OTAC, NAJSLABIJA TAČKA
(Miroslavu Grujiću)
Ono što sam ja govorio njemu sad govore meni
moje kćeri: kad ćeš već jednom odrasti, babo?
Izgledao je ponekad zaista kao dijete za uho
dotegljeno kući iz neke opasne igre gdje je mati
ružila ga često: tebi bolan, svako dobar, Senahide
voliš ovog, voliš onog, vjeruješ, vjeruješ, vjeruješ
a djeca nam zbog toga još malo pa kašika ni
tanjira neće imat. Kuća će nam se od toga srušit.
Ne boj se biti slab, govorio mi je skoro krišom
kao da odaje najveću tajnu ovoga svijeta. Naše
najslabije tačke drže cijelu konstrukciju svemira.
I vremenom sam puštao da mi do bola trne rame
pod naslonjenim glavama umornih prolaznika uplašen
da će se od svakog izmicanja treskom srušiti nebo.
Vremenom su se zaista rušile kuće pa i naša s njima.
I jednog dana sam se toliko putem zapričao s njim
da sam se kući vratio samo s njegovom sjenom.
Ostao je tako putem ukopan u pola moga osmijeha.
Svijet je ostao stajati samo na onome čemu nikad
nisam našao pravo ime i zbog čega ga je mati ružila.
DJEČJA HIRURGIJA
U filmu Otac na službenom putu
umjesto da Titovu štafetu preda općinskom čelniku
mališan se zbuni i ponese je svome ocu.
Maločas mi je zazvonio telefon.
Kći krenula na hirurgiju da prvi puta sudjeluje
u nekom operativnom zahvatu
i umjesto kolege greškom nazvala mene.
Najtoplije i najpotpunije slike ovoga svijeta.
Tehnika: akvarel, nepogriješivost kratke dječje zabune.
ROMAN O VRISKU
Vrata u svome imenu imaju izdužen majčin vrat
i pogled u kojemu daljina proždire srce
Vrata su najljubavnija skraćenica
onih kojima suza neće dati da kažu
znaj da te volim i čekam
Roman o vrisku
onih koji su se vratili
i onih koji ih nisu dočekali
PORTRET
Zadnji put sam vidio sebe
kad sam izvadio prvu kofu vode iz bunara
Bio sam blijed, valovit i imao velike oči
