- „Kad sam bio hodža“ objavljen 2016. godine, praktično je Vaš roman prvijenac. Poslije nekoliko književnih nagrada, ovih dana je stiglo i veliko priznanje proslavljenog režisera Ademira Kenovića koji je najavio ekranizaciju romana. Iznenađeni?
– Nisam. To sam i očekivao, ali me ne bi obeshrabrilo ni da nije došlo do toga. Film i televizija su nepregledno polje mogućnosti za pisca. Iz nekog razloga ta neslućena zemlja prilika nije iskorištena. Čovjek inače baulja kroz život ne videći ni priliku ni mogućnosti ni svoje vrijednosti.
- Pretpostavljam da će knjiga morati proći kroz neku adaptaciju. Da li će to biti zajednički rad sa Kenovićem ili …?
– Već dugo radimo nas dvojica i zadnju rečenicu sam napisao ima godinu. Pričamo još povremeno o napisanom. Imam osjećaj da će skoro isto biti i snimljeno. K'o da vidim film na tren.
- Kako uopšte ide ta saradnja pisca i režisera. Da li ste zadovoljni?
– Sretan. Pitao sam se onomad pišući roman ko će me nazvati da predloži film. Bio baš Ademir. U nekadašnjem kinu Dubrovnik se upoznali. Uživam u tom svemu. I učim. A to je i po Coppoli najbolji način zabave. Učenje.
- Zna li se možda kada će se krenuti sa realizacijom?
– Navijam da smo blizu. Možda vrlo blizu.
- Za one koji je još nisu pročitali, možete li ukratko reći o čemu se radi u romanu?
– Mladić kroz snijeg pred kućom pred oca. Devedeset druga. Tad u tu kuću smrt majčina nenadano. On za životom u grad u majsko jutro pa u staru ulicu. Otamo nazad samo ptice. Nekoliko mjeseci ubijanja oko njega zarobljenog. Onda godine skrivanja. Ko iza sna u martovsko jutro nazad dok sa radija gotova opsada. On pred razrušenu kuću. Tamo neko okrenut leđima.
- Nastavak, odnosno drugi dio ovog romana nosi naziv „Ko sam ti ja“. Kada se očekuje u prodaji i kakvu radnju donosi drugi dio?
– Dvadeset godina kasnije moj junak u nejunačkom vremenu sređuje račune sa kojekakvim ološem i životom koji klizi. A on ga voli i ne da da mu ga ogade. Pripremam štampu vrlo brzo.
- Izdavač je Buybook. Koliko je važno za književnika imati jaku izdavačku kuću, pogotovo u BiH koja je izložena strašnoj „invaziji“ izdavača i naslova iz susjedstva?
– Jako važno. Sve što ima škola i fakulteta, profesorica teorija i nastavnica pravopisa, predavača i sindikata oko klupa, regresa i toplih obroka, ministrica i nepismenih smutljivica pomoćnica za ovo i za ono, onih u odijelima blesana sa lažnim fakultetima, ne vrijedi narodu i ne doprinosi koliko jedna dobra u Bajbuku objavljena knjiga. Naših knjiga ne znam ni kako bi bez Bajbuka i bilo.
- Ko danas čita u BiH?
– Ko ne čita nepravdu sebi nesagledivu čini. I treba mu tako.
- Da li je u planu prevod knjige na druge jezike?
– Neki dan završen talijanski, a do jeseni će i španski. Već imaju njemački i slovenski. Francuski treba biti do kraja godine.
- Zanimljivo je da je „Kad sam bio hodža“ inspiracija i za jedan muzički projekat. Možete li reći o čemu se radi?
– E to me pitajte. Sva su pitanja valjana i dotiču me duboko, a ovo i dodatno za mene. Ovdje staro drugarstvo Jasmina Vesnića i mene utemeljuje ovaj zahvat. Iz tog je lako raditi. Namjerili album sa deset pjesama koje osvjetljavaju likove i prilike u romanu. Još jednu pjesmu dodatnu i jednu na osnovu nastavka „Hodže“. Došlo mi k ‘o i scenarij prilika da dopišem roman. Da ga otvorim sa nove strane. Vidio da likovi još imaju šta mi reći. Da mi pomažu. Uspio sam reći jedno ime u naslovu pjesme. Napisao joj pjesmu. To mi prije djelovalo teško i neprilično.
- Neki bi rekli da Vas je baš krenulo?
– Ja bih rekao da ne znam, da me u isto vrijeme pritišće sa druge strane da se borim sa koječim. A i to bio posao. Bio život. Pisanje je borba. Protiv gluhoće i ispraznosti. A i ovo moje drugo što me sad napada mislim da je bilo na tom tragu. Kakogod svaka pjesma i razgovor i jedna vrijedna rečenica vrijedne su života pa je time vrijedno i ono neprijatno i odvratno što nam daje dobru građu za pisanje.
- Legenda kaže da su Ivi Andriću sarajevski mangupi dobacivali: „Halo, pisac, napiše li se šta?“ Dobacuju li Vama šta?
– Nekad neko nešto. Razgali me nerijetko. Ima dvije-tri godine da mi je u mraku na koncertu prišla žena i rekla da bih dobio najveći bis da to ima za pisanje. Nestade odmah.
- Digitalizacija trajno mijenja cjelokupno društvo i navike. I mnoge knjige su već odavno na displeju umjesto na papiru. Vjerujete li ipak da će papirna izdanja preživjeti i šta generalno mislite o digitalnim knjigama?
– Knjige na papiru su jedan od zadnjih, ako ne i zadnji predmet ovog svijeta koji će nestati. Nevolja je da se masa smeća štampa po svijetu. Promilov promil valja. E to će ostat. Nepapirnata knjiga odličan je fazon. Koristim. Mislim da će sve što nije književnost u svojoj neopisivoj snazi i značaju preći na ekran. I treba. Ta rijetka najbolja književnost će ostati i na papiru.
- Mnoge profesije i zanimanja, u materijalnom smislu, teško su pogođena pandemijom. Kako su prošli književnici i pisci?
– Pa sigurno loše. Opet sve što piscu treba su iskustvo i pamet. Lak život mu najčešće ne koristi. Rijetki mu se mogu oduprijeti i dobro pisati o izvjesnosti pa makar i dobroj. To je valjda nemoguće.
- Možete li preporučiti našim čitaocima nekoliko naslova?
– Bezbeli. Grabim priliku godinama da naredim svakom čitanje „Ministarstva posebnih slučajeva“ Nathana Englandera. Bajbukov roman na bosanskom. Možda najbolje što su Uzun i Samardžić izdali. Drugo najbolje. Nedavno pročitao „Patriu“ Fernanda Arambura. „Frakturin“ prevod. Korisno, a vješto napisano. Valjao bi svakom, a napose svakom ko se trpa o politici pričati, pročitati „Ribu u vodi“. Ljosina sjećanja na svoju političku epizodu u Peruu. „Razmatranja nepolitičnog čovjeka“ Thomasa Manna. Preko njega se i bolji od njega otvaraju. „Stonera“ Johna Wiliamsa. Njegovog „Augusta“. Miljenka redom. Od pjesama okupljenih u „Dunje“ do internetske stranice. On i internet koristi sa strašću i snagom pisca. Nema takvih puno. Amilu Kahrović od aktuelnog domaćeg znanog mi. Godio mi neki dan „Klasični period Osmanskog carstva“ Halila Inaldžika.
- Kakva su Vam interesovanja izvan književnosti?
– Umjetnost je umjetnost zato što produbljuje i obuhvata sve. Kako nam je onaj pravdoljubivi ruski lav pojasnio. Mene štošta mami. I tehnologija. Mada, kako je isti rekao, nisam od onih praznovjeraca progresa. Auti. Tržište. Tenis. Povijest. Kuhanje. Mjesta. Politika u nekom smislu shvatanja i ostvarivanja slobode. Ukratko, ljudi, to me zanima.
- Da li je BiH inspirativno okruženje za književnike i, generalno, za kreativnu umjetnost?
– Svako je. Gdje je lakše živjeti teže je nekad pisati. Ali nema pravila. Život je nepredvidljiv jer je čovjek nepredvidljiv. Predvidljivost je kraj.
- Vjerujete li u moć javno izgovorene (književne) riječi ili je to samo floskula?
– Sve drugo je drugo. Književnost ima razornu snagu jer su istina i ljepota nezaustavljivi. Zbunjujuće neupućenim je to što je većina stvari označenih kao književnost zapravo ništa. Pa ni nema nikakvu snagu.
- Pratite li politiku, da li ste razočarani cjelokupnom društveno-ekonomskom situacijom u državi?
– Ponešto mi dođe, mada se pravim da ne čujem. Nisam razočaran jer ne očekujem od drugih puno, a kamoli da ti što se otimaju oko vlasti šta znaju i mogu i sve da hoće i misle pošteno. Sve što vrijedi je rijetko. Pamet i sposobnost naroda, kao i čovjeka, postaje njegova sudbina.
- Vaša izdanja su „paper“, a trenutno su najskandaloznija politička dešavanja vezana za neke famozne „non-papere“. Da li Vas je iznenadio ovaj što je navodno plasiran iz Slovenije?
– Samo me dobro može iznenaditi. Ima u toj glupariji za koju se blebetavci hvataju i trag velike teme neke podozrivosti prema nama. Prema Bosni. U srcu tog je potcjenjivački odnos prema nama kao narodu i zemlji čiju je sudbinu odredilo Osmansko carstvo. To možda najoklevetanije, a najzanimljivije povijesno iskustvo ovog dijela svijeta. Kakogod, naša sudbina je naš karakter i ovdje. Ta podjela Bosne je opsesivna tema, a pokvarenjačka zamisao. To je politika lažova i kukavica, a takvi lako ubijaju, kako je rekao jedan pomenuti u vašem gornjem pitanju. Zato treba oprezno, ali hrabro. Masa je stvari koje se moraju riješiti i niko neće doći niotkud da ih riješi za nas. Mi sami. Nema nam ko. Bosna je duga priča. Ima ljudi koji neće drugo nego to kao mjesto svoje slobode i ukorijenjenosti. Koje preci i jezik i porijeklo i poštenje obavezuju. Koji ne bježe da budu nosači tuta ni pisači kodova za maloumne igrice negdje u tuđini. Koliko bude poštenih i hrabrih toliko možemo. Prije će se evropska ta unija raspasti nego Bosna. Evropska unija je od ideje otvorenosti napravila birokratskog monstruma. To se raspada na drugi i opasniji način. Džaba pejperi. Sve što prave takvi su šleperi kojekakvih papirčina.
- Nažalost, politika se uplela i među pisce. Prošle godine je nekoliko pisaca (Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Ivica Đikića i Željko Ivanković ) napustilo PEN BiH zbog, kako su naveli, toga što je na službenoj stranici Centra objavljeno protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg sa potpisima jednoga broja članova PEN-a. Kakav je Vaš komentar na to?
– Pisac je usamljenik i buntovnik. Udruženja tupe i hlade taj stav. Ne zanimaju me nikakve organizacije ni sindikati. Slobode je više van toga svega. A pisci propovijedaju pa time i svjedoče slobodu.
Izvor:stratbih.ba
