ne pravi budalama tako što poetsko prerušava u laž, i to svojom voljom (dakle svjesno V. P.), koja doživljava poraz u susretu sa činjenicima”. Neki kritičari su tad zamjerili Stanišiću da je zahtjev za “istinitošću” koji on upućuje književnosti neodrživ, odnosno da je fikcionalnost nešto što je svakako s onu stranu istine i laži, kako nas je još davno učila Käte Hamburger, te da se zalaže za neku vrstu suhe činjenične književnosti, koja čak ne trpi ni imaginaciju. No, takva zamjerka ne samo da ne seže odveć duboko, nego potpuno izokreće Stanišićevu intenciju, jer se “laž” za Stanišića očito ovdje nalazi na jednom drugom nivou, tim prije što on izričito podvlači da i za njega stvaralačka sloboda ostaje temeljni princip. Ako malo bolje osmotrimo oštricu Stanišićeve polemike protiv Handkea, vidjet ćemo da se laž koja se skriva iza poetičnosti zapravo može prevesti kao cinična prijetvornost. Nije tu riječ (samo) o faktualnoj ravni nego o načelnom estetskom problemu: laž bi bila u tome da se književno djelo pretvara da radi jedno, a zapravo čini nešto sasvim drugo (i opis krajolika u određenom kontekstu može recimo postati ideološka ili propagandna platforma). A ako ove momente iz Stanišićevog govora povežemo s njegovim književnim opusom, mislim da se može razabrati još jedno bitno značenje: lažljivo pisanje u ovom smislu bi bilo i ono koje polazi od mogućnosti čvrste semantike i apsolutnog narativa, koje podrazumijeva da je moguće pripovijedanje koje proizvodi konačnu istinu – a to je i onda slučaj kad ta “autorska istina”, kao kod Handkea, sebe inscenira kao naoko suprotstavljenu konvencionalnoj istini.
Taj sukob na njemačkoj književnoj sceni, o kojem se puno govorilo krajem protekle godine, zapravo i nije bio nikakav ideološki niti samo sukob oko interpretacije historije nego upravo oko uloge književnosti u današnjem svijetu, svijetu obnovljenih dihotomija i ideoloških ratova, u kojima opet cvjetaju etnocentrične identitetske politike, i unutar kojih se autoritarni modeli ponovno nude kao alternative liberalno-demokratskom društvu. Te nove identitetske naracije u političko-društvenoj sferi očito imaju određen afinitet za jedan model kulture u kojem je suspendirana težnja za istinitošću.
Susret sa sobom
Iz tog se ugla i u ovom kontekstu možemo, mislim, približiti i razumijevanju Stanišićeve polemike. Jer poetski model kakav zatičemo već u njegovom prvjencu “Kako vojnik popravlja gramofon”, a naročito u romanu “Porijeklo”, programatski je okrenut protiv simplifikacije identiteta, falsificiranja i jednoznačne slike povijesti, i uopće nastojanja da se pitanje o tome ko smo, odakle smo i kamo idemo svede na jednostavan, pravolinijski narativ.
Vratimo se onoj sceni koju smo na početku citirali: taj prostor porijekla, iskona, jeste prazan prostor u kojem je možda nekada nešto bilo, ali se danas u njemu ništa ne vidi, i može se popuniti tek imaginacijom, snovima i nesigurnom, krajnje fragmentiranom naracijom, koja nema niti može imati jasnu logičku liniju. “Porijeklo” je roman (mada su mu neki odricali pripadnost ovom književnom rodu), koji počinje 7. marta 2018. godine, na pripovjedačev 40. rođendan, upečatljivom scenom u Višegradu, u kojoj Kristina, baka pripovjedača, sa svog balkona, u snoviđenju poodmakle demencije, ugleda jedanaestogodišnju djevojčicu na ulici, krene je zvati i trčati za njom, a kad stigne na mjesto gdje je ova stajala, djevojčica, koja je niko drugi do ona sama, već je iščezla. Susret sa samom sobom je naravno onemogućen, povratak u prošlost izvodiv samo u nedohvatljivoj fantazmi. Neobična mješavina sjete i humora, u ovoj sceni najbolje ilustrira pripovjedački modus, ton, ali i program ovog velikog evropskog romana naše epohe.
Da li je pomenuta scena početak? Ili se kao početak i neposredna pripovjedačka motivacija ove autobiografske proze nameće jedan banalni birokratski događaj koji se zbio tačno deset godina ranije: Saša Stanišić popunjava obrazac za sticanje njemačkog državljanstva i u tu svrhu mora priložiti rukom ispisan životopis. Ali kako se ispisuje vlastiti život? Zasigurno ne tabelarnim prikazom s podacima o datumu i mjestu rođenja, osnovnoj školi u Višegradu, studiju slavistike u Heidelbergu itd. “Znao sam, navodi su bili ispravni, ali nisam ih nikako mogao ostaviti tek tako. Nisam imao povjerenja u takav život.” (str. 7). Iz ovog prozaičnog povoda razvija se mozaična, filigranska priča o djetinjstvu u Višegradu, ocu i majci, a posebno o generaciji njihovih roditelja, baki Kristini, neni Mejremi, djedovima Peri i Muhamedu, fragmentima života, ispričanim djelimično iz ugla pripovjedača kao neposrednog svjedoka, ili posredno, posredstvom sjećanja koje on pozajmljuje od drugih, ili fotografija iz starih porodičnih albuma. Roman, čija struktura najviše podsjeća na arabesku, ne samo da nema jasnog početka nego nema ni finalnog završetka, ili ih, bolje rečeno, ima više, pa je čitaocu na volju da sam sastavlja kraj s krajem. Iako ni jednog trenutka svi ti porodični likovi ne gube svoju svakodnevnost i običnost, Stanišiću polazi za rukom da ih suptilnom karakterizacijom, u malim, nespektakularnim epizodama ipak oneobiči i u njima ispiše portret cijele jedne (post)jugoslavenske epohe, ali i da zaobilazno popuni onu prazninu krajolika koja u gorepomenutoj sceni označava ishodište i samog njegovog života. I naravno da onda porijeklo nije nikakva prirodna tačka od koje se vuče više-manje prava linija koja se zakonomjerno sliva u tvoj životopis, naprotiv: “Porijeklo – to su slatko-gorke slučajnosti koje su nas odvele tamo, ovamo. Porijeklo je pripadnost kojoj ništa nismo doprinijeli. Nepoznata porodica na kiselkastoj zemlji Oskoruše, nepoznato dijete, tamo u Montpellieru”. (str. 67)
Ono što čini ja pripovjedača su rasute krhotine koje se ne daju složiti u cjelovitu pripovijest: “Moja porodica živi razbacana po cijelom svijetu“, veli autobiografski narator, “rasuli smo se zajedno s Jugoslavijom i nismo se više mogli sastaviti. Ono što želim pripovijedati o porijeklu ima veze s tom disparatnošću, koja je godinama suodređivala gdje sam: gotovo nikada tamo gdje je porodica”. (str. 66)
Zamršena priča
Ipak, Stanišićev pripovjedački alter ego ne predstavlja sebe kao hipermodernog mondijalističkog subjekta čije su veze s prošlošću sustavno pokidane. Sjetimo se na ovom mjestu jedne lakonske, ali inteligentne opaske njemačkog filozofa Oda Marquarda iz eseja “Budućnost iziskuje porijeklo”: “Moderni svijet počinje tamo gdje čovjek metodički istupa iz svojih tradicija: gdje se njegova budućnost emancipira od njegovog porijekla”. Kao što i sam Marquard u svom tekstu primjećuje: ta velika legenda o modernom subjektu koji se oslobađa stega prošlosti, i odvojen od nje, neodređen njome, korača kroz vrijeme, samo je lijepa ili zastrašujuća utopija. Kao što je nedostatna i druga, tradicionalistička naracija, po kojoj smo presudno određeni onim odakle dolazimo, po kojoj je naše središte, kao u metafori korijena, duboko u prošlosti čiji smo mi samo izdanak. Stanišić i idejno i estetski odbija ovu dihotomiju i, ako bismo tako mogli reći, u svom životnom romanu ispisuje jedan integrativni ili kumulativni identitet čije su odrednice često suprotstavljene i nesvodivo međusobno nepovezane: “Porijeklo – to je baka. I djevojčica na cesti koju samo baka vidi – i ona je porijeklo (…) Porijeklo je dječak u Hamburgu koji nosi moje ime (…) Porijeklo je nana. (…) Porijeklo je rat. Za nas je on bio to”. Važno je primijetiti da ova koncepcija identiteta u romanu dakako ima i izričitu političku notu. Raspad Jugoslavije, koji je bez mnogo pompe opisan kao nacionalistički ustanak protiv samog života, Stanišićev pripovjedač neprestano ukršta s kratkim osvrtima na savremene političke tendencije, naročito na porast desničarskog populizma u Evropi.
Kako god da ga nazvali, romanom, autobiografijom, esejom, zapetljanom porodičnom hronikom – ovo djelo govori o sretnoj nemogućnosti da se pronikne u tajnu pripadnosti. Put od Oskoruše kao postojbine Stanišića, preko bake Kristine, nane Mejreme, do Heidelberga i Hamburga, od bosanskog dječaka iz Višegrada do uglednog i slavljenog njemačkog pisca ostaje i u samoj knjizi neobjašnjiva misterija, odnosno: jedna prokleto zamršena priča, koju pripovjedač i ne pokušava odmrsiti, a koja se pretače u veliku pripovijest o našem vremenu. U tom fascinantnom pretapanju jednog bosansko-njemačkog života u roman Saša Stanišić je napisao jednu od najvažnijih knjiga naše generacije.
(Ovu knjigu možete posuditi u biblioteci Goethe-Instituta, u Ul. maršala Tita 28/4)
