Još smo tako sjedili neko vrijeme, a onda je Marko pijan i iscrpljen od povraćanja otišao leći. Ja sam si smotao još jedan i otišao u krevet. Ugasio sam svjetlo i pušio džoint u tami.
Da, razmišljao sam, čini se kako se čovjek, da bi se riješio jednog poroka, mora navući
na drugi. Charles Bukowski skinuo se s alkohola i navukao na klađenje na konjskim utrkama.
Pisao je da mu je to spasilo život.
I Alija se skinuo s alkohola, iako nikad nitko nije ni slutio da bi se to moglo dogoditi.
Nije se Alija, kako kažu, promijenio ni nakon ženidbe niti nakon što je dobio najprije
sina, a zatim i kćer. Životario je u svojoj hudžerici na kraju sela, bez struje i vode, vodio koze okolo po brdima, skupljao ljekovite trave i čajno bilje koje bi prodavao „Biljani”, maloj
lokalnoj tvornici čaja i lijekova na bazi ljekovitog bilja. Ponekad bi našao i kakav najamni
posao, unosio ugljen, brao šljive, kopao ljudima bunare. I dalje je pio, a ponekad i svirao saz kad bi ga netko nagovorio ili kad bi mu bio ćeif. Sve je više pio, a manje svirao. Svi su već odustali od toga da preobrate Aliju, da ga „usmjere”, kako su govorili, na pravi put, da se okani rakije i da nešto u životu stekne, a ne da živi: ,,ko niko”.
Jednom, vjerojatno nakon višednevnog pijanstva, Aliji je, prema njegovu osobnom
svjedočenju, u san došao meleć. Sam Alija tvrdio je da to nije bio tek običan san, nego nešto skoro pa stvarno. Delirium tremens, govorila je moja stara.
Taj mu je anđeo rekao da mu ne valja što pije, da je zapustio i obitelj i rodbinu, a
ponajviše sebe, te da se okani pića i da se okrene jedinom bogu, Allahu. Rekao mu je i to da kad se probudi, iz sanduka u budžaku, gdje je stajala boca s rakijom koju je načeo prošle noći i namjeravao dovršiti tog dana, tu bocu izvadi i prospe rakiju te da se zakune dragim mu Bogom da rakiju više neće ni primirisati. Treba reći da Alija nikad nije vjerovao, ni u Boga, a ni u Partiju. Vjerovao je jedino u omamljujuću moć rakije, a i ona je sve slabije pomagala. Osim toga, meleć mu je još poručio da se opere i da nakon toga ode u džamiju klanjati sabah.
Alija se trgnu iz sna. Vani je još bilo mračno i približavalo se vrijeme jutarnje molitve.
Kad se malo razbudio, nije se dugo premišljao. Najprije je kroz prozor ispraznio bocu s
rakijom pa nakon toga i samu bocu zafrljatio prema potoku što je protjecao ispod kuće. Nije čuo je li se razbila, ali je znao da će je potok prije ili kasnije odnijeti dalje od njegova praga.
Nakon toga se skinuo do pojasa i oprao na bunaru hukćući od šokova što mu ih je priređivala hladna voda. Nabio je šubaru i onako bradat i crn, s vidljivim znacima mamurluka, uputio se prema džamiji.
Džamija je bila otvorena i on uđe.
Počeo se moliti onako kako je naučio za onih nekoliko mjeseci koliko je izdržao u
mejtefu prije Drugog svjetskog rata. Klanjao je, izgovarao riječi molitve tiho i nerazgovijetno,malo zbog nedostatka navike, a malo jer je neke riječi zaboravio. U to se u džamiji pojavi hodža pa kad je u onom polumraku vidio Aliju, mrkog i neobrijanog, s grčevito stisnutim očima u dubokom transu prosvijetljenja, on se preplaši, poskoči i uzviknu:
– Šejtan!
Alija se malo trgnuo, pogledao ga krajičkom oka i nastavio molitvu. Kad je završio,
šutke je prošao pored začuđenog hodže i izašao. Nije se više pojavljivao u džamiji, ali nije više nikad ni popio kap alkohola. Čitao je Kur'an, postio redovito i ponekad se molio Allahu, ali u džamiju nije išao.
