Predratna umjetnička scena u Sarajevu bila je itekako aktivna. Radilo se punom parom. Prava drama bio je upis na Akademiju, a ništa manja ni prijem u Udruženje. Zatim je na red dolazilo dijeljenja ateljea i stanova. Slijedile su muke sa samostalnim izložbama, katalozima, pojavljivanjima u emisijama, godišnjim izložbama, sa svim i svačim na putu ka lokalnom izolacionizmu i međusobnim trvenjima.
Postojali su i umjetnici koji su tražili demokratizaciju u umjetnosti, zapadni pristup teoriji i praksi, širinu i izlazak na globalnu scenu, učešće na Venecijanskom bijenalu i Kaselskim dokumentima. Ali, budući da je sredina bila izolirana, u dobroj mjeri odsječena od Zagreba, Beograda i Ljubljane, istinskih kulturnih centara Jugoslavije, Sarajevo je bila poprilična provincija u svemu osim u muzici i sportu (bili smo nešto kao crnci u Americi) – nije bilo većeg upliva u međunarodne vode, ako ga je uopće i bilo. Tada ni ja nisam mislio da je uopće potrebno izlaziti iz lokalnih okvira. Sve što me je zanimalo bilo je kako se “uhljebiti” u postojeće institucije, biti “priznat” i eventualno dobiti neku poziciju s koje bih mogao biti “ravnopravan” s onima koji su “uspjeli”.
Malobrojni (ali glasni) zahtjevi za demokratizacijom umjetnosti i otvaranjem prema Zapadu (i Istoku) nisu nailazili na topao prijem. Prvi je to shvatio Braco Dimitrijević. Spakirao je kofere i otišao u Zagreb. Ondje je s Goranom Trbuljakom razvijao neki drugi jezik u odnosu na onaj kojim se tih godina govorilo u Sarajevu. To je prilično slabo odjeknulo u čaršiji, ali je ipak bilo ljudi koji su težili savremenim tendencijama i pratili val konceptualne umjetnosti započet u New Yorku s Josephom Kosuthom, Lawrenceom Weinerom te s engleskom grupom Art & Language.
Savremeni trendovi nisu nailazili na pretjerano odobravanje javnosti pa se sve završavalo na povremenim “ispadima” pojedinaca, prvenstveno okupljenih oko grupe Zvono, koja je baštinila tradicije beogradskog SKC-a. Zvono je radilo što je moglo, ali nedovoljno da se popuste konopci koje su čvrsto držali državno-društveni kritičari i teoretičari oslonjeni na modernističke tradicije tematski prihvatljive lokalnom establišmentu.
Kompletna je umjetnička scena sve vrijeme živjela prilično dobro. Samodoprinosi koje su uplaćivali tamo neki rudari iz duboke jame omogućavali su nesmetano bavljenje umjetničkim aktivnostima velikom broju umjetnika. Nikoga nije bilo briga odakle pare dolaze – najvažnije je bilo da dolaze. Uljuljkan u samozadovoljnu žabokrečinu, umjetnički establišment nije imalo prevelike potrebe za talasanjem. Sve je to prekinuo rat.
Ratna scena bila je nešto sasvim drugo. Umjetnici koji su ostali bez ikakvih prihoda, privilegija i uvjeta za rad bili su prinuđeni improvizirati. Tada dolazi do radikalnog zaokreta u umjetničkoj sceni Sarajeva. Mnoge izložbe organizirane su u najgorim mogućim okolnostima. Bili su to herojski poduhvati. Masovni dolazak publike na otvorenja predstavljalo je svojevrstan podvig, pobjedu nad strahotama Agresije. Brojni umjetnici promijenili su svoju dotadašnju estetiku okrenuvši se esencijalnim i do kosti ogoljenim pitanjima i dilemama. Fizički opstanak probudio je osjećaj za izražavanje nepatvorene i gole istine, bez koje umjetnost ne funkcionira.
Dobro praćena od međunarodnih faktora postojala je još neko vrijeme poslije rata jaka scena. Veliki broj galerista, kustosa i art menadžera slio se u Sarajevo u potrazi za novom estetikom. Tražilo se nešto što u evropskoj umjetničkoj praksi nije postojalo od Drugog svjetskog rata. Na svakom koraku bile su izložbe. Čitani su najnoviji svjetski časopisi, dolazila velika imena svjetske umjetnosti, ljudi s kojima se bez problema moglo sjesti u kafanu i pričati o najnovijim svjetskim tendencijama. Ars Aevi potaknuo je pitanje potrebe osnivanja muzeja za savremenu umjetnost i pošao stvarati fantastičnu kolekciju. Sve se činilo kao da sarajevskoj umjetničkoj sceni predstoji svijetla budućnost.
Nažalost, stvari su se u neka doba počele vraćati na staro. Kada se internacionalna ekipa razišla, umjetnici su ostali bez konkretne pomoći, nedovoljno opremljeni za internacionalne “utakmice”. Krenulo se opet tražiti svoje mjesto isključivo u lokalnim okvirima (uz rijetke izuzetke koji su i dalje vidjeli Sarajevo kao svoj dom, dok im je atelje bio ostatak svijeta). Malo-pomalo povratak u prošlost postao je neminovnost, prevagnula je borba za iste “vrijednosti” koje su prije rata krasile lokalnu scenu, malo ko je istinski ostao zainteresiran za dešavanja dalje od Bihaća.
Pobijedila je želja za povratkom u socijalnu sigurnost bez ikakvog rizika (po ugledu na predratnu), izolacija je iznova postala alat kojim se osiguravaju pozicije u institucijama, a lokalne teme mnogo su sigurnije od onih globalnih. Mentalitet je na kraju odigrao ulogu u cementiranju lokalizma kao jedinog cilja. Talasanje je prestalo; rijetki pojedinci znaju da internet nije prozor u svijet, već jeftini autobus kojim se mukotrpno klacka do Beča, Venecije…
Umjetnička scena živi i dalje prilično dobro, kao i nekada. Uljuljkani u lokalne hvalospjeve i samodovoljna ostvarenja, mnogi će nastaviti tapšati jedni druge po ramenima do kraja vremena. Sva sreća pa se s vremena na vrijeme neko ekskomunicira i iz očaja krene komunicirati.
