Glumac i pjesnik Enes Kišević (74) jedan je od onih umjetnika koji su Beogradu utkali makar jednu nit kosmopolitstva koje ga, čak i u ovim vremenima, još krasi. Pamti ga starija publika, jer već dugo ga u Beogradu nema, u Zagrebu živi i stvara, ali njegove pjesme i danas bez problema prelaze sve granice.
Piše: Miroslav Kos
Za one mlađe, da kažemo i ovo: Naš današnji gost rođen je u Bosanskoj Krupi, školovao se u Ključu a glumom zapravo počeo da se bavi u Banjaluci. U Zagrebu završava Akademiju dramskih umjetnosti, igra u poznatom teatru ITD, na televiziji i filmu… Ali njegove pjesme, po tome ga pamte i danas u Beogradu, Sarajevu, cijeloj bivšoj Jugoslaviji… I spojio je Enes sjajno svoj glumački i pjesnički dar, uz Ratomira Raleta Damjanovića, ostat će upamćen i kao najsjajniji recitator. I zato ga na početku pitamo kako je, kada ga je već Bog obdario glumačkim, pjesničkim i recitatorskim talentom, uskladio ova umjetnička polja, čemu je i da li je uopšte nečemu dao prednost?
– Prednost sam dao pisanoj riječi koju volim dijeliti s drugima, a u tome mi naveliko pomaže glumački dar jer mi je stalo da moja ili bilo čija riječ, koja stoji na strani života, dođe do ljudi. Ali najveći dar koji sam dobio od Boga jest sam život. A dobiti život nije malo. Premda na ovaj svijet nisam došao svojom voljom, drago mi je da sam rođen. Sretan sam da me je rodila takva Majka kakva je bila moja roditeljka. Otac je mlad umro. Majka je do kraja života ostala udovica. Sva se posvetila nama djeci. Pamtim njen vedri duh. Lijepo je pjevala. Imala je čistu dikciju. Govorila je napamet stihove mnogih pjesnika. Voljela je oponašati svoje prijateljice i pri tom bi se tako slatko smijala samoj sebi. Bila je pravedna – stroga i blaga u isti čas. Kada bi prolazila gradom, za njom je zrak, od njezine odjeće, po vodi mirisao. Često sam je gledao kako se moli. Bila je tiha vjernica, no nikada nas djecu nije zanosila vjerom. Svakom je djetetu dala slobodu da samo u sebi nađe vjeru. Bog našu kuću nikada nije napustio – sjedio je s nama za sofrom; disao je našim dahom; bdio je nad nama našim srcima. Istina je, da me je Bog, po Majci, obdario mnogim darovima, ali na mene je veliki utjecaj imalo i nešto što se ne može imenovati riječima, nešto što je sveroditelj, svedržitelj i svehranitelj svijeta. Zato sam se sav posvetio pisanju poezije kako bih to nešto pokušao oblikovati riječima.
Pjesnik na specifičan način stvara svoj svijet, promišljanjem, doživljavanjem, a glumac je stalno u drugom liku, postoji to ulaženje u lik i karakter i izlaženje iz lika… Tu postoji ozbiljna disharmonija. Kako ste to usklađivali?
– Pjesnik stvara svoj svijet promišljanjem i doživljavanjem, ali glumac svojim uživljavanjem – upijanjem teksta, ulazi u samo pjesničko nadahnuće, u samo stanje nastanka pjesme. Pjesma ne počinje prvim stihom, niti zadnjim stihom završava. Otkrije li glumac put koji je pjesnika doveo do pjesme publici će s lakoćom prenijeti ljepotu pjesničke riječi. Isti put prolazi glumac pri stvaranju lika.
Mirko Todorić piše da su stihovi Enesa Kiševića “misaono duboki, a djetinjski jednostavni”. Nije li najteže biti jednostavan, ne samo u poeziji?
– Drago mi je da ste spomenuli Mirka Todorića, profesora književnosti i prosvjetnog savjetnika za Istru u bivšoj državi. Mirko je znao dva školska sata govoriti o mojoj Lampi u prozoru i učenici bi ga pažljivo slušali. On je svoje znanje darivao učenicima, nije ih znanjem gnjavio. Da parafraziram Goethea: Neki pisci pišu da bi pokazali koliko znaju, a ne da bi čitatelji nešto od njih naučili. Još sam svojim dječjim očima vidio – potok što je plići muti vodu da mu se ne vidi dno.
Veliki glumac Fabijan Šovagović kada piše o vašoj poeziji piše i ovo: “A zar svaka pjesma nije zabluda, sveopraštanje, milost neka, dobrota neka, popravak nepopravljivog…” Zaista, da li je poezija popravak nepopravljivog?
– Prva dužnost poezije jest da popravi samog pjesnika. Kako možeš biti veliki pjesnik, a biti loš čovjek? I očekivati da tvoja riječ više znači drugome nego tebi? Ako si stvarno takav, onda je tvoja poezija popravak nepopravljivog. U svemiru se sve kreće, a sve je na svome mjestu. Tako je i pod našom kožom – sve se kreće, a sve je na svome mjestu. Treba se samo uskladiti. To srce naše zna i bez riječi. Ono neprestano bdije nad životom. Zato je srce svakog živog stvorenja prosvjetljeno. Um koji svijet svjetlom srca gleda dostojan je života. Malo je pjesnika, malo je ljudi za koje bih mogao reći da im je svaka riječ na svojemu mjestu.
Čest motiv vaših pjesama je slavljenje života samog, zahvalnost Tvorcu što nam ga je darovao. Umiju li ljudi danas da se raduju svakom danu, malim stvarima?
– Grci nas uče da je najbolje ne roditi se, a da je prvo do toga – umrijeti mlad. Razmišljajući o tome napisao sam pjesmu Ipak je bolje roditi se. Recite mi, kakav bi svijet danas bio da se Tesla nije rodio? Ja sam na dan svojega rođenja 1. maja 1947. dobio život na dar. Kada cijeli svijet slavi Praznik rada, ja slavim praznik života. Nedavno me sustiže dječak i sav zadihan upita: Kako to, vama je kosa jako stara, a korak vam je tako mlad? Vidjet ćeš – rekoh mu – kad dobro ostariš i ti ćeš biti mlad. Ljudi koji se znaju radovati malim stvarima, prolaznicima na ulici, vele: Zdravo, dobro jutro, dobar dan, dobra večer… Čini se ništa, a te nam riječi tako puno znače.
Književnik, novinar u penziji i sjajni recitator Ratomir Rale Damjanović kaže da ste vi “nastavljač poetike i poetske linije Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića”. Šta mislite o tome?
– Publika će još dugo čekati takvoga rapsoda kakav je u mojemu sjećanju zauvijek ostao Ratomir Rale Damjanović. Kako je Rale govorio Mostarske kiše Pere Zupca, to vas nitko na glumačkim akademijama ne može naučiti. Volio bih kada bi Damjanović, makar i pod stare dane, osnovao školu govorenja pa da mladim ljudima prenese to svoje jedinstveno govorenje stiha. Ja jesam nastavljač poetike, ne samo Cesarićeve i Tadijanovićeve, nego svih pjesnika koji su živjeli prije mene, a čije riječi i danas stoje na strani života. Takvi su pjesnici moj rod, moji bližnji, moja loza. Svoj gen nosim po njima, ne po krvi.
Recitovali ste po cijloj bivšoj Jugoslaviji, da li je tada poezija bila na većoj cijeni, popularnija nego danas?
– Moje su me pjesme vodile po cijeloj Jugoslaviji. Uvele su me u društvo Desanke Maksimović, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Vesne Parun, Maka Dizdara, Duška Radovića, Mike Antića, Brane Petrovića, Dimitrija Panfilova, Izeta Sarajlića, Luke Paljetka, Ele Peroci, Dane Zajca, Jevrema Brkovića, Dušana Matića… Prostor je bio veći. Više je bilo zanosa, više pjesničkih susreta. Ljudi su mogli sebi priuštiti ljepotu poezije, ne kao luksuz već nasušnu potrebu. Nekoć je u Sisačkoj željezari svaki proizvodni pogon imao svoj ormarić s knjigama koje su radnici (a bilo ih je preko 14.000) na povjerenje posuđivali i vraćali, a danas je tvornicu zarasla trava. Čitajte pjesme Jagode Kljaić Sa druge strane štreke i sve će vam biti jasno. Kod nas su, nažalost, vrijednosti potisnute; korov je na suncu, a ruže su u plastenicima. Mladih kvalitetnih pjesnika ima, ali ih se ne čuje dovoljno. Koliko li će cvijeća i ove godine procvjetati, a nitko ga neće vidjeti. Čak ni pčele do njega neće doći. No bez obzira na to, cvijeće će i ovoga proljeća redovno obaviti svoju dužnost cvjetanja. Sunce ne očekuje pljesak za svoje rađanje.
Hoće li pjesnici i čitaoci poezije u nekim novim vremenima biti kao zavjerenici koji se skrivaju i u tajnosti čitaju. Kakva je budućnost knjige?
– Ovo o čemu me pitate već nam se događa. Pjesnici govore pjesnicima; pjesnici su na pozornici, pjesnici su u dvorani. Umjetnike treba izolirati, držati ih što dalje od publike jer su opasni, pogotovo kada su nepotkupljivi. Međutim, sve dok bude takvih umjetnika kojima je više stalo do drugih ljudi, nego do sebe; kojima je više stalo do pravde, nego do osvete, knjiga će imati svoju budućnost na ovom svijetu; samo ne znam hoće li i onamo, na onom drugom svijetu kamo svi odlazimo, biti knjiga.
Nove generacije sve manje odrastaju na pisanoj riječi, mobilni telefoni i kompjuteri potiskuju knjige, novine i stripove. Kakve su već sad posljedice, kakva je budućnost tih generacija?
– Uskoro bi trebala izaći moja nova knjiga 10 riječi za Noinu arku. Knjiga je puna znanih i neznanih lica. Svima sam postavio isto pitanje: Kojih biste 10 riječi spasili za sebe i naraštaje koji će doći? Zanimljivo je kako su na to pitanje odgovarala djeca. Niti jedno dijete nije napisalo riječ mobitel, kompjuter, nego knjiga, sladoled, mama, more, učiteljica, rođendan, igra… Prema tome i buduće generacije odgajat će se u majčinom krilu uz knjigu, pa makar ona bila i e-knjiga.
Svojim počecima vezani ste za Bosansku Krupu i Banjaluku, školovanjem i profesionalnim angažovanjem za Zagreb, pjesničkim djelom za univerzalni poetski prostor bivše Jugoslavije. Kako ste vi doživjeli raspad zemlje?
– Ne bih rekao da je to samo raspad zemlje, nego i raspad ljudskosti. Teško je, sve ovo što smo prošli, preživjeti i stvorenjima koja nemaju uma, a kamoli ljudima koji promišljaju o svijetu. Dobili smo svoje neovisne državice koje će, zajedno s našom djecom, vječno ovisiti o novcu naših saveznika (čitaj izvoznika ratova i demokracije). Zato nam djeca i bježe od nas iz ove naše (ne)ovisne demokracije.
U pjesmi “Naslijeđe” podsjećate na besmisleni, samouništavajući lanac osvete i zločina na Balkanu… Nikada niste krili ni odustajali od svog antiratnog stava: “Neću s vama u red/Sretno vam bojovnici/Zastave mašu vjetru, ne vašoj koračnici”…
– Zar bih mogao pisati poeziju kada bih stajao na strani onih koji ubijaju? Koji rade za rat, a ne za mir. Mir donesen razumom, a ne ratom, opasan je jer takvom miru ne trebaju političari, ne trebaju žrtve, ne trebaju vojnici. Takav je mir dovoljan sam sebi jer se u njemu mogu čuti one vibracije sfera koje je Tesla cijelim svojim bićem osjećao.
Negjde ste rekli da je jedini nacionalizam koji možete prihvatiti “pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu”.
– Nakon te moje izjave, koje su prenijele mnoge novine iz Regije, prilazili su mi prolaznici govoreći mi da i oni pripadaju toj istoj Naciji kojoj je stalo samo do života, jer je život najveća svetinja, najveće dobro svakog živog stvorenja. Takvim ljudima – svojim sudisajnicima, u pjesmi Život zapisao sam: Pronosit tijelom dušu / kojom sav svemir diše. / Uživat dobrotu srca. / Zar imat može se više?
Neki vaši stihovi nastali su poslije spoznaje o zločincima “običnim ljudima”, a završavali ste ih molitvama za naše dušmane – oprosti im gospode. Može li se zlo pobijediti drugim zlom, mržnjom? Ili jedino – ljubavlju i oproštajem?
– Zlo se može pobijediti jedino istinom. I kućnim odgojem. Kada bi nam bar jedna generacija prošla bez rata bilo bi to najveće dobro koje roditelji ostavljaju svojoj djeci. Upravo zato, zbog mira naše djece, o zlu treba govoriti otvoreno, bez mržnje, bez osvete. Razborito, nepristrano, sve dok zlo samo pred sobom ne sagne glavu. Ničije se zlo ne smije prešutjeti, jer zlo u šutnji tinja i svakoga časa može buknuti. Samo nas takva istina, o nama samima, može osloboditi zla. Ne istina velikih sila, već naša istina do koje moramo zajedno doći, želimo li izaći iz ovoga kola zla. Ne smijemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Tako smo malo na ovom svijetu, a tako veliko zlo svojoj djeci ostavljamo.
U pjesmi „Profesor povijesti“ dajete prilično mračnu sliku ljudi. Da li se u antropološkom smislu stvari samo ponavljaju s vremena na vrijeme, kad nadvlada zlo..?
– Priroda je divlja gdje nema ljudske ruke, tako se događa i s prirodom koju nosimo u sebi. Pod našom kožom počivaju stratumi i stratumi kojekakvih nasljednih gena. Kod ljudi koji uzgajaju svoj duhovni vrt (a takvi su ljudi manjina), ti geni su usklađeni, pripitomljeni. Međutim, kod mase ljudi ti geni su još uvijek divlji. Nisu se slegli, poravnali. Između njih zjape provalije. Dovoljna je jedna kriva riječ pa da se te provalije uruše. Zato političari koriste silu mase, jer masa nikada ne zna kakvo zlo može iz nje provaliti. Koji put mi se dogodi da, zbog tuđeg zla, sam pred sobom sagnem glavu kao da sam ga ja počinio. Probudi se u meni neki nesvjesni, neki iskonski osjećaj krivice i odgovornosti. O takvom stanju vjerno svjedoči preživjeli logoraš u pjesmi Profesor povijesti koju sam često govorio u kripti Kamenog cvijeta:
Tražeći metaforu za zlodjela / počinjena u ratu, / profesor povijesti nikako nije mogao / pronaći riječ / kojom bi opisao zlo. // – Zvijeri! – dobacivali su učenici – / To su bile zvijeri! // – Ne, djeco. To su bili ljudi. / Zvijeri to nikada učinile ne bi. / To su bili ljudi./ Ljudi su to bili …// Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.
Imate svoj pjesnički stav i prema društvenim mrežama (“Vidimo se na Fejsu”). Da li žalite ljude čiji se život preselio na društvene mreže?
– Žao mi je vidjeti da i mladi i stari ljudi bulje u mobitele. Danas djeca cijeli svijet imaju na dlanu, a sve ih manje vidim da se igraju. Djevojka i mladić stoje jedno kraj drugoga i dopisuju se. A između njih globalna samoća, globalna praznina. Ne znam što bih rekao. Ja sam vam za ovo vrijeme jako staromodan. Više volim gledati ljudima u oči, nego u mobitel. Ja volim dodir, volim zagrljaj. Zagrljaj mi ništa ne može zamijeniti – ni knjige, ni riječi. Zagrljajem toplinu i dajemo i primamo.
Tu nesposobnost nekih ljudi za vještinu komunikacije, to je duhovito Rajko Grlić predstavio u “Štefici Cvek u raljama života”, a vi odigrali. I danas se ta komunikacija umjesto direktnim putem odvija na internetu, na društvenim mrežama…
– Danas bi Rajko Grlić trebao snimiti film Štefica Cvek u raljama interneta – u raljama društvenih mreža koje u svojim rukama drže privatnici – zlatni ribari. Ja bih vrlo rado u takvom filmu igrao ribicu koja je izvan ulova, ribicu koja pliva u svojoj slobodi jer je nejestiva. Sjećam se dobro Štefice Cvek (glumice Vitomire Lončar), Dubravke Ugrešić, Rajka Grlića i cijele glumačke ekipe. Volio bih ponovno doživjeti takvo radno ozračje na snimanju. U ovom svijetu umreženom i povezanom, a tako udaljenom i usamljenom, meni više vrijedi jedan prijatelj uživo, negoli hiljade onih na internetu.
Djelo i ličnost Nikole Tesle bili su vam posebno nadahnuće…
– Djelo i ličnost Nikole Tesle bili su i bit će nadahnuće, ne samo meni, nego mnogima koji tek trebaju doći na ovaj svijet. Imam osjećaj da sam još prije svojega rođenja poznavao Nikolu Teslu. Njega jednako vole i rođeni i nerođeni. On je uzor i jednima i drugima. Koji put mi dođe u san i veli: Moje je srce u srcu svega što jest. Sretan sam da sam svojim sonetnim vijencem DAR NIKOLI TESLI uspio, bar malo, odužiti se Tesli – najvećem i najponiznijem od svih ljudi koji su hodali zemljom. Teslin um će zauvijek davati snagu srcu života.
Za posljednjih par mjeseci otišli su sa ovoga svijeta neki značajni umjetnici, a vama dragi i bliski ljudi, poput Pere Kvrgića i Mustafe Nadarevića. Kako ste to doživjeli i preživjeli?
– Mnogim svojim kolegicama i kolegama odužio sam se još za njihova života knjigom Iza naličja. Knjiga je moje uzdarje ljudima koji su me oblikovali. Kroza me u knjizi govore (od stotinjak imena spomenut ću samo neka): Rahela Ferari, Helena Weigl, Mira Stupica, Mira Župan, Milena Dravić, Mira Banjac, Ena Begović, Neda Arnerić, Branko Gavella, Kosta Spaić, Ljuba Tadić, Zoran Radmilović, Dragan Nikolić, Fabijan Šovagović, Ivo Gregurević, Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević… Svi oni u meni dišu. U svakom su mojem dahu i koraku.
Bili ste čest gost Beograda. Dolazite li posljednjih godina, ima li još nekoga ili nečega što vas vezuje s Beogradom, kakav je današnji Beograd u odnosu na onaj vaše mladosti?
– Ne samo da sam bio čest gost, nego sam živio u Beogradu i Pančevu skoro četiri godine, pa i vojsku sam služio u Dreiserovoj 5. Vrijeme provedeno na Skadarliji i Bermudskom trokutu – Grmeč, Lipa, Šumatovac – zauvijek je ostalo u meni. Današnji Beograd nažalost ne poznajem. Imao sam namjeru, dok je još Nebojša Glogovac bio živ, doći u Beograd i vidjeti predstave u kojima je igrao. Nikad se nismo upoznali. Vidio sam ga samo u Pijanoj noći 1918. i ponovno sam zavolio teatar.
Gustav Krklec je govorio da je svoje najljepše dane u Beogradu provodio noću. Ali ta boemska vremena su gotovo nestala. Kako ocjenjujete današnji duh vremena? Ima li poezija neku šansu pred narastajućom plimom rijalitija?
– Zagreb i Beograd bili su ljepši s Matošem i Tinom, s Andrićem i Krležom, s Krklecom i Branom Petrovićem; Novi Sad – s Mikom Antićem; Sremski Karlovci i sad su lijepi zbog Sanje i Dimitrija Panfilova. Biti boem ne znači ljuljati se u čamcu svojega pijanstva, nego u čamcu svojega duha. Boemi nisu ljudi koji žive od danas do sutra, nego ljudi koji žive jednom zauvijek. Pravi boem može biti trezveno opijen, ali nikada pijan. Duh vremena ne stvara društvo, već pojedinci. Kad umremo nitko ne govori o našem novcu, nego o našoj duši. Duša je poezija u nama. Kakva nam je duša bila takvi ćemo ostati u pamćenju onih koji nas ispraćaju, bez obzira jesmo li bogataši, siromasi, ili ljudi iz realityja. Pada mi na pamet mladi beogradski pjesnik Kosta Kosovac i njegovi stihovi iz knjige Džemperi za kamenje – Cena reči: Kako su jeftine reči / vidimo tek kad dajemo umrlicu. // Trideset oproštajnih reči / za hiljadu dvesta dinara. // Doplaćujem još trista / jer treba dodati reči / kao što su volim te / i zauvek. // Po sto pedeset / za svaku. Mnogi moji dragi prijatelji, pjesnici – i dalje svoje najljepše zemaljske dane provode noću među zvijezdama. Želite li ih vidjeti, dignite pogled s mobitela.
(Preuzeto sa radiogornjigrad.wordpress.com )
