Niko, osim Tebe, ovo ne razumije.
Ovo, ljeto u Srebrenici. A mogli su
da se žene. Da idu u svatove. Oni su,
dok Ti gledaš, ubijali ljude. Znali su
da se pravda nikada neće dogoditi.
Ovim ljudima, ostao si jedino Ti.
Kao vrhovna utjeha. Kao misao i
konačni smisao. Ovo se ne može
misliti u ljudskim kategorijama.
A i Ti si ovdje čovjeka prepustio
čovjeku. Zašto, samo ti znaš. U čemu
je svrha to, da naučiš umirati prije
nego živjeti. Ovi ljudi počinju živjeti
od smrti. I, ovo što vidim, da li je to
pjesma života, ili pjesma smrti.
Kad će se u Srebrenici ovoliko ljudi
roditi. Pa, ostarjeti u Srebrenici.
I, negdje, pod nekom voćkom,
lako umrijeti. Ne, ma šta govorili.
ovo nije za pamet čovjeka.Negdje,
na ivici strašnih nebesa,
rodilo je ljeto u Srebrenici. I, što se
čovjeka tiče; ovdje se razum gubi,
a razum ne stiče.
Alija H. Dubočanin
Iz rukopisa „Koliba na Igmanu“
