Na današnji dan, 26. marta 1984., tragično je završio jedan od najvećih pisaca Bosne, Branko Ćopić, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća uljepšao naša djetinjstva i naše mladosti… Dobro bi bilo, baš u ova teška vremena, pročitati Brankovu pjesmu “Bosna”, prisjećajući se svih drugih važnih djela ovoga velikog i jedinstvenog bosanskohercegovačkoga pisca.
Branko Ćopić
BOSNA
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu –
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
