Čitanje pjesama na trgovima plaćalo se
tako da je Orifen u svoje vrijeme bio
ne samo najbolji pjesnik nego i jedan
od najbogatijih ljudi u Rimu. Kao takav
po staroj tradiciji odlučivao je o tome
ko od pjesnika i kojim redoslijedom može
pjevati na trgu. Senat je sanduk dukata Orifenu
dao i za sirotinju čije pjesme štokad odjeknu
ljepotom na periferiji. Orifen, jer ga pratiše
prošeta nekoliko puta siromašnim ulicama
i tako sretne siromaha Nehalapa od ljepote
čijih mu pjesama zastane dah. Orifen u strahu
da mu Nehalap ne potamni slavu reče mu
da će ga odvesti na trg da pjeva čim završe
drugi siromasi, siromašniji od Nehalapa. Ali
dukate davaše samo bogatima čijih se pjesama
nije plašio. I dolaziše tako Nehalapu svakoga dana
slušajući njegove pjesme i hvaleći. Uživaše u tome
i da mu nabraja bogataše s trga poslije kojih će
tobože Nehalap pjevati. Dok ga ne zateče kako
umire blijed kao sjenka čempresa na podnevnom suncu.
Dok mu Nehalap ne reče: Nema potrebe, Senatore
moje pjesme već su plaćene. Ja sam ih platio.
Mensur Ćatić
